Piše: Safet Kadić
Igra gluhih telefona BHT i bosanskih državnih vlasti odvija se u doslovnom smislu pa nije nikakvo čudo što jedni druge ne čuju. To potvrđuje i jedan gluvizam u najavi tema za večernji dnevnik BHT proteklog utorka: “Vlasti gluve na apele”, kažu behateovci. Zaista, gluvo uvo ništa ne može čuti, jer nema sluva.
U bosanskom jeziku postoje tri riječi koje definiraju te semantički, pojmovno i terminoložki ‘pokrivaju’ ovaj fenomen: uho (organ), sluh (proces) i gluh (patoložki poremećaj) Sve ostale su iz njih izvedene, kao što su: uši/uheta/ušesa (množ.), naušnice/naušnjaci; uholaža, ušara (sova), doušnik; ogluhnuti/oglušiti, pogluh, nagluh, gluhak:gluhaci (vrsta kukuruza), Gluha Bukovica, (travničko selo na obroncima Vlašića), zaglušiti; slušati, po-, od-, na-, prisluškivati, osluhnuti: osluškivati, (ovo š nastalo je od h poznatim fonetskim promjenama još u dalekoj prošlosti, u praslavenskom jeziku, a vodi porijeklo od još starijeg indoevropskog s, čije tragove vidimo u oblicima duala (ušesa). Sluh je složeni sistem absorbcije zvučnih podražaja iz prostora, koje te zvučne signale detektira, zatim selektira i pretvara u kodirane informacije u obliku elektroimpulsa za centralni nervni sistem i tako klasificira najprimjereniju reakciju cijelog organizma. Čulo sluha je presudno za govor, odnosno sluh je nerazdvojan od govora i zato je svaki gluh čovjek i nijem, gluhonijem. Uho, gluh i sluh su praslavenske riječi i u tom obliku ih, osim bosanskog, poznaju i drugi slavenski jezici.
Ovakve etimologijske oblike nalazimo i u prvom riječniku bosanskog jezika, “Bosansko-turskom ričniku u stihu” Muhameda Hevaije Uskufije iz 1631. godine, na primjer, uho: “Usta ağiz, rame omuz, hem kulağa uho di”; gluh: “Gluh oldi sağir, slip ne – kördür”). Ovakvi etimologijski oblici prihvaćeni su i u tzv. bečkom književnom dogovoru Srba (Karadžić, Daničić…) i Hrvata (Gaj, Mažuranić, Demetar) o zajedničkom jeziku 1850. godine (u trećoj tački “preporučuje se da se glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha)”). Ti oblici se nalaze i u prvoj Gramatici bosanskog jezika za mješovite škole iz 1895. godine, ali i u svim pravopisima kasnije pa, tako, i u Pravopisu srpskohrvatskog jezika iz 1960. godine. Takvi izvorni oblici propisani su i u prvom Pravopisu bosanskoga jezika osamnaestočlane Pravopisne komisije iz 1996. godine, koji autorski podpisuje profesor Senahid Halilović.
Čak je i beogradski profesor hercegovačkih korijena i deklarisani vukovac, Asim Peco, imao potrebu da se pred kraj života o tome izjasni, gotovo pokajnički se pravdajući: “Nikad nisam prestao da govorim i pišem uho, suho (…), mada je norma sredine u kojoj radim i u kojoj sam stasao propisivala nešto drugo ili i nešto drugo.”
Pa odkud, onda, ovaj gluvizam u vokabularu BHT kada i neobrazovan bosanski čovjek zna da ova riječ ima izvorni i pravilan oblik ‘gluh‘? Je li moguće da urednici, novinari i lektori ne znaju tu elementarnu jezičku i pravopisnu činjenicu i gdje su behateovci, mogli naći teorijsko uporišće za upotrebu ovakvog skaradnog oblika ‘gluv’ jedne prastare slavenske riječi, kao što je ‘gluh’, osim, eventualno, u svom govoru?
Ova enigma bila je nerješiva i za obrazovane gledaoce, koji su slučajno gledali taj BHT dnevnik, a koji nisu jezički stručnjaci. Da bi se riješila ova pravopisna misterija, lingvistima na razpolaganju stoje primarno tri opcije: vratiti se dva stoljeća unazad i čuvenu prepisku priučenog reformatora srbskog jezika sa teritorije Turskog carstva na Balkanu, Vuka S. Karadžića, kojeg su njegovi oponenti među Srbima Vojvodine nazivali govedarom, te jednog od najučenijih vojvođanskih Srba u okviru Austro-Ugarske monarhije, Lukijana Mušickog. Tačno prije “dva veka Vuka”, 12. juanuara 1817. godine Vuk S. Karadžić panično se obraća Mušickom: “Nego za Boga kažite mi šta ćemo raditi sa h? (…) Odgovorite mi i na ovo štogod, ali ne kaluđerski, nego filosofski.”? A Lukijan Mušicki mu u februaru 1817. godine “filosofski” poručuje: „Ja ‘hjeru’ dobro ne mislim. Blagoglasie ezika est edno od suštestvenih svoistava. H nam to blagoglasie naivećma vređa“. Dobivši ovakav odgovor, Vuk trijumfalno, s dubokim olakšanjem, u odgovoru Mušickom iste godine, kliče: „Hjeru ste očitali dobar paraklis. Bog da mu dušu prosti. Sad ćemo slobodno pisati ristos, duovnik, oću, ora, kožu, itd. kao što naša braća i govore.“ Tako nas BHT vraća dvije stotine godina unazad do jednog od glavnih velikosrbskih ideologa, Vuka S. Karadžića. A zašto Vuk i “njegova braća” tako govore kad svi ostali govore drugačije. Odgovor je odavno poznat: Vuk i “njegova braća” pripadaju skupini dinarskih Vlaha iz korpusa balkanskih vlaških plemena, koji kao Romani nisu imali glasa ‘h’ u svom glasovnom sistemu i vokabularu i u kojem ove riječi nemaju glas h, nego fonetske supstitute v ili j. Srbska historičarka, Dušanka Bojanić, kaže: “Vlasi u Srbiji, među kojima je bilo dosta hercegovačkih, su praktički, vlahizirali Srbe, a u Bosni i Hercegovini su Srbi srbizirali Vlahe” pa se riječi uvo, gluv i sluv tretiraju kao serbizmi u bosanskom jeziku. Bez obzira kako bi otorinolaringolozi okvalifikovali ovo stanje uha, za lingviste ostaje činjenica da je na ovaj način uveden refleks ‘gluvizma’ u srbsku normativistiku, koji je ostao, u principu, sve do danas i kao takav se nameće i Bošnjacima, koji su sačuvali izvorne praslavenske oblike. Druga opcija koja stoji lingvistima na razpolaganju za razrješene ove pravopisne enigme BHT, jeste da se ti gluvizmi nalaze u govoru onih koji su postavili taj telop. Treća opcija bi već bila iz domene “teorije zavjere” da neka skrivena ruka iz sjene vuče poteze i kreira pravopisnu politiku za srbiziranje Bošnjaka. U svakom slučaju ostaje činjenica da je za muzikalno uho i komarac muzika, kako je smatrao jedan čuveni evropski mislilac 19. stoljeća, Vukov savremenik, ali za uvo gluva sluva ni stihovana harmonija Horacijevih heksametara, ni baršunasti zvuci čarobne harfe, ni Hajamove rubaije, ni razpjevani prhut Skenderove ševe, ni himničnost ‘Ode radosti’, ni uzdah sevdahlije, ne može proizvesti duhovno uzhićenje rahatluka. Muzikalni Sarajlija, povratnik u rodni grad, frontmen i kompozitor slavne rock-grupe “Bijelo dugme”, Goran Bregović, lahko će čuti i kad “zvoni telefon u gluho doba“, ali gluvo uvo neće. No, stara je mudrost da za svaku boljku postoji mehlem.
