Piše: Selman el-Avde / Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Svaki put kada doživim neku nesreću ili iskušenje, ponavljaju mi se isti osjećaji, kao da ništa ne učim iz svojih iskustava.
Ne događa se to samo meni, već svakom čovjeku. Uistinu, čovjek je čudno stvorenje po pitanju žurbe, brzine transformacije i nemara u stanju blagostanja, i očaja i uznemirenosti u stanju tegobe i patnje. Istinu je rekao Uzvišeni Allah: ”Kad čovjeku kakvu blagodat darujemo, on se okreće i oholo udaljava, a kad ga zadesi zlo, onda očajava.” (El-Isra’, 83.)
Čovjek nevolju doživljava kao trajnu kategoriju, kao nešto što će vječno trajati, a zaboravlja na svu dobrotu, izobilje i blagostanje u kojem je živio prije toga i ne može ni zamisliti da poslije tegobe dolazi olakšanje i spas. A, ustvari, blagostanje i last su osnova života. Međutim, Allah, dž.š., želi preko određenih nevolja i tegoba da nas podstakne na neke vrste ibadeta koje smo bili zaboravili dok smo se ”kupali” u moru udobnog života i blagostanja, pa onda iz Svoje dobrote želi da čuje naše žalbe i skrušene dove, da vidi probuđena osjećanja u našim srcima, da nam se oči orose suzama nakon što su, u vremenu blagostanja, bile potpuno presušile.
Znam dobro tegobu koja me snašla i koja me snalazi. Osjetio sam svu njenu gorčinu i žestinu, ali ne znam uopće odakle i kako dođe izlaz iz te tegobe. Moj Gospodar mi jednostavno dade izlaz i opskrbi me odakle se i ne nadam. Olakšanje dođe praktično u liku stranca i nenajavljeno pokuca na moja vrata.
Zbog toga je Allah u Kur'anu teškoću, muku (ar. el-usr) spomenuo u određenom obliku (sa određenim članom), a lahkoću (ar. el-jusr) u neodređenom obliku.
Ta, zaista, s mukom je i last,(fe inne mea-l-usri jusren)
zaista, s mukom je i last! (El-Inširah, 5.-6.)
Poslije teškoće dolazi olakšanje
U prvom ajetu je objašnjenje za Poslanikove, s.a.v.s., dunjalučke patnje i iskušenja, kao i obećanje koje se odnosi posebno na njega, a koje je vezano za olakšanje i izlaz iz tegobe i iskušenja. Drugi ajet ima opće značenje i predstavlja opće pravilo za sve one koji čekaju izlaz i olakšanje od Allaha. Kao da im se ajetom poručuje: ”Olakšanje i last je tu, ona je uvijek prisutna i ne predstavlja samo ono što se čeka i što će doći. Last je zapravo zajedno s mukom, ali i poslije nje također.”
Olakšanje i last je u zadovoljstvu sa Allahovom odredbom i u strpljivosti (saburu). Ko je zadovoljan Allahovom odredbom on ne mari za onim što je pred njim i što ga čeka. Taj osjećaj zadovoljstva sa sudbinom, Omer, r.a., je ovako opisao: ”Bogatstvo i siromaštvo su dvije jahalice i meni je svejedno koju od njih ću uzjahati.”
Kur'an na mnogim mjestima grdi one koji obožavaju Allaha ”po harfu”, ”po slovu”, bez pravog i istinskog uvjerenja, tj. koji obožavaju Allaha samo u jednom stanju, i kada se to stanje promijeni onda oni ostavljaju ibadet.
Stoga, možemo kazati da je tegoba i muka, zapravo last koju nam Allah, dž.š., šalje kao dar i to u ”ambalaži” i obliku koji ne očekujemo, da bi nas Svojom dobrotom odveo u okrilje Svoje milosti, da bi nam pomogao da sagledamo i spoznamo sve aspekte naše slabosti i nemoći, te da bi naše korake usmjerio u pravcu u kojem i treba da idemo.
To je osjećaj bola koji nas uči da stanemo uz slabe i siromašne, prije nego što pođemo kalkulirati i praviti računicu o dobitku, gubitku i privremenoj koristi. Onaj ko je osjetio udarac zuluma, očekivati je da mrzi i prezire zulum makar i u neznatnom obliku, da se distancira i udalji od zuluma i da pomogne mazlumu i obespravljenom, ako nikako drugačije, barem lijepom riječju i dovom.
To je ”sveti” plamen koji spaljuje svu kozmetiku, šminku i lažnu sliku s kojom se predstavljamo ljudima, i koji ne ostavlja ništa osim gole istine pred koju moramo stati i sa kojom se moramo suočiti, bez mogućnosti bilo kakvog krivotvorenja…
To smo onda pravi mi, sa svim našim strahovima, iluzijama, sa pogrešnim kalkulacijama, pesimizmom i očajem…
To je pravedna vaga pred kojom su tvrdnje bespomoćne, pred kojom se otkrivaju lažna prijateljstva, ali i potvrđuje istina koja ti želi reći da dunjaluk još uvijek vrijedi i da na njemu ima mnoštvo dobrih ljudi.
To je pokušaj odagnavanja tegobe neznatnim ljudskim trudom i naporom. Stoga, ne preziri svoj trud makar on bio i neznatan, ta zar Uzvišeni nije objavio Merjemi, a.s., koja je tek bila rodila svog sina Isaa, a.s.: ”Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe.” (Merjem, 25.)
To je čekanje olakšanja, izlaza, lasti i spasa, od strane vjernika čije srce je ispunjeno vjerom, nadom i željom za onim što je kod Allaha. Štaviše, vjernik je sigurniji u ono što je kod Allaha, nego u ono što je kod njega. Osim toga, takva vrsta čekanja je ibadet.
Jučer si bio sa onim koga voliš i u stanju koje voliš, a sada ti je to uskraćeno, pa ne tuguj, jer vratit će ti se onaj koga si volio, i ti njemu također, i to u boljem stanju nego što je bilo. Zato udahni vazduh nade, pripremi se za nadolazeću sreću, i ne dozvoli očaju da te nadvlada, jer: ”Sve što vam je dato – samo je uživanje u životu na ovome svijetu, a ono što je u Allaha – bolje je i trajnije za one koji vjeruju i u Gospodara svoga se uzdaju.” (Eš-Šura, 36.)
