Piše: Hasan Dželal Mesud / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedno od dijalektičkih pitanja koja ljudima padaju na pamet je i ono: šta je starije – kokoš ili jaje? Zatim, ko je došao prvi i ko je stariji: narod ili vladar? Premda je prvo pitanje još uvijek zbunjujuće za mnoge ljude, dijalektika drugog pitanja je vrlo jednostavna, pogotovo ako uzmemo u obzir početak ljudske povijesti prije uspostave društvenih i političkih sistema koji upravljaju ljudskim životom.
Poznato je da je čovjek stvoren slobodan i njegovo robovanje odnosilo se samo na robovanje Bogu, mada ima ljudi koji čak nisu prihvatili ni takvu vrstu robovanja i pokornosti njihovom Stvoritelju, Allahu, dž.š.
Što se tiče zemlje, čovjek je slobodno njome raspolagao i koristio je kako je htio. On je birao sebi mjesto na Zemlji gdje će zasijati sjeme za svoju ishranu i u tom pogledu nije imao nikakvih prepreka ni smetnji. Presudan je bio njegov vlastiti izbor.
Sve dok se ljudi nisu namnožili i dok se posjedi i imovina na Zemlji nisu proširili i uvećali. Tada su počeli sporovi, jer je bilo potrebno odabrati osobe odgovorne za zaštitu tih dobara, koji su bili plaćeni za svoj posao, ali su odgovarali narodu (porodici, plemenu) za ono što im je povjereno.
Zatim je dolazilo do sporova i razlika u velikim porodicama ili plemenima, što je dovelo do izbora vođe skupine ili plemena da bi rješavao probleme i presuđivao u međusobnim sporovima u korist cijele zajednice i kako bi se sačuvala zajednica, bez obzira na njezinu veličinu.
Nakon perioda u kojem je svaki pojedinac ili porodica uzimala i dobijala samo ono što je posijala, došlo je do “poljoprivredne revolucije” i viška proizvodnje, za koji je bilo neophodno odrediti upravitelja i čuvara koji će taj višak čuvati i po potrebi dijeliti. Taj zadatak je povjeravan onome ko će se najbolje brinuti o zalihama hrane, kako bi ostatak zajednice nesmetano mogao raditi svoje poslove i baviti se novom proizvodnjom. Ljudi su plaćali takvu osobu za njen trud, ali su mu određivali propise i pravila za upravljanje zalihama i pozivali ga na odgovornost ukoliko bi pogriješio.
Nakon toga, došlo je do ratova, društvo se postepeno povećavalo, počele su se crtati i određivati granice i uspostavljati kraljevstva i države…
Tako je vladar ili odgovorno lice radio za svoju zajednicu koja ga je izabrala i nije imao alternativu! No, s vremenom, razvoj društava i pohlepa zemljoposjednika, učinili su da se pojam “odgovorna osoba” ili vladar promijenio iz osobe koja radi za ljude, za narod, u osobu koja radi za vlastite interese, u kralja koji naređuje, odlučuje, uzima poreze i propisuje zakone. On je postao onaj koji poziva ljude na odgovornost, nakon što je on bio pozivan na odgovornost za emanet koji su mu ljudi povjerili.
To stanje se brzo razvijalo, pa su se počeli izmišljati razni nadimci i titule za vladare: ”princ”, ”kralj”, ”car”, i druge, da bi faraon otišao najdalje u tome rekavši za sebe: “Ja sam vaš najveći Gospodar”, tj., on je sebe smatrao bogom, kao što mnogi vladari misle o sebi, samo što to nisu obznanili.
Nakon stoljeća porobljavanja, društveni sistemi su se razvijali tako da su stvoreni sistemi u kojima ljudi biraju sebi onoga ko će ih predvoditi i ko će im biti vladar i olakšavati im poslove, prateći njegov rad i pozivajući ga na odgovornost, slično onome što je bilo na početku ljudske civilizacije. Tako su civilizirana društva počela birati mlade ljude za vladare, počeli su birati najbolje predstavnike vlasti koje imaju kako bi svoju državu vodili putem napretka i progresa. Rezultati tih eksperimentalnih pokušaja uglavnom su bili spektakularni, jer smo vidjeli modele društvenog sistema u kojima se izabrani vladar jednostavno i glatko zamjenjuje drugim vladarem.
Međutim, mnogi vladari – posebno u zemljama u razvoju – vratili su se stoljećima unatrag i odbili su sve osim dominacije, tiranije i porobljavanja, ali su zadržali dekor savremenih demokratskih sistema, kao što su formalni izbori ili referendumi na temelju zakona po mjeri vladajuće elite i njihove rodbine, tako da se i mogući budući predsjednički kandidati biraju po njihovim željama.
Pitanje koje se ovdje nameće je: šta se to promijenilo?! Zašto idemo nazad umjesto naprijed?! Ko to nije razumio značenje vlasti i vladara protokom vremena?! Ko je rekao da vladar u svojoj ruci ima apsolutnu vlast? Da odlučuje o ratu i miru, o bogatstvu i siromaštvu, o ljubavi i mržnji, čak i i o religiji i ljudskom izboru.
Šta je dovelo do toga da vladar može ubiti hiljade ljudi u svojoj državi, ili ih zarobiti, ili protjerati, ili im uskraćivati slobodu mišljenja, a oni su rođeni u toj zemlji i možda su mnogo više dali za svoju državu od tog vladara i imaju veća prava od njega, samo da bi ostao na vlasti?
Mnogo je pitanja na koja je teško dati odgovor osim drugim pitanjima.
Zašto su ljudi odustali od svoga prava da odlučuju o svojoj zemlji i o tome ko će vladati njihovom državom? Zašto su ljudi vladare podigli na nivo svetosti i božanstva? Je li možda narod kriv za teško stanje u našem društvu, a ne vladari? Da li smo mi, zaista, zaslužili stanje u kojem se nalazimo?
Neki ljudi će odgovoriti poznatom predajom (hadisom): ”Kakvi ste vi, takvi će vam biti i vladari”, iako stvarnost nije u skladu sa ovom predajom, posebno kada smo vidjeli ljude koji su bili spremni hrabro izaći na ulice i nisu se vraćali svojim kućama dok nepravedni vladar ne bi bio smijenjen sa svoje pozicije. A šta onda!?
