Piše: Abdul-Vehab ibn Nasir el-Tariri
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Danas je među određenim muslimanskim skupinama raširena predaja koja se pripisuje Abdullahu ibn Mubareku, a u kojoj dolazi: ”Onaj ko ne zna odgovor na neko šerijatsko pitanje, neka pita one koji bdiju na granicama islamske države (ehlus-sugur) ili one koji žive u pograničnim utvrđenjima”[1], jer je Allah, dž.š., objavio:”One koji se budu zbog nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!” (El-Ankebut, 69.)
U drugoj predaji dolazi: ”Kada se muslimani raziđu u mišljenju, drži se mudžahidā i ljudi koji bdiju na granicama, jer Allah je rekao: ‘Mi ćemo njih uputiti’.” Ova predaja se pripisuje Ibn Mubareku, a također i Sufjanu ibn Ujejni.
Uvriježeno je mišljenje, kod nekih muslimana, da su spomenute skupine najučenije u pogledu pitanja koja se tiču džihada, zatim, da su oni istinski učenjaci, za razliku od onih koji ne učestvuju u borbi, pa prema tome obaveza je njih slijediti i vraćati se, u spornim pitanjima, na njihova mišljenja. To ide do te mjere da se često puta omalovažava ulema koja ne spada u ove skupine i čije noge, kako takvi vole kazati, nisu uprašene u borbi, već su se posvetili samo nauci i širenju da've.
Međutim, čak i ako prihvatimo da je gornje riječi izgovorio Abdullah ibn Mubarek, one zahtijevaju podrobnije stručno i naučno propitivanje, s ciljem da dođemo do istine i saznamo stvarno značenje i intencije Allahove Objave, te da konsultiramo stavove islamskih učenjaka kako bi nas sve to dovelo do potpunog i ispravnog značenja tematskog ajeta.
Ajet iz sure El-Ankebut objavljen je prije naredbe džihada
Onaj ko želi da dođe do pravog odgovora na ovo pitanje, trebao bi imati na umu sljedeće činjenice:
– Prvo, spomenuti ajet je mekanski i on je objavljen prije nego je naređen džihad, odnosno oružana borba, što potvrđuju mnogi islamski učenjaci. (Vidi: El-Itkan, I/36; Ed-Durr el-mensur, XI/526). Jer, poznato je da je sura El-Ankebut, mekanska sura. To je stav Es-Suddija i drugih, koji su rekli da je ovaj ajet objavljen prije naredbe džihada. Rekao je Ibn Atijje: ”Ajet je objavljen prije naredbe džihada koji podrazumijeva oružanu borbu i u ovome ajetu se misli na opći džihad i borbu (ulaganje truda) u promicanju Alalhove vjere, tražeći Njegovo zadovoljstvo.” Ibn Ašur je kazao: ”Kada je objavljen ovaj ajet nije se znalo za propis džihada kao oružane borbe.” Na osnovu ovoga jasno je da ajet ima općenitije i šire značenje od oružane borbe, jer je objavljen u Mekki prije objavljivanja propisa o džihadu i prije nego su postojala vojna utvrđenja na granicama islamske države.
– Drugo, postoje mnogobrojne predaje i stavovi komentatora Kur'ana u pogledu značenja ovog ajeta i u svima njima sublimirano je opće značenje spomenutog ajeta. Tako je Ibn Abbas rekao: ”To su oni koji budu ustrajavali u pokornosti Nama. Mi ćemo ih uputiti stazama koje vode do nagrade.” Hasan ibn Ebi Hasan je rekao: ”Ajet govori o onima koji su se posvetili ibadetu.” U drugoj predaji od Ibn Abbasa i Ibrahima en-Nehaija stoji: ”To su oni koji rade po onome što znaju.” Ebu Sulejman ed-Darani rekao je: ”Džihad spomenut u ajetu ne odnosi se samo na oružanu borbu, već on znači i pomaganje vjere i odgovor negatorima i zalumćarima, a najbolji vid pomaganje vjere je naređivanje dobra i sprječavanje zla. Zatim, to znači i borbu sa samim sobom i svojim nefsom u pokornosti Allahu i to je najveći džihad.” Dahak je kazao: ”Ajet se odnosi na one koji svoj džihad iskazuju kroz hidžru i njih ćemo Mi uputiti stazama postojanosti u vjeri.” A šejh Tahir el-Ašur ovako je prokomentirao ajet: ”Džihad spomenut u ovom ajetu znači strpljivost na smutnjama i zlostavljanju i odbijanju nevjerničkih spletki. To je objašnjeno na početku sure u riječima: ‘A onaj ko se bori – bori se samo za sebe, jer Allah sigurno može bez svih svjetova biti.’ (El-Ankebut, 6.)Jer, tada džihad još nije bio naređen, tako da riječi ‘ellezine džahedu fina‘ – ‘Oni koji se budu zbog Nas borili’, znače: koji se bore da steknu Naše zadovoljstvo, ispovijedajući vjeru koju smo im odabrali.”
Omer, r.a., nije pitao mudžahide o šerijatskim propisima, već ashabe učenjake
– Treće, nije poznato da su zbog težine nekog pitanja koje se odnosi na ibadet ili na međuljudske odnose, učenjaci i fakihi pisali muždahidima i onima koji bdiju na granicama, kako bi od njih tražili odgovor i riješenje.
Kada već govorimo o vrijednosti onih koji bdiju na granicama i mudžahidima, pa nije ih bilo boljih od onih koji su živjeli u vrijeme hilafeta Ebu Bekra, r.a., Omera, r.a., Osmana, r.a., i Alije, r.a. Iako i oni sami nisu poznavali neke šerijatsko-pravne propise, kao što je pitanje prava nasljeđivanja nane u određenim situacijama, što Ebu Bekr, r.a., nije znao, zatim pitanje o nasljeđivanju čovjeka koji nije ostavio poroda iza sebe (”Kelala”) što nije znao Omer, r.a., i druga pitanja, oni nisu tražili da im na ta pitanja odgovore oni koji su bili na prvoj liniji fronta niti oni koji su živjeli u vojnim utvrdama, već je Omer pozivao učesnike Bedra i učenjake među ashabima da ih pita za mišljenje.
Čak i oni koji ovu predaju pripisuju Abdullahu ibn Mubareku ne znaju da je on ikada, za pitanje koje nije poznavao, pitao mudžahide i graničare. Upravo je bilo obrnuto, graničari i drugi mudžahidi su dolazili u gradove i pitali učenjake o onome što im nije bilo jasno. Ibn Asakir spominje u djelu Tarihu Dimešk, 35/167, predaju od Muhameda ibn Abdul-Hakema koji je rekao: ”Došli su ljudi iz pograničnih mjesta kod imama Malika i rekli mu: ‘Stanovnici pograničnog područja se spore oko mišljenja Sufjana Sevrija i Evzaije, pa čije mišljenje da uzmemo?’ Imam Malik je odgovorio: ‘Evzaija je kod nas imam, predvodnik u znanju.”’ Dakle, nije im ni na kraj pameti bilo da o tome pitaju graničare i mudžahide, koji uz to nisu i učenjaci.
– Četvrto, u samom konceptu tzv. ”terdžiha” (pravničkog preferiranja) ne postoji mehanizam preferiranja koji se zove “mišljenje mudžahida”, kao što ne postoji klasifikacija mišljenja po ovom kriteriju (mišljenje mudžahida i onih koji to nisu). Vrlo rijetko se u klasičnim pravnim djelima spominje pojam “mišljenje ehlus-sugur”, odnosno mišljenje mudžahida i graničara, a i tada se navodi samo kao jedno od legitimnih mišljenja, a ne kao potvrda ovoga ili onoga mišljenja. Štaviše, islamski pravnici su, bez ikakvog osjećaja nelagode i krivnje, preferirali/odabirali mišljenja suprotona mišljenju “učenjaka mudžahida”, kao što je bila praksa imam Ahmeda. (El-Mugni, X/446.)
– Peto, u islamskoj povijesti su se dešavale upravo obrnute situacije, da mišljenje i stav mudžahida i graničara bude korigirano i ispravljeno, kao što je halifa Omer, r.a., naknadno ispravio pogrešni idžtihad Ebu Ubejde es-Sekafija u Bici kod mosta u Iraku, kada je Ebu Ubejde doživio težak poraz, jer se nije htio povući smatrajući to grijehom. A to je zapravo bilo pogrešno tumačenje i razumijevanje ajeta: ”Onaj ko im tada leđa okrene – osim onog koji se povuče s namjerom da se ponovo bori ili drugoj četi pristupi – vratit će se natovaren Allahovom srdžbom; prebivalište Njegovo bit će Džehennem, a užasno je on boravište.” (El-Enfal, 16.) Kada je vijest o porazu došla do halife Omera, r.a., on je rekao: ”Da su se povukli do mene (u Medinu) ja bih bio ta četa kojoj su pristupili.” (Tefsir Abdur-Rezzak, I/448.) Omerovo mišljenje je značilo ispravku i korekciju mišljenja i idžtihada Ebu Ubejde koji je tada bio u džihadu protiv Perzijanaca.
Imam Ahmed ibn Hanbel se čudio mišljenju ”uleme džihada” o pitanju djeteta koje učestvuje u borbi, ukoliko padne u zarobljeništvo zajedno sa svojim roditeljima. On je odabrao mišljenje suprotno njihovom, a kao argument koristio je hadis: ”…. pa ga njegovi roditelji učine Židovom ili kršćaninom.” A u djelu Tabekatul-hanabile (I/394.), spominje se da se imam Ahmed smijao nekim stavovima mudžahida i graničara, govoreći: ”Stanovnici graničnih utvrđenja (ehlus-sugur) čine stvari za koje ja ne znam šta su.”
Četverica imama nikada nisu bili u džihadu, ali se propisi džihada uče iz njihovih knjiga
Šesto, većina islamskih učenjaka, kroz dugu islamsku povijest, bili su iz urbanih sredina, a ne iz pograničnih utvrđenja, poput Seida ibn Musejjeba, sedam pravnika Medine, imama Ez-Zuhrija, Ebu Hanife, Malika, Šafije, Ahmeda ibn Hanbela, Ibn Kudame, Ibn Tejmijje, Ibn Hadžera el-Askalanija i drugih. Štaviše, među istaknutim islamskim učenjacima bilo je onih koji nikada nisu bili u džihadu i nikada nisu učestvovali ni u jednoj bici, kao što su četverica imama (Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed). No, i pored toga, propisi džihada uče se iz njihovih fikhskih djela.
Oni nisu izostajali iz džihada zbog kukavičluka, straha i pohlepe, već zbog spoznaje da je njihova posvećenost proučavanju islamskog znanja, također ribat (bdijenje na granicama islamske države) i džihad, koji nije ništa manje vrijedan od džihada kojeg vode mudžahidi na bojnom polju, ukoliko nije i vrjedniji, kao što je rekao imam Malik u svom odgovoru Abdullahu el-Umeriju koji je bio u džihadu: ”Smatram da ono čemu sam se ja posvetio (proučavanje islamskog znanja) nije ništa manje vrijedno od onoga čemu si se ti posvetio (džihadu), i nadam se da obojica činimo dobro.” (Et-Temhid, VII/185.)
Sedmo, džihad u predmetnom ajetu treba tumačiti u općem smislu, kako su ga protumačili i ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji su bili svjedoci Objave i koji su je najbolje razumjeli.
Imam Buharija bilježi predaju od Ibaje ibn Rifa'ata koji je rekao: ”Sreo me je Ebu Abs dok sam išao prema džamiji da klanjam džuma-namaz, pa je rekao: ‘Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: -Noge koje se upraše na Allahovom putu neće pržiti džehennemska vatra.” Imam Buharija je ovaj hadis spomenuo u poglavlju o odlasku na džuma-namaz, a hafiz Ibn Hadžer, u Fethul-bariju, veli: ”Buharija je spomenuo ovaj hadis u ovom poglavlju zbog općeg značenja riječi ‘na Allahovom putu’ (fi sebilillahi) u šta svakako ulazi i odlazak na džuma-namaz, kao i zbog toga što je prenosilac hadisa koristio ovaj hadis kao dokaz za njegovo opće značenje.”
Dakle, najvažnije što možemo naučiti iz ovoga ajeta jeste da dobro shvatimo važnost ”mudžahede”, odnosno makslimalnog ulaganja truda u traganju za istinom i da, putem idžtihada (slobodoumnog promišljanja), potrefimo pravo značenje i intencije Allahove Objave. Ko bude imao takav pristup, nadat je se da će ga stići Allahovo obećanje: ”Mi ćemo ga, putevima koji Nama vode uputiti.”
I moramo nastojati da saznamo i iskreno slijedimo značenja i implikacije kur'ansko-sunnetskih tekstova, a ne da tekstove Objave koristimo kao dokaze u odbrani našeg mišljenja i našeg idžtihada, a pogotovo ih ne smijemo uzimati kao dokaze da bismo atakovali na čast islamskih učenjaka, samo zato što se njihovo mišljenje suprotstavlja našem, a znamo da je njima stalo kao i nama, i više nego nama, da u svom idžtihadu dođu do istine i ispravnog razumijevanja Kur'ana i Sunneta.
[1]Ovu predaju zabilježili su: Ibn Ebi Hatim u svom Tefsiru – IX/3084 – sa nizom u kojem ima potpuno nepoznatih prenosilaca hadisa; i Es-Sa'lebi u djelu El-Kešfu vel-bejanu,
putem Sufjana ibn Ujejne. U nizu ove predaje nalazi se i Abdullah ibn Muhamed ibn Vehb, kojeg je imam Ed-Darekutni odbacio kao nepouzdanog prenosioca, (vidi: Lisanul-mizan, IV/573.) Međutim, ono što je najčudnije je to da ove predaje nema u djelu El-Džihad, čiji autor je upravo Abdullah ibn Mubarek.
