Piše: Mirsad Sinanović
Ovo je priča o kamenom mostu u gradu Goraždu preko koga su stanovnici ovog grada od druge polovine 16. vijeka prelazili preko rijeke Drine, s jedne obale na drugu. Ovaj stari, kameni most nije dospio do naših vremena, umjesto njega desetinama godina je drugi, ovovremeni, koji je nakon agesije na BiH nazvan „Most Alije Izetbegovića“. U središtu je ovog grada. A rijetkost je da se u Goraždu priča o historiji onog starog mosta, graditelju, obnovama, te njegovoj najnovijoj gradnji.
Danas na obalama, ispod novog mosta, postoje ostaci onog starog, koji svjedoče o njegovom postojanju, ali i o prošlom vremenu. Lijevo od tog mosta bila je džamija, sa hanom i imaretom, a na drugoj strani prema Čajniču bilo je veliko mezarje, sa turbetom jednog duhovnog velikana tog vremena, a danas je tu Dom kulture. Nakon rata ovo mezarje je izmješteno na drugu lokaciju.
Onaj stari, kameni most 11 godina je stariji od onog višegradskog, velikog vezira Sokollu Mehmed-paše. Vakif ili graditelj mosta je Lutvi-beg Deović, iz čuvene fočanske familije Deović. On je sin kćerke amidže Sokollu Mehmed-paše. Lutvi-beg je nakon šest kćerki htio dobiti sina, kako bi imao potomka. I prema jednom predanju, zaklao je kurban i činio dovu svome Gospodaru, govoreći: „Gospodaru, ako mi podariš muškog potomka ja ću u ovome lijepom gradu, mojim džematlijama, da bi lakše po suhu prelazili s obale na obalu, sagraditi ćupriju.“ I Gospodar mu podari sina. Ostalo je još njegovo obećanje.
Treba reći da je stoljećima u srednjovijekovnom kraljevstvu, u tadašnjoj kasabi Goražde na tom mjestu u pravcu Čajniča, Brodara, Prače i Srebrenice bilo raskršće karavanske trgovine. Baš na mjestu gdje će Lutvi-beg napraviti kameni most, bila je skela koju je držao i vodio jabučki knez Rudan, koji je sve potrepštine, kiridžije, karavane, prebacivao skelom na drugu obalu i to uredno naplaćivao, najviše nakon dolaska osmanlija u ove krajeve. I prema poreznom tadašnjem sistemu Porti je uredno davao porez.
Lutvi-beg je bio spahija, pripadao je lahkoj konjici i u pojasu Glasinca i Romanije imao je velike zajamete i timare. Sa ovih posjeda godinama je skupljao akče, a onda je uputio zamolbu Porti da mu se dozvoli sultanskim fermanom da gradi most. U obrazloženju zamolbe napisao je da lokalno stanovništvo ima potrebu za mostom, da Drinu ne prelaze skelom, jer je ova rijeka bila nesigurna za prelazak, pogotovo u vrijeme poplava, velikih kiša i snjegova. I nije dugo čekao, iz Porte je došao carski ferman da se Lutvi-begu dozvoli da gradi most.
I 1567. godine Lutvi-beg je napravio kameni most, koji je imao pet lukova; tri centralna bila su visočija, a druga dva plića u blizini obala. Kamen za gradnju mosta uziman je iz sela Podsestre u pravcu Ustikoline, ali tadašnji kamenoresci, graditelji mosta, nisu ispoštovali jednu prirodnu proceduru. Trebali su u utrobi zemlje kopati još dvadeset koraka da bi dobili zdrav kamen. Oni su grabili kamen sa prve površine koji je bio veoma porozan i za ovaj veličajni most nije bio kvalitetan, pogotovo za njegove temelje.
Iz Porte je došao nacrt za most, a na osnovu fermana stigao je i carski neimar iz centralne kancelarije osmanskog graditeljstva, a riječ je o istoj školi kojoj je pripadao i Kodža Mimar Sinan i graditelj Aladže džamije u Foči Ramadan-aga, te graditelj Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. Gradnja mosta trajala je tri godine. Tako je nikao prelijep most u kasabi Goražde, koja nije bila šeher, iako je za to imala sve strategijske elemente, kao što je to postigla Foča.
I kada se u proljeće otapao snijeg, velike vode bi se sručile u Drinu i polokavale temelje od poroznog kamena i na lijevoj i desnoj strani. Već nakon pet-šest godina Drina je nosila otrgnute kamene dijelove, činivši temelje nestabilnim. I nije bilo druge, moralo se krenuti u obnovu mosta. Prva, mi bismo to danas nazvali restauracijom, krenula je u vrijeme Mustafe-paše Sokolovića, budimskog beglerbega, osnivača kasabe Rudo. Most je tada dobro revitalziran i obnovljen, ali zakratko, nakon snjegova Drina bi nadošla i potkopavala temelje od poroznog kamena. Onda je Mehmed-paša Kukavica, bosanski snadžakbeg, u 18. stoljeću, također obnovio most. I ovo se događalo dok vremenom nije upotpunosti napravljen nov most.
Ovo je jedna historijska priča o goraždanskom mostu i njegovom vakifu Lutvi-begu, koji je godinama skupljao akče da bi sagradio onaj kameni most, čiji se ostaci vide ispod ovog, novog. Danas građani Goražda, kada se spuste na obalu, ispod mosta stanu na dijelove onog starog Lutvi-begovog i pitaju se kako bi on izgledao kada bi se ponovo obnovio i vratio u ono stanje iz 16.stoljeća, prema starom nacrtu iz središnje kancelarije osmanskog graditeljstva, prema kojem ga sagradi Lutvi-beg. Po izgledu bio je skoro isti kao Arslanagića most na rijeci Trebišnjici u gradu Trebinju, samo što je ovaj trebinjski građen od neporoznog kamena. I zaista, kada pogledamo gradnju konjičkog mosta, koji je izgradio Haseći Ali-aga, blagajski muftija, nadamo se da će tako nekad biti izgrađen i ovaj Lutvi-begov, koji će biti ponos i dika samog Goražda i Bosansko-podrinjskog kantona.
