Nakon pada Gadafijevog režima, njegov bivši pukovnik Halifa Hafter vratio se u Libiju nakon dvije decenije egzila u SAD-u. Po dolasku u Libiju formirao je paravojnu formaciju pod nazivom „Regularna armija“ i dodijelio sebi čin generala. U anarhiji koja je uslijedila Hafter je od strane prijelazne vlade imenovan za načelnika Glavnog štaba libijske vojske. No, 2014. godine odlučio se na vojni puč, koji je propao, iako je Hafter dobio podršku dijela političkih aktera i članova parlamenta čije je raspuštanje naredio ustavni sud. Hafter i parlamentarci koji su ga podržali našli su podršku na istoku Libije i u Tubruku formirali paralelne institucije. Tri mjeseca nakon neuspjelog puča Hafter je pokrenuo operaciju al-Karama, predstavljajući je kao borbu protiv terorista. U operaciji je uspio da pod svoju kontrolu stavi velik dio libijskog teritorija
Svoju političku moć Hafter je izgradio pomoću mnoštva regionalnih, arapskih i domaćih plemenskih sila. Hafter, iako rigidni sekularista, sklopio je savez sa libijskim selefijama-medhalijama, odanim Saudijskoj Arabiji, te su sljedbenici ove skupine formirali vojnu jedinicu koja je pomogla Hafteru da učvrsti kontrolu nad istočnim i južnim dijelom zemlje. Duhovni lider medhalija, saudijski šejh Rebi el-Medhali, poznat po tome što kategorički zabranjuje bilo kakve revolucije i proteste protiv arapskih vlada, izdao je fetvu o tome da je neophodno pristupanje u vojne redove Hafterovih snaga, proglasivši Haftera legitimnim vladarem Libije kojem se nije dozvoljeno protiviti. Da stvar bude bizarnija, dok medhalije ginu za Haftera, on otvoreno zastupa rigidno sekularističko uređenej Libije.
Razlog medhalijevskog pristajanja uz Hafterove sekulariste je akidetska i ideološka mržnja ove skupine prema pokretu Muslimanska braća, koje je Hafter, također, proglasio svojim neprijateljima i time sebi osigurao finansijsku, vojnu i političku podršku Saudijske Arabije, UAE, i Egipta. Američki list Wall Street Journal pisao je o tome kako su Emirati i Egipat pokušali vršiti pritisak na američkog predsjednika da podrži Haftera i tvrdili da je vlada u Tripoliju povezana sa Al-Kaidom i ISIL-om.
No, Hafter se nije zadovoljio sa podrškom regionalnih i lokalnih saveznika. On je podijelio Evropu, pošto je zauzeo naftna polja Libije i izrazio spremnost za saradnju u borbi protiv ilegalnih migracija i trgovine oružjem. U zamjenu za osiguranje interesa zapadno-evropskih zemalja, Hafter je dobio njihovu podršku, kakva je uskraćena vladi u Tripoliju koja je službeno jedina međunarodno priznata vlada Libije. Vlada u Tripoliju optužuje SAD, Francusku i Rusiju da su stale na stranu Haftera time što su rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o prekidu vatre u Libiji donijele tek nakon što je Hafter na terenu ostvario takvu vojnu premoć koja ga čini neizostavnim partnerom u svim budućim političkim pogodbama.
Dosada su se Hafter i premijer vlade u Tripoliju, Serraj, sastajali više puta da bi pregovarali o konačnom političkom rješenju, ali su pregovori svaki put propali.
Berlinska konferencija o Libiji
Konačni dokument sačinjen na berlinskoj konferenciji sadrži šest tačaka kroz koje se treba odrediti politička, vojna i ekonomska budućnost Libije.
Kuriozitet je da su se na ovoj konferenciji o Libiji našli glavni međunarodni saveznici Haftera, koji je posljednju vojnu operaciju i pokušaj osvajanja Triplija proveo uz političku podršku SAD-a, Francuske i Rusije, finansijsku podršku KSA, podršku emiratske avijacije i egipatsku municiju.
Ukoliko berlinski skup uspije izdejstvovati rezoluciju UN-a o prekidu vatre to će značiti da je Hafter, nakon vojnog kraha operacije za osvajanje Tripolija, postigao političke benefite s kojima postaje naizostavna strana u pregovorima o Libiji.
