Piše: Raghad Abdur-Ridha (irački šiit) / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Budući da su Iračani bili udarna sila u regiji, Iran je sve učinio da živote Iračana pretvori u ceremonije žalosti i oplakivanja mrtvih tokom cijele godine. I taman kad se završi obilježavanje dana ubistva hazreti Huseina na Kerbeli, počne obilježavanje tzv. četresnice od njegovog ubistva. (Naime, šiije svake godine obilježavaju četrdeset dana od mučkog ubistva hazreti Huseina, a taj dan pada 20. safera, kada se šiije iz cijelog svijeta okupljaju i hodočaste Huseinov kabur na Kerbeli gdje desetine hiljada ljudi oplakuje njegovo ubistvo.)
Kada se završi ta ceremonija, počne ceremonija oplakivanja hazreti Fatime, nakon čega slijede ceremonije oplakivanja hazreti Zejnebe, te šiijskih imama Muse el-Kazima i Alije ibn Huseina Zejnul-Abidina (kod šiija poznat kao El-Sedžad) i drugih. I te ceremonije se dešavaju tokom cijele godine da bi se završile centralnom ceremonijom oplakivanja na Dan Ašure.
I dok Iračani mnoge dane u godini provode na relaciji Nedžef – Kerbela – Samara, gdje se nalazi tunel u kojem je navodno skriven dvanaesti šiijski imam, dok idu od kabura do kabura, od mauzoleja do mauzoleja, dotle je Iran godinama posvećen izgradnji jake vojske i proizvodnji najmodernijeg naoružanja, postigavši čak značajan napredak na putu proizvodnje i nuklearnog oružja.
Perzijsko lukavstvo i prepredenost natjerali su šiijske mule i ajatolahe u Iraku da život Iračana pretvore u ovo sramotno i ponižavajuće stanje, sve dok nisu uvjerili iračke šiije da je pranje i masiranje nogu iranskih hodočasnika i posjetilaca hazreti Huseinovog kabura, čin koji ih približava Džennetu bez obzira na to šta radili i kakav grijeh počinili poslije toga. Zato nije čudo da se Iračani, odnosno iračke šiije, utrkuju u činjenju ovog djela.
Oni su razorili i uništili bivšu slavnu i junačku iračku vojsku, u suradnji s njihovim američkim saveznicima, onu vojsku koja je izdržala osam godina pred napadima Irana dok ga konačno nije pobijedila. Umjesto te vojske, Iran je, uz pomoć šiijskih turbana u Iraku, osnovao novu vojsku. Jedan dio te nove vojske zadužen je da štiti hodočasnike Huseinovog kabura i drugih mjesta, a drugi dio je raštrkan po ulicama (među njima i oni sa visokim vojnim činovima), noseći na glavama posude pune mesa i riže za hodočasnike hazreti Huseinovog kabura i ostalih svetišta koje su im izmislili ajatolasi.
To je slučaj i trenutno stanje Iraka, koji je, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, UNESCO proglasio prvom zemljom u regiji Bliskog Istoka koja je iskorijenila nepismenost.
Intelektualni pad naroda strašniji je i teži od vojnog pada, gospodo!
