Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Iza sebe smo ostavili još jedan ramazan, za koji smo shvatili da je mjesec milosti, bereketa, blagoslova, meditacije i samospoznaje. I stigli smo do Bajrama, odnosno do početne tačke. Polazna tačka na koju aludiramo je mjesto gdje uklanjamo udaljenosti koje nas razdvajaju jedne od drugih, uklanjamo prepreke koje nas udaljavaju od Allaha i postojanja, ostavljamo po strani naše brige, probleme i naše preokupacije, i upoznajemo jedni druge.
Zbog toga Bajram ispunjava funkciju vraćanja onih koje smo izgubili, uljepšava naše postojanje i pomaže nam u gozbi prijateljskog susreta. Znamo ko dolazi na ovu gozbu, ko može prisustvovati a ko ne može.
Blagdani počinju posjetom grobljima, ali izraze saučešća za one koje smo izgubili tokom godine ponavljamo i na prvi dan Bajrama. Tako se život i smrt susreću i spajaju onako kako treba. Znamo da će život koji živimo, zaboravljajući da će on završiti smrću i da su nam duše povjerene kao emanet, za nas postati život ravnodušnosti.
Blagdani su trenuci kada se vrijeme ne može pretvoriti u novac. Blagdani se ostvaruju u svojoj rutini i posebnom vremenu. Na nama je samo da ih slijedimo i da shvatimo njihovo značenje. Bajrami se ne mogu shvatiti kao osjećaj zadovoljstva, euforije, prepuštanja toku užitaka.
Jer, Bajram razbija sve prepreke, poništava sva zvanja i titule, pozicije, dobra i posjede za koje se ljudi vežu na ovome svijetu i koji odvajaju ljude jedne od drugih, što samo po sebi čini Bajram gozbom za sve i vraća nas na trenutak našoj bîti, našoj prirodi (fitri). Zbog toga je Bajram simbol povratka. To je vraćanje na tačku od koje smo počeli, vraćanje našoj izvornosti (iskonu), vjeri, iskrenosti i našem najčišćem obliku.
Ramazan odlazi i dolazi svake godine da nas podsjeti i nauči da ni imetak ni vrijeme ne pripadaju nama i nisu naše vlasništvo. Postojanje blagdana je milost i blagodat koja vodi ljude koji su uvijek skloni zabludi, a to je štetno za postojanje. I molimo Allaha da nam ne uskrati ovu milost i blagoslov!
Situacija ljudi u Siriji je u rukama najprezrenijeg od svih prezrenih stvorenja. No, osjećati ovu bajramsku milost i sjećati se onih koji su bili lišeni ovog veličanstvenog okupljanja, koji nisu mogli prisustvovati Bajramu i briga za njihove probleme također je dio Bajrama i njegovih značenja.
Bezbrojne slike mučenja, progona i pokolja koje su počinili ti tlačitelji, koji posjeduju najgore i najkrvoločnije osjećaje da su do te mjere obezvrijedili ljudski život.
Krvoločne zvijeri su sasvim bezazlene i nevine u odnosu na postupke ”Šabiha” milicija koje pripadaju sirijskom režimu, koje s najvećom strašću ubijaju civile vezanih ruku na leđima i rugaju im se. Ni jedna zvijer se tako brutalno ne odnosi prema svom neprijatelju ili svom plijenu i ovo je nešto što nijedno čudovište nikada nije učinilo.
Zbog toga je naznačeno da čovjek, koji je stvoren u ”najljepšem obliku” i kao “najodlikovanije stvorenje”, ima sposobnost da se spusti na nivo “najnakaznijeg stvorenja”. I kada bi bilo ko iz te kategorije najnakaznijih stvorenja činio štetu samo sebi, to je njegov vlastiti izbor, ali počiniti takvu brutalnu okrutnost i zločin prema ljudima je užasno.
Postoji bezbroj snimaka masovnih pokolja i mučenja u kojima se pojavljuju vojnici zločinačkog sirijskog režima koji, naprimjer, naizmjence tuku osobu koja leži na tlu sa zavezanim rukama na leđima i udaraju je štapovima po cijelom tijelu, sve dok se ne umore.
Vatra koju je neko zapalio odjednom je zahvatila glavu zarobljenika. Udarcima nogom, povampireni vojnici zločinačkog režima, pokušavaju ugasiti zapaljenu glavu zarobljenika, a zatim njegovu glavu pokušavaju pričvrstiti uz gumu automobila. Iz njihovih razgovora se razumije da ono što rade nije spašavanje zapaljenog zarobljenika, već da ga ne žele ubiti bez odgovarajuće torture i mučenja, a zatim zaklati na užasan način.
Sve su to bili poznati događaji i scene. Ali ljudi vrlo brzo zaborave. Većina ubijenih i podvrgnutih ovom mučenju nije imala oružje u rukama, a većina ih je uhapšena pod izgovorom sudjelovanja u antirežimskim demonstracijama.
Ove nam slike zločina dovoljno govore odakle, zašto i kako su ti ljudi pobjegli. Ne postoji ništa drugo što tjera milione muslimana da napuste svoje kuće, svoju domovinu i svoju zemlju. Te slike nam govore da nisu otišli u potrazi za avanturom u druge zemlje. Iako neki od njih ne mogu napustiti Siriju, ne žive unutar Sirije, već žive u kampovima gdje moraju živjeti u uvjetima puno lošijim od svojih starih životnih uvjeta.
Kroz 11 godina, koliko je bajrama došlo i prošlo, patnja ovih ljudi nije završila, niti prestala. Stanje tih ljudi je, naravno, prije svega sramota za Asadov zločinački režim i jasan zločin protiv čovječnosti, ali je i sramota za cijelo čovječanstvo. No, prije svega, njihovo stanje je sramota za one koji sebe smatraju istom nacijom i vjerom kao što su muslimani Sirije.
Stoga, neka Bajram bude prilika da se suočimo s ovom sramotom i riješimo je se, ako Bog da. Neka ovo bude prisjećanje kroz šta su ti ljudi prošli i odvrate nas od neznanja, nepromišljenosti i beskrupuloznosti onih koji govore: ”Šta će oni ovdje, neka idu u svoje države, neka idu kući.” Neka naše obnavljanje odnosa s nekim arapskim zemljama bude bajramski povratak, i neka bude prilika koja će im otvoriti oči, razbuditi savjest i podsjetiti ih na činjenicu da se sav taj zločin koji smo spomenuli dešava njihovim sunarodnjacima, rođacima i ljudima koji su iste vjere kao i oni.
Bajram mubarek olsun!
