Izraelski politički analitičar Zvi Bar'el, stručnjak za Bliski istok, piše kako će “pozadinski savezi” koji su proizašli iz sirijske krize igrati značajniju ulogu u određivanju budućnosti Sirije nego rat koji se trenutno vodi na njenom tlu.
Bar'el pojašnjava kako lokalne zaraćene strane traže finasijska sredstva i nastoje osvojiti što više teritorija, dok “pozadinski” faktori sukoba traže dugoročnu strategiju.
Pod pozadinskim savezima i faktorima sukoba Bar'el misli na svjetske i lokalne sile upletene u sirijski sukob podržavanjem neke od zaraćenih strana. Strategije za kojima tragaju svjetske i lokalne sile, smatra, imat će tako veliki značaj sličan značaju sporazuma Sykes-Picot na osnovu kojeg su povučene granice arapskih zemalja nakon drugog svjetskog rata, čime je arapski svijet duboko podijeljen.
Pozadinske sukobe Bar'el opisuje kao sukobe i saveze oko zajedničkih interesa u koji su uključene Rusija i SAD, Iran, Turska i Saudijska Arabija.
Pozadinski igrači se za promjenu odnosa snaga između sebe samih koriste lokalnim zaraćenim stranama: Rusi koriste kurdske separatističke snage kako bi pravili pritisak na Tursku, Turska koristi Slobodnu sirijsku vojsku da bi ojačala svoju poziciju, a oboje dovodi do pogoršanja odnosa sa Iranom. Jordan, pak, vazdušnim udarima na IDIŠ na jugu Sirije učvršćuje odnose sa Rusijom i sirijskim režimom. Sve to ukazuje da vanjski faktori sirijske krize onim što rade danas zapravo gledaju u budućnost.
Tursko-iranski odnosi su na velikom ispitu nakon međusobnih verbalnih sukoba koji se odvijaju posljednjih dana.
Iako postoje bojazni da bi se odnosi između Turske i Irana mogli opasno zaoštriti, Zvi Bar'el skreće pažnju na to da njihovi oprečni stavovi o sirijskoj krizi nisu utjecali na dobre ekonomske odnose i trgovačku razmjenu koja je dosegla vrijednost od 10 milijardi dolara godišnje. Uz to, iranski režim je među prvima osudio prošlogodišnji pokušaj državnog udara u Turskoj.
Pored brojnih nesuglasica vezanih za sirijsko pitanje Turska i Iran imaju i jedan zajednički interes, a to je sprečavanje uspostavljanja kurdske separatističke tvorevine na sjeveru Sirije, jer bi to kod Kurda u Turskoj i Iranu moglo ojačati separatističke težnje i nezadovoljstvo statusom. Međutim, svaka od ove dvije zemlje se pribojava strateških ambicija koje krije ona druga. Turska optužuje Iran da želi Irak i Siriju pretovoriti u šiijske sektaške države lojalne njoj, Iran optužuju vladajuću tursku AKP da ima neoosmanlijske težnje. Tursko osvajanje El-Baba dodatno je pojačalo strahovanje Irana, uprkos tome što se bitka vodila protiv IDIŠ-a, ali je Turska time otvorila put za napredovanje prema Rakki i iračko-sirijskoj granici koja za Iran predstavlja područje od vitalnog značaja zbog kopnene povezanosti između Bagdada i Damaska koju bi turski dolazak na sirijsko-iračku granicu prekunio.
To što Rusija nije spriječila ulazak Turske u El-Bab ukazuje na snagu saveza između njih, smatra izraelski analitičar. Pretpostavka je da Moskva vjeruje kako će se turske snage povući kada dođe do političkog rješenja, uz garanciju da Kurdi neće dobiti mogućnost uspostavljanja nezavisne tvorevine.
Zvi Bar'el ističe kako je u rusko-tursku koordinaciju uključen i Izrael, te navodi kako koordinacija uključuje saradnju oko organizacije djelovanja vazduhoplovnih snaga.
Kada je u pitanju uloga Saudijske Arbije u navedenim konstelacijama snaga, Bar'el smatra, kako Iran nastoji da uspostavljanjem dobrih odnosa sa što većim brojem arapskih zemalja želi smanjiti utjecaj Saudijske Arabije na politička kretanja u regiji. U ovom kontekstu naročito je bitno ukazati na nastojanje Irana da uspostavi jaku vezu sa Sisijevim režimom u Egiptu. Iranski adut je opskrbljivanje Egipta naftom, što je vrlo primamljivo s obzirom da je Egipat ostao bez saudijske nafte zbog krize u odnosima između te dvije zemlje.
Kroz učvršćivanje odnosa sa Turskom i arapskim zemljama Iran pokušava izazvati krizu odnosa između Turske i Saudijske Arabije. S druge strane, povlačenjem amerikanaca iz aktivnog učešća u sirijskoj krizi i promjenom turske politike prema Asadovom režimu, Saudijska Arabija je primorana da revidira svoju politku. Jer, ako je Saudijska Arbija u vrijeme Obamine administracije zbog Obamine blagonaklone politike prema Iranu, strahovala od gubljenja svoje pozicije u regiji, sada kada novi američki predsjednik želi nametnuti nove sankcije Iranu, to bi moglo dovesti do jačanja saveza između Rusije i Irana, na štetu Saudijske Arabije.
Pripremio: Abdullah Nasup
