Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U svojoj knjizi Sedam temeljnih mudrosti (Seven pillaris of wisdom), Thomas Edward Lawrence, poznatiji kao Lorens od Arabije, zapisao je sljedeće: ”Znao sam da će, ako dobijemo rat, naši ugovori s Arapima postati mrtvo slovo na papiru. Međutim, arapska silovitost (čitaj: ludost!) bila je naše glavno sredstvo za pobjedu u istočnom ratu. Shodno tome, uvjeravao sam ih da će Britanija održati svoja obećanja i ispuniti ugovore, slovom i duhom, pa su ih moje riječi umirile i oni su učinili mnoga zadivljujuća djela.
Ali, zapravo, umjesto da se osjećam ponosnim na ono što sam uradio, uvijek sam osjećao gorčinu i stid.
Otišao sam u pustinju kao stranac, nisam bio u stanju da razmišljam na način tamošnjih ljudi, niti da dijelim njihova uvjerenja, ali sam morao voditi Arape i iskoristiti njihov pokret u najvećoj mogućoj mjeri u korist Britanije u ratu. Pa, ako ne mogu da usvojim njihovu vjeru i običaje, onda barem moram sakriti svoja uvjerenja i izvršiti utjecaj na njih.
Neki Englezi, predvođeni generalom Herbertom Kitchenerom, vjerovali su da će revolucija Arapa protiv Turaka pomoći Engleskoj – dok se bori protiv Njemačke -, da porazi njenog saveznika Tursku.
Nisam bio toliko glup da ne shvatam da, ako je saveznicima suđeno da pobijede, i ako mi pobijedimo u ratu, onda će obećanja data Arapima biti samo mrtvo slovo na papiru. Da sam bio iskreni i časni savjetnik Arapima, savjetovao bih im da se vrate svojim kućama, raspustio bih njihovu vojsku i poštedio ih da ne riskiraju i ne žrtvuju svoje živote u takvom ratu.
Što se tiče časti, izgubio sam je onda kada sam uvjeravao Arape da će Britanija održati svoje obećanje.
Vođe arapskog pokreta shvatali su vanjsku politiku u plemenskom, beduinskom smislu. Priroda njihovih srca, čistoća njihovih namjera i njihova izolacija od zapadnog svijeta sakrili su od njih pokvarenost i prevrtljivost politike, i ohrabrivali Britance i Francuze da poduzmu odvažne manevre čiji je uspjeh zavisio od arapske naivnosti, slabosti i vjerovanja neprijatelju.
Najviše sam ponosan što nije prolivena engleska krv u trideset bitaka koje sam vodio. Jer, sve zemlje koje su nam bile potčinjene, u mojim očima nisu bile vrijedne smrti jednog Engleza.
Rizikovao sam da prevarim Arape, jer sam vjerovao da je njihova pomoć neophodna za našu jeftinu pobjedu na Istoku, i jer sam vjerovao da je bolje prekršiti obećanje i pobijediti u ratu, nego izgubiti.”
Za razliku od naivnih, nacionalizmom zadojenih i vlasti željnih Arapa, koji su se udružili sa neprijateljima islama protiv svoje braće muslimana, kada su Turci, 29. aprila, 1916. godine, izvršili opsadu iračkog grada Kuta (170 km od Bagdada), prilikom koje su Britanci tri puta bezuspješno pokušavali probiti opsadu, da bi na kraju snage osmanske vojske, pod komandom Halil-bega, izvojevale pobjedu. U toj bici ubijeno je 23.000 Britanaca, a više od osam hiljada je zarobljeno (u nekim izvorima se spominje 18.000 zarobljenih britanskih vojnika), dok je na drugoj strani poginulo deset hiljada osmanskih vojnika.
U toku ove bitke Britanci su pokušali podmititi osmanskog komandanta, pa su mu preko istog tog Lorensa od Arabije ponudili dva miliona funti u zamjenu za prekidanje opsade. Međutim, kako se navodi u historijskim izvorima, Halil-beg je na tu ponudu odgovorio riječima: ”Ja sam iz svoje kuće izašao kao mudžahid, pa ili ću se vratiti svome narodu sa pobjedom, ili svojoj porodici kao šehid, ili pak sa oboje. A ako bih uzeo vaš prljavi novac, njime bih ukaljao svoju domovinu i svoju porodicu.”
Primjer Lorensa od Arabije i tadašnjih Arapa, jasan je dokaz da, kada muslimani ostave islam i njegove uzvišene propise po strani, tada sliče onom koji hoda natraške i koji se idući spotiče – čak i ako takvi tvrde da razumiju islam i da ga slijede -, i neprijatelji islama s njima manipuliraju kako hoće, koristeći ih za ostvarenje svojih prljavih ciljeva.
