Piše: Safet Kadić
Stih iz refrena nezaboravne pjesme Dine Merlina iz 2004. godine “Bosnom behar probeharao” postao je šifra za masovno javno oduševljavanje. Pjevaju ga uzhićena, zanesena srca na utakmicama, na koncertima, na izletima… Nije ni čudo: u asocijativnu vezu dovedene su dvije najdraže riječi: Bosna i behar. Bosnu ne treba posebno objašnjavati: svi je nosimo u srcu od rođenja, ona nam je od Ilira i otac i majka, genetski kȏd, što bi reklo. A behar je sjajna bosanska riječ, sa bujnim semantičkim potencijalom, koja kod svakoga budi najljepše asocijacije. Proljeće. Proljetno cvjetanje voća. Opojni mirisi. Novo rađanje života nakon sumornog zimskog mrtvila. Sproljeća se ljubav rodi, najesen se zrela plodi. Behar je opjevan u bezbrojnim bosanskim pjesmama. Kto to još ne zna onu nezaboravnu sevdahlinku: “Snijeg pade na behar, na voće”, ili: “Sve behara i sve cvjeta”, ili: “Sastala se družba meraklija u šljiviku pod beharli granom”. A tek ona: “Sarajevo, behara ti tvoga”, pa ilahija: “Kad procvatu behari”, itd. Kad je u pitanju novija autorska poezija, posebno snažno djeluje kontrastivna pjesnička slika iz ratne poeme “Hava majka Pridorka” kako četverica naoružanih zlikovaca odvode šestericu braće i sedmog im babu sa kućnog praga ‘pod beharom razcvalih trešanja’ na crno stratišće nad jamom.
E, baš ta ilahija ponovo je skrenula pažnju na riječ behar. Zapravo, nebosanski način izgovora ove riječi u reklami Antene Sarajevo, u kojoj se najavljuje novi CD grupe ‘Šadrvan kod’ pa se kaže da će posjetioci dobiti gratis i CD ”Kad procvatu behari”. Oni izgovor iz nominativa jednine prenose u nominativ množine: bèhār – bèhāri, kako se čuje na srbijanskim i hrvatskim, odnosno srbijaniziranim i kroatiziranim, medijima u Bosni, umjesto pravilnog bosanskog oblika: behári (nom.mn.). Tako je leksički normirana: bèhār (nom.jd.) – behára (gen.jd.) – behári (nom.mn.) u svim dosadašnjim riječnicima i pravopisima, počevši od Vuka naovamo. Vuk uz tu riječ u svome riječniku, ”Državno izdanje u Biogradu, u štampariji Kraljevine Srbije 1898. godine” daje napomenu: ”U Bosni po varošima”. U cijeloj padežnoj paradigmi, izuzev nominativa (i vokativa) jednine, dominira taj otvoreni naglašeni glas ‘a’, tako dug kao da ga izgovaramo sukcesivno dvaput, u uzlaznoj intonaciji kao da se penje jedan na drugi. Ova izuzetno ekspresivna riječ je toliko odomaćena u bosanskom jeziku pa se i ne osjeća da je tek davna orijentalna posvojenica, porijeklom iz persijskog jezika. Ona je, ujedno, egzemplar urastanja leksičkog implantata jednog jezika u tkivo drugog jezika. Pripada korpusu riječi bosanskog jezika akcenatskog tipa: sèljāk (<seljȃk) – seljáka – seljáci; rùdār (<rudȃr) – rudára – rudári; lìkār (<likȃr) – likára – likári. I u jeziku porijekla, persijskom, ovaj vokal je dug, dakle: behār. Od riječi bèhār, kao leksičkog korijena i morfoložke osnove, izveden je bosanski postnominal behàrati (behar-a-ti) te pridjev behàrli (behar-li), a postoji i vlastito žensko ime kod Bošnjaka: Behára. Postojao je i glasoviti časopis ‘Behar’, čiji je pokretač i urednik 1900. godine bio Safvet-beg Bašagić, prijatelj moga dede, po kojem sam i ja dobio ime. U tu čast i ja sam u sred ratnog haosa 1993. godine pokrenuo istoimeni časopis ‘Behar’.
Ovaj mali osvrt na samo jedan detalj jezičke okupacije u medijima i nepostojanja bosanske književnojezičke politike pobudio mi je sjećanje na jednu davnu ali upečatljivu epizodu iz moga života, negdje 1962. godine, dok sam bio učenik osnovne škole u jednom malom mjestu u srcu Kulinove Bosne. U pretežno ikavsku sredinu došao je nastavnik ekavac, Ivica Marković, da nam drži časove iz srbskohrvatskog jezika, koji je on nazivao srpskim. U jednom pismenom sastavu napisao sam, između ostalog, kako se radujem dolazku proljeća, jer je voće izbeharalo, cvijeće procvjetalo pa se svukud šire opojni mirisi. Ovaj nastavnik mi je crvenom tintom precrtao riječ ‘izbeharalo’ i napisao ‘procvetalo’. Pobunio sam se i pitao zašto je precrtao tu riječ kad tako svi moji u kući i u cijelom kraju govore, a on je odgovorio da je to zaostala i primitivna riječ. To me strašno uvrijedilo i postidilo, jer je to impliciralo da je moja majka, moj babo, moje sestre, rođaci i svi susjedi zaostali i primitivni. Desetak godina kasnije, dok sam bio prodekan za studentska pitanja Filozofskog fakulteta u Sarajevu, studenttska služba mi je dostavila u kabinet molbu nekog studenta da mu se prije vremena izda diploma o završenom studiju njemačkog jezika kako bi mogao aplicirati za posao vozača kamiona u Švicarskoj. Pogledam ime: Ivica Marković. Pozvao sam studentsku službu (čuvena Milka) i tražio da mi pošalju tog studenta. Prepoznao sam ga istog momenta. Djelovao je vrlo nervozno, snishodljivo i jadno. Nisam ga mogao takvog gledati, izazivao je gađenje, odmah sam mu podpisao i poslao natrag u studentsku službu ne spomenuvši ni jednu riječ o događaju iz osnovne škole.
Moj beharu, ko li mi te bere!
