Piše: Semir Imamović
Koja je to ideja u ime koje bi se bošnjački lideri odrekli imovine? Niko se ničega ne odriče, već traje potraga za idejama koje će se slijediti kako bi se imovina uvećala. Ko bolje izda, više mu se plaća! Nema principa i principijelnosti, već ima ponude da se služi tuđim principima za svoj račun. Na bošnjačkom tržištu više nisu u igri principi borbe za domovinu, narod i vjeru, već posve obratno, na tržištu se svi utrkuju kako da budu što servilniji prema snagama koje su protiv Bosne i Bošnjaka. Kad pogledamo bivšeg i sadašnjeg ministra sigurnosti, vidjet ćemo da između njih nema razlike, iako su iz različitih stranaka, jer obojica se jedino trude kako da što bolje služe drugima. Tako je i sve ostalo. Eto, koliko je u našoj političkoj praksi ostalo pouka i poruka iz hidžre posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda a.s. S obzirom da smo Bošnjaci, a time i muslimani, trebalo bi da u naših političkih predstavnika bude koje zrno soli o vrijednosti trajnih principa, naspram prolaznosti dunjalučkih sfera. Ono što je za Muhammeda a.s. bio imperativ očuvanja vjere, po cijenu odricanja od onoga što mu je navrednije na svijetu, to bi za bošnjačke lidere morao biti princip borbe za Bosnu i Bošnjake, po cijenu sankcija koje takva borba može pretrpjeti. Ali, bošnjački političari nemaju snage ni da kažu koju riječ u cilju zaštite bošnjačkog naroda, a kamo li šta više. Pojave se, hinjski, samo kad treba tražiti glasove, a narod jadan nasjedne na obećanja i glasa, jer mora za nekoga glasati. A kakva politika, takav i narod, jer politika odgaja narod. Sve manje je Bošnjaka koji bi se žrtvovali za ideju Bosne i Bošnjaka, a sve više onih koji gledaju svoja posla. U osnovi takvog mišljenja je nevjerovanje, zapravo, sumnja u isplativost davanja za uzvišene ideale, bilo vjere, naroda ili domovine. Zaboravlja se da Svevišnji podvlači crtu, a ne mi. Nije jedan primjer u povijesti koji dokazuje da su pobjeđivali ljudi sa Pravog Puta. Koliko je samo Poslanika prije Muhammeda a.s. bilo progonjeno zbog svojih ideja i uvjerenja, zbog svojih poruka i istrajnosti, pa se na kraju ispostavilo da su bili u pravu!? A onaj koji ustukne pred moralnom obavezom da svjedoči istinu i pravdu, taj je osuđen na poniženje. Eno, bivši ministar sigurnosti, recimo, hoda sam, ostavljen od svih, ponižen i posramljen. Zar je vrijedilo bacati se blatom po svome narodu zbog tog komadićka vremena u kome je bio nekakva vlast?! Isto, ili teže poniženje, čeka i sadašnjeg ministra sigurnosti. A da su košto nisu, oni bi poziciju iskoristili da zaštite Bošnjake od kleveta za tzv. islamski terorizam, da upru prstom u stvarne teroriste, četničke paravojne formacije, pa po cijenu smjene, po cjenu te hidžre, u ime koje bi i od Boga i od Naroda bili nagrađeni istinom i poštovanjem. Isto vrijedi i za mnoge druge bošnjačke čelnike, koji ne razumiju da je vredniji princip i gubitak, nego sluganstvo i dobitak, jer ovo nosi nagradu u cjelini, a ovo drugo nosi poniženje, prije ili poslije. Primjer Alije Izetbegovića nam najbolje može posvjedočiti ovu razliku. On se nije prodao, on sebe nije izdao, i na kraju je bio nagrađen najvišim počastima. Zamislimo samo iskušenja dok mu sude, dok leži u zatvoru, dok se brine za porodicu, a on ostaje ustrajan u vjeri da je Allah pravedan sudija. A da je poklelnuo nikada ne bi doživio počasti koje je imao. Nažalost, od rahmetli Alije malo je šta naučio i njegov rođeni sin, a kamo li ostali političari. Tog značenja i znamenja hidžre danas ima više u svakom narodu u kome je zajedništvo na većem nivou nego kod Bošnjaka, iako bi Bošnjaci, kao muslimani, morali biti prvorazredni baštinici ideje hidžre – preseljenja, ostavljanja, napuštanja onoga što nam je bitno na ovom svijetu u ime očuvanja vjere, ideje, uvjerenja, dakle, onoga što je milo Svevišnjem. Put je jasan i otvoren, jedino u Njega treba vjerovati.
