Piše: Mersada Nuruddina Agović
U utorak, 4. februara 2014., u Tuzli je sve bilo uobičajeno, osim što je tog dana Kantonalni odbor Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine imao sjednicu na kojoj su, prema izvještajima sa medija, zaključene dvije stvari: da će se sindikat kontinuirano boriti za ostvarivanje i zaštitu radničkih prava koristeći pritom metode utvrđene zakonskim propisima i da se u toj borbi Kantonalni odbor ograđuje od eventualnih istupa pojedinaca ili grupa koje djeluju izvan sistema sindikalnog organiziranja.
U srijedu, 5. februara, oko dvije stotine nezadovoljnih radnika i studenata okupilo se ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona tražeći ostavku premijera Vlade. Sve je djelovalo posve zakonski i građani su masovno dali moralnu podršku radnicima i studentima.
Ne možemo se oduprijeti utisku da su od srijede do petka neprijatelji Bosne i Hercegovine imali dovoljno vremena na raspolaganju da instaliraju organizirane grupe koje će u toku samo jednog dana u više gradova, na isti način, u isto vrijeme i istom metodom počniti nasilje i uništili teško stečenu narodnu imovinu.
U četvrtak, 6. februara, poslije održane nastave u srednjoj ekonomskoj školi koja se nalazi u blizini zgrade Vlade, mi nastavnici i učenici jedva smo prošli ulicom. Neke mlade koleginice su se zabrinule kako da dođu do obdaništa i preuzmu svoju djecu. Učenici su bili preplašeni dešavanjima, a mi smo ih upućivali da se klone gužve i što prije odu svojim kućama. U poslijepodnevnim časovima počele su se u Tuzli emitirati ‘vanredne vijesti’ preko kojih smo obaviješteni da se, iz sigurnosnih mjera, sutra neće izvoditi nastava u školama na prostoru općine Tuzla.
Šta se dogodilo u petak, 7. februara, poznato je cijeloj Bosni i Hercegovini, regionu i svijetu. Ali, sve glasnija su razmišljanja mojih sugrađana da je njihovo opravdano i realno socijalno nezadovoljstvo debelo iskorišteno za ‘nečije’ političke ciljeve.
I u Sarajevu se također čuju ista svjedočenja. Navodimo jedan od primjera, gdje očevidac Almir Mehonić u svom objavljenom prilogu na internet portalu izjavljuje ,,Očevidac sam da su sukobi u Sarajevu sve, samo ne spontani. U njima nisu učestvovali građani, oni su bili zabezeknuti posmatrači. Samo naivni mogu vjerovati da iza ovoga ne stoji koordinirana akcija. Da je tako, potvrdio mi je predhodni razgovor koji sam imao u kabinetu vrlo značajnog bošnjačkog intelektualca. Pričao nam je kako je Štefan File isti taj dan već nekoliko puta pozivao bošnjačkog člana Predsjedništva i ubjeđivao ga da se mora pristati na rješavanje „hrvatskog pitanja” “.
Dovezene obučene i plaćene grupe “demonstranata” koji su pomiješane sa pravim demonstrantima
Moji sugrađani Tuzlaci svjedoče da su se neka lica prilikom demonstracija raspitivala gdje se nalazi zgrada tužilaštva, a gotovo svaki Tuzlak zna gdje je ona. Mnogi maskirani navodni “demonstranti” su veoma vješto izvodili svoje destruktivno ponašanje, palili, gađali, peli se i silazili sa spratova zgrada. Kapuljačama su sakrivali lica i gumenim maskama koje su dijelili i običnim tuzlanskim demonstrantima.
Ministar (ne)sigurnosti Fahrudin Radončić je preko medija izjavio da je prije par mjeseci znao da će se ‘ovo’ dogoditi. Ubačene grupe navodnih demonstranata je nazvao djecom nezadovoljnih roditelja. On treba da zna da naša djeca (djeca, učenici i studenti) koliko god bila djeca nezadovoljnih roditelja nisu palikuće. Pokušava javnost ubijediti da se sve desilo spontano, iako je svima sve jasnije da su ovi događaji u nečijoj “kuhinji” pažljivo izrežirani i, kao što reče analitičar Mufid Memija, preorganizirani.
Tuzlaci rijeku Jalu zovu ‘Jalom’, a ne ‘rijekom’, niti ‘rekom’
Prema svjedočenju mojih sugrađana Tuzlaka među demonstrantima je bilo maskiranih pojedinaca koji su prilikom činjenja destruktivnih radnji rijeku Jalu koju svi Tuzlaci jednostavno zovu “Jalom”, nazivali ‘rijeka’ i ‘reka’ ne spominjući joj ime (kao da ga nisu ni znali).
Svima je u ovom gradu jasno, koliko god Tuzlaci poštivali ili ne poštivali gradonačelnika Jasmina Imamovića (i sama se ne slažem sa mnogim njegovim postupcima), niti jedan Tuzlak ne bi zapalio zgradu Općine Tuzla. Svaki dokument, izvod iz matične knjige rođenih, vjenčanih, umrlih se relativno efikasno izdavao sugrađanima. Odgovorno tvrdim da, bez obzira na opravdanu ljutnju socijalno ugroženih kategorija stanovništva i njihovo nezadovoljstvo prema vlastima, niti jedan Tuzlak ne bi digao ruku da zapali zgradu Općine Tuzla (niti zgradu Vlade i tužilaštva).
Da li se slučajno desilo da je, po svjedočenju očevidaca, policija na početku unekoliko prekoračila ovlaštenja i premlatila nekoliko demonstranata u Tuzli, da bi nakon kritike ministra (ne)sigurnosti Fahrudina Radončića, odlučila da više ne koristi silu i da se povuče sa mjesta događaja?
Po mnogo čemu, ne možemo se oteti utisku da je naša socijalna katastrofa veoma licemjerno iskorištena za sprovedbu planova koji se, već duže vrijeme, spremaju u “kuhinjama” poznatih dušmana suvereniteta Bosne i Hercegovine.
Nekoliko sati nakon što su zapaljene važne institucije u bošnjačkim gradovima, u dešavanja se uključio i novi srbijanski vožd, Aleksandar Vučić, kojega je Radončićev „Avaz” proglasio za tzv. ličnost godine, a koji je zauzvrat kazao da je mnogo korisnog naučio od Fahrudina Radončića. Upravo ovaj njegov prijatelj sada poziva u Beograd rukovodstvo Republike Srpske kako bi iskoristili ‘haos’ u područjima sa bošnjačkom većinom i poručili svijetu da je Bosna i Hercegovina kao takva, tobože, neodrživa.
I strancima je sada jasno ko je onda i za čiji interes zapalio institucije u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Mostaru… Jasno je sada i socijalno ugroženim bosanskim građanima da su, ne svojom voljom, bili žrtve manipulacije ovih ‘velikih riba’.
Koordinirane akcije destrukcije u više bošnjačkih gradova, u isto vrijeme, na isti način
Prema medijskom svjedočenju građana iz više gradova sa bošnjačkom većinom, svi građani su na početku podržali najavljene radničke demonstacije, ali su vrlo brzo postali zbunjeni, tačnije zabezeknuti šta su sve radile grupe navodnih demonstranata pored njih. Sad se pitaju, ko je ustvari i zašto popalio tolike važne institucije u Tuzli, Zenici, Sarajevu, Mostaru…?
Sjetimo se, nakratko, podignutih protesta u Turskoj, zemlji čiji građani imaju vrhunski životni standard. Pa kad su u tako bogatoj zemlji dušmani našli načina da naprave haos, kako neće u našoj napaćenoj siromašnoj Bosni?!
Većina naših političara jest, zasigurno, kriva za socijalno stanje građana. Prema mnogim mišljenjima, ‘onaj’ među njima koji se najviše najeo, po svemu sudeći, nije se zadovoljio samo svojim imetkom, nego mu sad treba vlast po svaku cijenu, da bi se zasitio. Kako to, pitaju se građani, da se Stranka za bolju budućnost povukla sa svih pozicija i otišla u opoziciju, a on je jedini ostao na mjestu ministra sigurnosti?! Ogorčeni su što se sad sastaje sa Dodikom i Vučićem i smišlja na koji način da zavlada Bosnom, ne prezajući od toga da je savije u crno. List ,,Dnevni Avaz”, kako kažu, od strane r. Alije Izetbegovića nekada zamišljen kao naš nacionalni list polako danas prihvata još jednog od svojih uređivačkih nadzornika, Milorada Dodika.
Zato, prema mišljenjima mojih sugrađana, jedino mjesto na kome danas ima smisla demonstrirati je stakleni toranj u Sarajevu. Ispred njega, kakao vele, treba tražiti ostavku ministra naše (ne)sigurnosti Fahrudina Radončića, ali toranj, naravno, ne treba pohlupati.
Inicijatori radničkih i studentskih demonstracija su se još u toku činjena destuktivnih radnji navodnih demonstranata, svo vrijeme ograđivali od djela takvih pojedinaca i grupa, onih koji su palili i rušili ono što je Bosna u ratu branila. Ogorčeni su što je njihovo socijalno pokretanje radničkih i studentskih demonstracija na tako brutalan način politički iskorišteno od strane adresa koje, sve glasnije se govori, rade sve u cilju stvaranja tzv.trećeg entiteta i samostalnosti RS-a.
Ukinuti kantone i entitete
Dejtonska država, ovakva kakva je danas, nikada neće riješiti probleme korupcije i socijalne nepravde, jer u ovakvom uređenju entitet Republika Srpska, po običaju konstantno blokira svaki dosadašnji napredak zemlje, a sve s ciljem da se osamostali. Zato su sve glasniji stavovi građana Republike Bosne i Hercegovine, da pod hitno, prvo treba ukinuti sve kantone u Federaciji BiH, a zatim i entitete.
Ogoman priliv novca ide u ministarstva svih deset kantona u Federaciji i cijeloj njihovoj ministarskoj garnituri. Treba, kako vele, iskoristiti ostavke koji su već dali premijeri Vlada kantona i kantone, po kratkom postupku, ukinuti. Priliv novca bi se tako brzo vratio u džepove siromašnih i ugroženih radnika. Nakon ukidanja kantona, uložiti treba svu raspoloživu energiju i u ukidanje entiteta, kako bi naša namučena majka Bosna konačno prodisala, a na izborima uskratiti svoj glas onima koji su građane doveli u ovakvo stanje i poslati ih zauvijek na smetljište historije.
