Piše: Safet Kadić
Neočekivani izliv narodnog bunta posljednjih sedmica protiv vlasti u Bosni bar prividno je šokirao sve i gotovo paralisao život zemlje. Glad i beznađe bez po muke prizemljili su narod, koji se nakon ničim izazvanog neprijateljstva i pritrpljenog genocida, bio fiktivno sklonio u čardak ni na nebu ni na zemlji, izvan zemaljskog kala. Usred svjetske olimpijske zime gruhnulo je “bosansko proljeće” kao ljetni grom iz vedra neba. Uzemljenja nije bilo pa su planuli neki ognjevi, ali ne od nebeskog groma, nego od zemaljskog akumuliranog narodnog gnjeva obezpravljenih i opljačkanih, prevarenih i poniženih, gladnih i beznadnih bosanskih građana, koji se poput vulkanske erupcije sručio na državne simbole, umjesto na vlastodržačke idole. Ali ništa se “u prirodi i društvu” ne dešava slučajno pa čak ni “grom iz vedra neba”. Uzemljenje je spas od groma, ali nije bio spas od “nebeskog naroda” koji je “uzemljio” stotinu hiljada Bošnjaka u nebrojenim masovnim grobnicama, ne tražeći do danas ni oprost ni milost, bez stida i srama, bez ljudskog kajanja i historijske odgovornosti za masovne zločine, o čemu svjedoči najnovijin primjer ljudskog beščašća i moralne nakaznosti srbskog oficira, osuđenog ratnog zločinca Novaka Đukića, koji je pod pritiskom srbske politike na Sud BiH pušćen na slobodu u jeku najžešćih protesta i okupljenim novinarima “zahvalio što su bili na strani istine”, zamolivši da ga ne zadržavaju jer je “željan svoje porodice i male unuke”. O kakvoj to istini govori junak Đukić utvrdio je Sud, osudivši ga na 25 godina robije. Kakav to mora biti sadistički ubica i krvnik osoba da sa sigurne udaljenosti na Ozrenu hladnokrvno i precizno izpali haubički projektil na nezaštićenu i nedužnu mladost Tuzle, okupljenu na prvom proljećnom suncu na tuzlanskoj Kapiji, na nekadašnji Dan mladosti i tom prilikom raznese sedamdeset mladih života i razkomada sedamdeset njihovih vrućih srdaca i tako u doživotnu tugu i žalost zavije najmanje toliko porodica, očeva, majki, braće, sestara, prijatelja, rođaka, komšija. Taj monstrum je u samo jednom trenu svima njima oduzeo pravo i nadu da budu “željni svoje porodice i male unuke”. I bez imalo grižnje savjesti i časti reče da je istina na njegovoj strani. Koja je to porodica, kultura i ideologija odgojila ovakvog nitkova i hulju i kakvu će tek on porodicu podići?!
”Bosansko proljeće”
Sintagmu “bosansko proljeće” donosim pod navodnicima, jer to je pozajmljeni naziv bihaćkog građanskog udruženja koje vodi tamošnje proteste protiv otuđene vlasti, ali i zbog toga što mu značenje njegova predsjednica Aida Sejdić objašnjava kao “buđenje ovog naroda, početak novog života, ono nešto lijepo”. Ako je, pak, njihova aluzija na “praško proljeće” preko „arabskog proljeća”, do “bosansko proljeće” umjestna, onda je to čorbine čorbe čorba, da upotrijebim jednu bošnjačku jezičku konstrukciju od prije 150 godina povodom prvog prevoda Qur'ana na Vukov jezik, a sami se nisu potrudili da ga prevedu na svoj. Samo, Česi su za “praško proljeće” imali svoga Dubčeka i svoga Jana Palaha, a Bošnjaci imaju samo svoje Berije i Bašare i, kažu, 85 tajkuna sa opljačkanom novčanom masom od devet milijardi maraka. Radi se o tajkunima i parama, kao mrtvom kapitalu, a ne o kapitalistima i kapitalu. Ne mogu se nazvati buržujima, odnosno kapitalistima, jer nisu akumulirali kapital u proizvodnji eksploatacijom radnika i prisvajanjem viška vrijednosti, nego najgrubljom otimačinom i pljačkom općedruštvenih resursa. Česi se nisu digli protiv Čeha, nego protiv Rusa, a Bošnjaci su se digli protiv Bošnjaka. Česi nisu ništa od svojih simbola zapalili, ali se student Jan Palah sam spalio za slobodu Čeha. Taj krik za slobodom, zajedno sa studentima koji su polijegali po trgu u Pragu, zgazili su ruski čelični tenkovi pa je trebalo 20 godina da samrtni krik Jana Palaha za slobodom sruši čelične okove neslobode. Sličnu borbu sada vode i Ukrajinci. Bošnjaci su čekali 20 godina, trpeći neslobodu od sobstvene vlasti, da bi kriknuli. Za razliku od Čeha, koji su imali narodnostni kontinuitet, Bošnjaci su jedinstven domicilni europski narod koji je najviše stradao i najviše progonjen u Evropi u posljednjih 200 godina. O tome se tek u novije vrijeme govori. Iztraživači su ustanovili da su preživili ukupno 10 genocida i to od susjeda, često pomognutih sa strane.
Te činjenice nam nalažu, iako se ovdje radi, sudeći barem po spoljnim manifestacijama i očiglednim uzrocima, o čistom socijalnom buntu protiv obezpravljenosti i spontanom građanskom protestu protiv siromaštva, bezperspektivnosti i beznađa, da ove proteste posmatramo iz kuta bošnjačkog nacionalnog pitanja. Iz više razloga, a prvi pojavni je svakako da su se bunt i protesti građana desili u kantonima sa bošnjačkom većinom, u koje su agresijom i genocidom stjerani Bošnjaci, prognani sa svih okupiranih prostora Republike Bosne i Hercegovine i gdje su i ranije činili izrazitu etničku većinu. To je sarajevsko–zenička kotlina, uz Bihaćku krajinu, istočnobosanski tuzlanski region sa goraždanskim mostobranom pa je sasvim logično da ogromnu većinu pobunjenih građana čine Bošnjaci, mada se prema medijskim anketama među prosvjednicima to baš i ne bi moglo zaključiti po njihovim imenima. Lično ne želim tako posmatrati stvari niti je to u potpunosti tačno i kad bih želio. Ovi prostori i danas su multietnički. Dovoljno je samo podsjetiti da su Srbi i Hrvati čelnici zakonodavne vlasti u tri najveća “bošnjačka” kantona (Sarajevo, Zenica, Tuzla). To je, inače, prostor prvobitne, “prve” ili “prave”, Kulinove Bosne. Vrlo je značajno da su Bošnjaci ustali prvi i što predvode pokret za promjene, jer su najbrojniji i sudbinski “osuđeni” na svoju zemlju Bosnu, iako su agresijom raztjerani u gotovo sve zemlje svijeta. Međutim, Bošnjaci ne smiju i ne trebaju svoja prava izvlačiti iz svoje tragedije, nego svoju moralnu snagu i moć za otvaranje perspektiva i projekciju budućnosti, jer stepen slobode srazmjeran je stepenu moći. Moć i moćnici oduvijek su određivali obseg prava i slobode (individualne, građanske, nacionalne, umjetničke itd.) i baždarili ih na liniji koja ne može ugroziti njihovu moć. Ali i sloboda moćnih ograničena je neslobodom slabih.
Drugo, koliko god ova, spontana ili ne, svejedno je za ovaj diskurs, građanska pobuna bila žalostna, koliko god izazivala strepnju, toliko nosi ponos i nadu, jer ovi klasni antagonizmi u bošnjačkom korpusu, nakon oružane odbrane svoga etničkog prostora, makar i djelimično, upućuju da se kod Bošnjaka dovršava (zakašnjeli) proces savremenog oblikovanja političkog naroda i može ohrabriti bošnjačke stratege, ako ih ima, jer u krajnjem šalje optimistične poruke.
Politička zrelost
Građanska pobuna najugroženije kategorije socijalno razslojenog naroda upravo upućuje na njegovu zrelost, odnosno zaokružen proces formiranja bošnjačkog etničkog korpusa kao “političkog naroda” i to od “rezervne populacije” napušćenog plebsa nakon izseljavanja samodovoljne bošnjačke aristokracije i većeg dijela srednje klase, u kojoj se tek rađao kapitalistički duh u drugoj polovici 19. stoljeća. Taj zakašnjeli proces je posljedica historijskih okolnosti i sudbonosnih događaja, od propasti Gradaščevićeva pokreta za autonomiju, preko pogroma otomanskog seraskera Omer-paše Latasa, Berlinskog kongresa i austrijske okupacije, sve do srbske okupacije 1918. godine. To je uveliko bio kamen spoticanja na Balkanu i možda jedan od generatora savremene krize bosanskog družtva. U tom smislu čak je irelevantno da li je ovaj opravdani revolt građana spontan ili je podstican od nekoga iza scene pa čak i kakav će biti konačni izhod, jer potvrđuje mnogo važniju činjenicu, zrelost Bošnjaka kao političkog faktora i zrelost građana kao demokratskog faktora. I mostarski sveučilištni profesor i jedan od autora novog federalnog ustava, sponzoriranog od Amerike, Mile Lasić, ocjenjuje ove proteste građana kao „primarno unutarbošnjački sukob”. Kod Bošnjaka je već razvijen politički pluralizam višestranačkog organiziranja, što predstavlja, također, značajan demokratski potencijal. Nakon “vatrenog” sazrivanja bošnjačkog naroda, i kao ethnosa, i kao populusa, te samoidentificiranja i sedimentiranja svojih interesa na svojoj povijestnoj zemlji, logično je predpostaviti da će se mnoge stvari u Bosni lakše i brže rješavati, jer neće ostavljati nikakvog prostora i dilema kod ostalih sugrađana i partnera za neprijateljske kalkulacije, koje ne prestaju već punih dvadeset godina, a koje je tako drsko i primitivno laktaški kabadahija ponovo javno pljusnuo u lice Bošnjacima i državi BiH putem Federalne televizije u protekli ponediljak. To će u značajnoj mjeri smanjiti apetite i paternalističke i hegemonističke pretenzije susjeda prema Bošnjacima i njihovoj zemlji Bosni. Vrlo je važno da Bošnjaci nisu bunili i pozivali druge sugrađane da im se pridruže, ali su to oni sami učinili, jer ih muče zajednički problemi. Bošnjaci ne trebaju pretjerano strahovati i obraćati pažnju na primitivne provokacije o otuđenju dijela bosanske teritorije lažnim prijetnjama o “otcjepljenju” RS, budući da su ove bosanske granice međunarodne granice još od Berlinskog kongresa (kao i granice Kneževine Srbije, koje je ona unijela u Versajsku pa potom u Avnojsku Jugoslaviju) i da su ponovo garantovane i Dejtonskim mirovnim sporazumom pa svu energiju treba usmjeriti na traženje izlaza iz ovog začaranog balkanskog kruga. Dosadašnja država nije imala snage da se obračuna sa ovom antibosanskom, antidržavnom zavjereničkom praksom, ali to je samo pitanje vremena.
Treće, neočekivano podržka tim bošnjačkim građanima, dakle Bošnjacima, dolazi i od drugih bosanskih sugrađana, ali i iz susjednih zemalja, što pored socijalne solidarnosti znači da razumiju njihovu nesreću i uvažavaju postojanje Bošnjaka i njihovih političkih prava na svoju državu, za razliku od njihovih zvaničnih politika i tajnih državnih planova. Bosna je ponovo postala svjetska tema pa i hit. U Ukrajini se iztiče podržka bosanskom narodu, a civilizirani protesti u Bosni se uzimaju kao uzor. Na profilu “Slobodari” stoji: Hvala bosanskom narodu i njegovim herojima! Grupa aktivista Autonomnog otpora je u Lavovu u znak podrške borbi dvahu naroda “protiv države i kapitala” izradila ogroman grafit na jednom zidu, koji je vidljiv iz prozora vagona koji dolaze u taj grad. Piše: Ukrajina i Bosna protiv države i kapitala. Iz Beograda iztaknuta heroina, Mirjana Karanović, poručuje: “Za mene je način na koji se održavaju protesti u Bosni i Hercegovini, prije svega, jedno veliko i prijatno iznenađenje, bez obzira na neke loše stvari koje su se dogodile, jer su ovo prvi protesti na ovim prostorima protiv loše ekonomske politike… Nemojte odustajati i nemojte ići nazad… Idite naprijed, makar i griješili! Važno je da istrajete do kraja i da stignete do cilja.”
Četvrto, i političari drugih naroda to ocjenjuju kao unutarbošnjačku stvar, ali ne doživljavaju kao svebosansku, što ona svakako jeste, pa se možemo samo čuditi da papagajski ponavljaju kako je to državni udar, mada nijedan prosvjednik nije ni jednom riječju spomenio državu i Vijeće ministara iako je ovo svebosanska stvar i svi zahtjevi bi se mogli odnositi i na smjenu državnog establišmenta. Na jednom transparentu je pisalo: Gladni smo na tri jezika.
Oni se distanciraju od ovih protesta iz straha za svoju poziciju, zatvorivši “svoje” građane u nacionalne torove i plašeći ih bošnjačkim unitarizmom. Dodik kaže i laže Duški Jurišić da je u Banjaluci potestovala mala grupa Bošnjaka, ali da su vidili da od toga nema ništa pa se razišli. Protestirali su spontano svi građani dok im neki nisu “objasnili” da njihova prava nisu “tamo”, nego “ovde” u eresu. A oni i dalje nikako da ih nađu, kao ni prevareni borci RS-a koji su nastavili javni protest tražeći svoja prava. Politički gospodari njihovih sudbina time i demonstriraju svoju uskogrudu nacionalističku svijest ratnih ciljeva za stvaranjem etnički čistih prostora u multietničkoj BiH. Povodom dolazka europskog komesara Stefana Fülea u ponediljak u Sarajevo i sastanka sa “kumovima” političkih klanova, koji se lažno predstavljaju kao političke partije, zabilježili smo i jednu skoro pa umobolnu izjavu samozvanog gospodara Hercegovine i tobožnjeg nasljednika Kosače. Aludirajući da su Hrvati ovim protestima ugroženi i u “bošnjačkim” kantonima, Čović logicira ovako: pošto nema nijednog mjesta gdje Hrvati nisu ugroženi, sve hrvatske stranke treba da idu na izbore sa jedinstvenim listama. Čista metastazirana paranoja! To bi bilo isto kada bi neko tražio da sve osobe ženskog pola moraju nositi iste haljine zato što su žene.
Peto, ovaj protest je uvjetovan i globalnim trendovima što dokazuje da su Bošnjaci u dosluhu sa aktuelnim svjetskim gibanjima. Hoće li Sarajevo ponovo biti inicijalna kapisla za neke velike svjetske događaje? Neki vide simboliku u tome da je baš u ovoj godini, u kojoj će se obilježiti stogodišnjica sarajevskog atentata i početka I. svjetskog rata (1914 – 2014) došlo do erupcije bosanske srdžbe, kao profesor Zdravko Grebo, aludirajući “da Sarajevo bude početak protiv divljačkog kapitalizma”. U dosadašnjim protestima građani Bošnjaci nisu zazivali socijalnu državu, nego samo hljeb i socijalnu pravdu, čak ni neobhodne ustavne promjene. Kao da je socijalni problem podpuno izgurao nacionalni.
Dayton 2
Kao epilog ove duboke i opasne krize moguća su dva scenarija: Dayton 2, koji bi donio jedinstvenu državna vlast sa jednom administracijom i različitim oblicima regionalne autonomije (sa eventualnim podregijama po uzoru na predratne zajednice obšćina) te drugi, rezervni “modifikovani kiparski model” sa asimetričnim eurointegracijama. Moguć je i treći: da neka članica EU, poput Njemačke recimo, dadne dvojno državljanstvo Bošnjacima, koju bi Bošnjaci mogli smatrati svojom drugom domovinom kao i oko tri miliona Turaka, nastanjenih u Njemačkoj, i bez davanja kancelarske ahdname kao što je svojevremno Sultan Fatih dao bosanskim katolicima za obećanu pokornost. Zato i ne govorim o dvojnom državljanstvu sa Turskom, kojoj je očito važniji strateški interes budući partnerski savez sa Rusijom radi podjele interesnih sfera u centralnoj Aziji i zajedničkoj kontroli tih područja, naspram aspiracija nekih drugih svjetskih sila. Moguć je čak u ovoj očajnoj situaciji i narodni prozelitizam, mada trenutno nijedan Bošnjak nikada ne bi to izustio, uključujući i Lagumdžiju ili Dževada Galijaševića.
Očito je da ovako više ne može i da Bošnjaci nemaju više strpljenja trpiti okove, a ovim građanskim protestima pokazali su da su spremni za Evropu i sposobni povesti Bosnu u EU i NATO. Svoju zrelost pokazali su i u tome što se protesti nisu pretvorili u nasilje i anarhiju, osim početnih paljevina koje su kako pokazuje iztraga i tvrdi šef federalne policije Dragan Lukač, izvršili ubačeni provokatori i avanturisti i, što je još važnije, nisu poprimili nacionalnu ili vjersku dimenziju. To se ne bi moglo reći za vodeće hrvatske i srbske političare. Čović je pohitio da istom nakon zapaljenog sjedišća HDZ u Mostaru u javnost pusti tako maloumnu i opasnu izjavu da su to “učinili muslimani”, mada je istovremeno zapaljeno i sjedišće SDA. U vodećim banjalučkim novinama ovako je ocijenio situaciju: „Napadane su izključivo institucije županija diljem bošnjačkih područja, a onda se pokušalo stidljivo prenijeti na područje gdje su većinom Hrvati.” Kako svjedoči N. Kazazović, jedan poznati zagrebački list je dolio ulje na vatru, napisavši na naslovnoj strani “da su Bošnjaci otišli u hrvatski dio” i zapalili te prostorije. Ako ova nacionalistička retorika nikog više ne iznenađuje, mnoge je iznenadile neustavne jezičko-političke konstrukcije dekana FPN, Šaćira Filandre, o “bošnjačkom dijelu Federacije” te da prostore sa hrvatskom većinom smatra dijelom Hrvatske, navodeći da ih Hrvatska tretira “dijelom svojih stanovnika”. Ne (dvojnih) državljana, nego stanovnika! Nisu zaostajali ni srbski listovi i političari. Dodik je požurio da svim institucijama vlasti eresa naredi da ne dozvole da se protesti iz Federacije preliju u RS, jer je njihov cilj, kako je on utvrdio, napad na RS i ustavno preuređenje Bosne, provocirajući riječima da Bošnjaci ne mogu da shvate da Bosne više nema, a da ima RS i FBiH. I sam je sa Radmanovićem, koji je kao član kolektivnog šefa države trebao smirivati tenzije, otišao na raport kod Vučića u Beograd, bez obzira što i nije baš neki Vučina. Ako je Dejton izključio građanina, sada se građani sami vraćaju na političku pozornicu. Vjerujemo da u EU ima dovoljno mudrosti da prihvati tu pruženu ruku Bošnjaka, a ne da ih zlonamjerno usmjeravaju na pogubni put terorizma. U intervjuu evropskog političara slovenskog porijekla, Jelke Kacina, koji je od Evopskog parlamenta zadužen za Balkan i koji je specijalni izvjestilac za Srbiju, hladno i rezolutno kaže da se političari moraju izvući iz prošlosti i okrenuti budućnosti ako žele da budu prihvaćeni od EU, kao što je, kaže, uspio “nebeski narod” spustiti na zemlju i od gubitnika napraviti dobitnika aplikacije za pristup EU. Narodski rečeno, Srbija se dobro udala kako se nadala. On je sa oduševljenjem pričao o bolnim ustupcima i zajedničkim postignućima Dačića i Tačija na normalizaciji odnosa, spominjući i njihovu nominaciju za Nobelovu nagradu za mir. Sve to kao pouku Bosancima, ali ga, izgleda, niko nije slušao. Mnogi nisu svjesni dramatičnosti situacije, što se moglo viditi i po indolentnosti i nonšalantnosti čelnika najvećih političkih partija koje je Füle pozvao na raport proteklog ponediljka u sjedišće Delegacije Evropske Unije u Sarajevu. Što bi rekao Kacin, ponašaju se kao da su oni neki faktor, sa kojim se pregovara, a ne mali pioni koji moraju izpunjavati uslove i dostizati standarde, jer EU nije neko dobrovoljno amatersko društvo, nego najambiciozniji društveni megaprojekat ikad u historiji Europe za 23. stoljeće. Ako je bilo moguće prizemljiti “nebeski narod”, logično bi bilo da je Evropskoj uniji lakše prizemljiti narod “ni na nebu ni na zemlji”, kojeg je “nebeski narod” u velikoj mjeri već “uzemljio”.
Još u zraku lebdi pitanje hoće li post festum “snijeg pasti na behar na voće” bosanskog proljeća i hoće li “sve prekriti snegovi beli, i mene i tebe i život nam celi”, kada više “nema ruke cvijet bijeli da ubere iz lobanje što nam niče”. (Upozoravam da ova pjesnička metafora izvan tog alegorijskog konteksta poprima užasavajuću asocijaciju i potresno značenje nedavnog izkustva!) Sva bošnjačka pamet bi trebala progovoriti sad ili neka zauvijek (takva) zašuti. Ni novi svebošnjački sabor nije izključen. Kada bi se mogao dozvoliti cinizam u ovom težkom vremenu za Bošnjake, moglo bi se reći: Za razliku od nekih uspješnih naroda, kojih je malo, ali su dobro razpoređeni, Bošnjaka ima dovoljno, ali su prerazpoređeni. “Bosansko proljeće” nije zapravo ni grahnulo, a već su uvehli očekivani i nagoviješćeni pupoljci. Zašto? Najkraći raport nakon dosadašnjeg građanskog bunta mogao bi se sažeti, razumije se, krajnje pojednostavljeno, u samo jednu sumornu rečenicu: trenutno vulkanska erupcija narodne srdžbe polahko splašnjava na zgarišćima spaljenih iluzija, od kojih je ostao samo dim na pustom poprišću, kojim sada lešinare razni ublehaši, plenumaši, mahalaši i ostali gnjavatori, dokoni i bezlični troke i druge izprazne torokuše. Ima li neke simbolike u tome što su okupljeni demonstranti u protekli ponediljak na razpuću Alipašine i Titove ulice u Sarajevu pjevali poznatu pjesmu:Bosnom behar probeharao, mene život razočarao?
