Zovem se Ishak Mustekim, moj otac je iz Egipta, a majka iz Sjevernog Sudana, i musliman sam već dvije godine.
Rođen sam u Montrealu gdje sam i odrastao. U djetinjstvu sam bio odličan učenik i vjerujem da je moja majka polagala velike nade u mene, kao u svog prvog sina. Ali, sve se promijenilo dok sam tražio “sreću”. Kada imao trinaest-četrnaest godina, počeo sam da izgledam kao i ostala djeca u školi.
Viđao sam djecu kako uzimaju drogu, piju alkohol i izlaze sa djevojkama. U mojim očima oni su izgledali mnogo sretnije nego druga djeca, tako da sam poželio da budem sa njima. Počeo sam raditi sve što i oni, tako da sam već sa petnaest godina završio u popravnom domu, jer sam bio toliko loš. Sa sedamnaest godina već sam “ohladio”, prestao sam raditi loše stvari jer sam govorio sebi: “Uskoro ću imati osamnaest godina i ako me uhvate, ići ću u zatvor”.
Ali, ne znam šta mi se tada dogodilo. U osamnaestoj godini ponovo sam napravio prekršaj i uhvatili su me, tako da sam završio u zatvoru u kojem sam proveo dvije godine. Prije nego što sam otišao u zatvor, mislio sam da je sreća kada sam nadrogiran, pijan i kada sam sa djevojkama. Ali u zatvoru – jer zatvor je škola kriminala, naučili su me da je sreća kada imaš mnogo materijalnih stvari, mnogo novca. Nakon što sam izašao iz zatvora, počeo sam “loviti novac”. Pošto nisam imao nikakve škole, a najbrži način da se domognem novca bio je na kriminalni način, krenuo sam tim putem.
Oko deset godina živio sam tim životom, punim luksuza, moći i “poštovanja”. Kada ovo pričam, ljudi baš i ne razumiju, pa moram malo da objasnim.
Kada pričamo o automobilima, imao sam nekoliko mercedesa, BMW-ova, poršea,vipera, hammera, jaguara, kadilaka, većinu tih velikih brendova. Kuće, i ne auta kao što su obična auta, jer kad kupiš auto to je da bi se usrećio, ali stvar je u tome da ta sreća ne traje. Nakon toga treba da opremiš auto, ali nakon što je auto opremljeno, nema više šta da se uradi. Bilo mi je dosadno, imao sam kuću, a živio sam u hotelskim apartmanima za koje sam izdvajao oko deset hiljada sedmično. Bio sam veliki gurman i najviše sam uživao u dobrom jelu u najvećim gradskim restoranima, u kojima se jede na podu (zbog velikog luksuza), što većina vas nikada neće ni vidjeti. U tim restoranima jela su koštala po četiri hiljade dolara. To je bilo neznatno u poređenju sa ljudima koji su izdvajali i znatno veće iznose za hranu na takvim mjestima.
Živio sam takvim životom, životom milionera, oko deset godina. Na kraju sam se zapitao kako je moguće da nisam sretan iako sve to imam. Tada sam srušio kuću i sav namještaj bacio u smeće. Kada sam ponovo sagradio kuću, sa najboljim materijalima, čak i nakon toga, sjedeći sam u svojoj kući, razmišljao sam: “Pa ja nisam sretan!” Nakon deset godina uhvaćen sam zbog sitnice, pa sam dobio kaznu od jedanaest mjeseci zatvora. Na kraju mog služenja kazne zatvoren sam u ćeliju sa muslimanom. Taj brat musliman počeo mi je pričati o islamu, što me zaista zainteresiralo . Kada je on pušten iz zatvora, to je bilo dobro za njega, ali loše za mene. Nakon što sam pušten iz zatvora, vratio sam se svom starom načinu života…
