Hatib: dr. Salih Alu Talib
Preveo i sažeo: Amir Durmić
Kazivanja o Allahovim poslanicima i vjerovjesnicima u sebi kriju mnogobrojne pouke, lekcije i koristi. Njihovi životni putevi obasajni su svjetlom koje nama vjernicima i u najtežim životnim situacijama pokazuje put ka izlazu iz nevolje te sreći i prosperitetu na obadva svijeta. Uzvišeni Allah, kazao je: ”O kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni.Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost naroda koji vjeruje.” (Jusuf, 111) Većina kazivanja o Allahovim poslanicima i vjerovjesnicima, objavljena su u Mekki i to s razlogom. Naime, u tom vremenu velikih iskušenja i nevolja sa kojima su se susretali prvi muslimani, ponekad im se činilo da su izlaz i spas nedostižno daleko ili da oni nikada neće doći. Zato im je Uzvišeni Allah kroz kazivanja o Svojim vjerovjesnicima i poslanicima jasno ukazivao da je spas blizu i da konačni uspjeh pripada iskrenima i bogobojaznim vjernicima. Također, ova kazivanja su bila vid podrške Muhammedu, s.a.v.s., o čemu Uzvišeni kaže: ”I sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. I u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120) Drugim riječima, kao da mu je želio poručiti da on na putu dostavljanja Allahove poslanice nije sam, već da su se poslanici prije njega suočavali sa sličnim problemima i nevoljama, te da mora biti strpljiv i ustrajan: ”Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici i ne traži da im kazna što prije dođe!” (El-Ahkaf, 35) Kako bi se i mi podsjetili na neke događaje iz historijata Allahovih poslanika i vjerovjesnika, danas ćemo govoriti o poslaniku Junusu,a.s., kojeg je Svevišnji Allah poslao stanovnicima grada Niviva koji su bili ogrezli u mnogoboštvu i nevjerstvu. Baš kao i svi drugi Allahovi poslanici, i Junus, a.s., pozvao je ovaj narod da se vrati ispravnom vjerovanju, te da odbace kipove, mnogoboštvo i nevjerstvo i da samo Allaha, Jednog i Jedinog obožavaju. Međutim, nakon dugog i ustrajnog pozivanja, njegov narod mu se ne odazva, pa on ljutit napusti Nivivu i obeća im skoru Allahovu kaznu. Pomislio je: ”Ako moj narod neće da me posluša i vrati se Allahu, pa ovaj dunjaluk je prostran i sigurno ću naći one koji će se mome pozivu odazvati i u Allaha iskreno povjerovati!” Ali nakon što je napustio svoj narod, oni još jednom duboko razmisliše o njegovim riječima i shvatiše da su bili u zabludi, te što iz straha od Allahove kazne za koju su znali da će ih neminovno stići jer su odbili istinu, što iz iskrene želje i nade da će im Allah oprostiti i u džennet ih uvesti, oni se kolektivno pokajaše. Znali su i vjerovali da iskreno pokajanje i vjerovanje koriste, i da su oni iskup za nevjerstvo i grijehe. Rekao je Uzvišeni Allah: ”Zašto nije bilo ni jednog grada koji je povjerovao i kome je vjerovanje njegovo koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovom svijetu otklonili i život mu još izvjesno vrijeme produžili?” (Junus, 98)
Junus, a.s., onako srdit i ljut na svoj narod, ode do obale more gdje se ukrca na lađu koja je bila krcata ljudima i robom te krenu na put. Na moru se suočiše sa velikom olujom i vjetrom koja je prijetila da ih sviju potopi. Putnici to protumačiše kao siguran znak da među njima ima osoba na koju se Allah rasrdio, te se dogovoriše da bacaju kocku pa na koga ispadne, baciće ga u more i tako spasiti lađu i putnike. Ovo je jedno tumačenje, a po drugom, ovim postupkom željeli su olakšati lađu kako ne bi potonula. Kako god bilo, kocka je pala na Junusa, a.s., te ga baciše u hladno more gdje ga proguta velika riba: ”Junus je bio poslanik. I on pobježe na jednu lađu prepunu, i baci kocku i kocka na njega pade, i riba ga proguta, a bio je zaslužio prekor.” (Es-Safat, 139-142) U tminama utrobe ribe i tminama mora i noći ostao je izvjestan period, sve dok se iskrenom dovom nije obratio svome Gospodaru i zavapio: ”Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” – Mi mu se odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spasavamo vjernike.” (El-Enbija, 87-88) U nekim predajama se navodi da su melekirekli Uzvišenom Allahu: ”Gospodaru, čujemo poznati slabašan glas koji vapi sa čudnog i neobičnog mjesta!” Tada ga je Uzvišeni Allah spasio, a jedan od razloga je i taj što je bio od onih koji Alaha mnogo spominju i koji Ga mnogo hvale:”I da nije bio jedan od onih koji Allah hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni.” (El-Enbija, 143-144) Dakle, da za vrijeme kada je bio u punoj snazi, zdravlju, bogatsvu i blagostanju nije Allaha istinski i iskreno obožavao i mnogo Ga spominjao, Uzvišeni Allah mu se ne bi ni odazvao već bi bio upropašten. Riba ga je izbacila na neko pustu pustu obalu, na kojoj nije bilo ni rastinja ni hlada ali ga je Allah opskrbio odakle se nije ni nadao: ”I Mi ga izbacismo na jedno pusto mjesto, a on je bio bolan, i učinismo da iznad njega izraste vriježa jedne tikve.” (Es-Saffat, 145-146) Nakon što se oporavio, Allah mu naređuje da se vrati svome narodu koji se pokajao i Allahu vratio: ”I poslasmo ga stotini hiljada ljudi, i više, i oni povjerovaše, i njima dadosmo da do roka određenog požive.” (El-Enbija, 147-148) Ukratko, ovo je kazivanje o poslaniku Junusu, a.s., za koga je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Nijednom (Allahovom) robu ne priliči da kaže: “Ja sam bolji od Junusa b. Metaa.“” (Muttefekun alejhi) Ovaj plemeniti poslanik spada u skupinu najodabranijih Allahovih robova za koje je Svevišnji Gospodar kazao: ”Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov pravi put.” (El-En‘am, 90) Dakle, kao što je Muhammedu, s.a.v.s., bilo naređeno da slijedi put prijašnjih poslanika, tako je i nama vjernicima naređeno da slijedimo put Muhammeda, s.a.v.s., a samim tim i put svih poslanika i vjerovjesnika koji su mu predhodili. Zbog toga, i iz ovog kazivanja trebamo naučiti lekcije i uzeti pouke te ih praktično primijeniti u našim životima. Između ostalog, iz ovog kazivanja naučili smo slijedeće:
1. Strpljivost u dostavljanju Allahove vjere ljudima, ključ je istinskog uspjeha. Ljutnja i okretanje glave od grješnika i nepokornika, ne donosi nikakvu stvarnu korist, već biva direktni razlog da grješnici ustraju u grijesima a zabludjeli nastave lutati putevima zablude. Iako nam je teško trpiti uvrede i poniženja na putu dostavljanja Allahove vjere, iako se osjećamo loše gledajući ljude kako okreću glavu od istine, to ne smije biti razlog da ih prepustimo šejtanu i strastima. Uzvišeni Allah, obraćajući se Svome poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., rekao je: ”Mi dobro znamo da ti je teško u duši zbog onoga što oni govore, zato veličaj Gospodara svoga i hvali Ga, i sedždu obavljaj, i sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!” (El-Hidžr, 97-98)
2. Iskrena dova u nevolji i poteškoći biva kabul, tj. Allah je usliša i od nevoljnika otkloni nevolju. Naime, nakon što je Junus, a.s., u utrobi kita iskreno zavapio: ”La ilahe ila ente, subhaneke inni kuntu minez-zalimin, – Nema boga osim Tebe, Uzvišen neka Si! Ja sam zaista bio od onih koji su nasilje učinili!”, Uzvišeni Allah mu se odazvao i iz nevolje ga izbavio. U hadisu kojeg su bilježili Ahmed i Tirmizi, Poslanik, s.a.v.s.., je za ovu dovu rekao da će svakom muslimanu koji se Allahu s njom iskreno obrati, On dotičnu molbu i uslišati.
3. Ustrajno i iskreno spominjanje Allaha u vrijeme blagostanja i rahatluka, razlog je da se Allah smiluje takvoj osobi u stanju teškoće i nevolje. Uzvišeni Allah je za Junusa, a.s., rekao: ”I da nije bio jedan od onih koji Allah hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni.” (El-Enbija, 143-144)
Uzvišenog Allaha molimo da budemo od Njegovih iskrenih robova koji će strpljivo slijediti put Allahovih poslanika i vjerovjesnika sve dok se s Njim ne susretnemo.
