Autor: Sead Zubanović
Ove godine je, prvi put, nekakav Andrićev institut u skupo plaćenoj tvorevini, višegradskom Andrićgradu, organizovao književni konkurs za najbolji roman pisan srpskim jezikom. Novouspostavljena nagrada Ivo Andrić dodijeljena je bivšem stanovniku Sarajeva, a sada beograđaninu, Vojislavu Kecmanoviću. Pored njega, za životni doprinos srpskoj književnosti u Srbiji i republici srpskoj, nagrađen je Matija Bećković. Ovako je o tom događaju, između stalog, pisala beogradska štampa: Direktor Andrićevog instituta, srpski režiser, Emir Kusturica naveo je da obojicu laureata vezuje “čudan spoj modernog izraza i pripadanja arhaičnosti”.. On je istakao da je jezik ključ Kecmanovićevog romana – “ispovjedni ton bosanske čaršije u kojoj dominira neviđen šekspirovski zaplet”. “Ovo je, čini mi se, kulturni događaj godine, zato što se dvadeset i više godina poslije završetka rata u BiH nije pojavio roman koji bi tako duboko spustio visak i otišao u tumačenju tragizma bosanskih muslimana i neideologizovanu formu, koja je pratila manje-više djela koja su prethodila ovom romanu”, rekao je Kusturica. On je ocijenio da “između otključavanja načina na koji može da se ispriča priča o tragediji i ratu u Bosni i načina na koji je priča ispričana, postoji sklad uspostavljen jednim potpuno neskladnim, nepravilnim jezikom, koji je van standardizacije, a razumije ga svako ko govori srpski jezik.“
Šta se da zaključiti iz navedenog novinskog citata,? Prvo je da nekadašnji bh.režiser nije ništa postigao promijenivši svoje ime jer je za Srbe on i dalje ostao, Emir. Druga činjenica je da isti bosansku tradiciju nije prestao smatrati svojom, jer arhaičnost (starovremenost) pripada bosanskom, a ne vijekovima poslije od njega nastalom srpskom (i hrvatskom) jeziku! Treće što nam Nemanja indirektno i mudro poručuje je to, da se bosanski jezik od sada treba nazivati: ispovjedni ton bosanske čaršije. Četvrto je konstatacija da se montiranom Andrićevsko – Selimovićevom „tragizmu“ bosanskih muslimana pridružio i nagrađeni Kecmanović, pišući o redovnim agresijama na Bosnu kao prirodnim nepogodama i nevoljama koje počesto zadese ovaj narod, a ne konstantnim prekodrinskim pljačkaškim, genocidnim pohodima osmišljenim putem krvoločne mitomanije srpske svetosavske crkve, podržane i osnažene državnim vladajućim političkim i naučnim krugovima, elitom njima pripadajuće države. Peto je čista glupost, a to je tvrdnja da ovaj roman, kao ni prtethodni, misli se na dvojicu već pomenutih autora, nije ideologizovan. Zar velikosrpstvo nije ideologija?! A šesto je najinteresantnije. Kusturica se osvrnuo na jezik u Kecmanovićevom romanu koji je: van standardizacije, a koji razumije svako ko govori srpski jezik. E, sada se dolazi do jednog važnog pitanja, koje traži i jasan odgovor. Kako je nagrada mogla biti dodijeljena za najbolji srpski roman, a da isti nije napisan na srpskom jeziku?! Vjerovatno iz razloga što mu je taj, kako reče: neskladni i nepravilni, misleći na bosanski, jezik stvorio pri elaboraciji dodjele nagrade težak problem, za iduću godinu je Nemanja najavio da će konkurs biti proširen i na knjige pisane drugim jezicima, da bi se taj događaj internacionalizirao. Sedmo je generalni zaključak, formiran poslije prethodno navedenih stavki, da Kusturica Nemanja umije „velemajstorski“ zaobilaziti istinu, što Ćosić reče, lagati isto kao da je rođeni Srbin.
Samo po sebi se ovdje postavlja još jedno pitanje, a to je zašto su Srbi pisali i pišu, skoro isključivo, istorijske romane tematski naslonjene na Bosnu i o Bosni? Gdje je njihova prošlost? Nedavno je srbijanski književnik Svetislav Basara, optužujući vladajuću srbijansku elitu za prije svega grozno moralno, ali i i materijalno stanje u kome se već dugo vremena nalazi njegov narod, usput odgovorio i na to pitanje, rekavši ovako: Srbija ima sjajne istoričare, ali nema istoriju i to upravo zahvaljujući dominantnoj eliti koja ne želi istorijsku realnost proizašlu iz istorije, nego iz pesama i mitologije. Ono što se uči iz školskih udžbenika je serija nebuloza i mistifikacija proizašlih iz slepačkog guslanja. To nije smešno, to je tragično. Njegovo promišljanje, na istom skupu, dopunila je uvažena istoričarka i nekada visoko rangirana jugoslovenska političarka liberalnog uvjerenja, Latinka Perović, rekavši da su Srbi zbog takvog odnosa vlasti, materijalnom stimulisanju elite koja falsifikuje istorijske činjenice, odavno postali: zapuštan, siromašan i zaostao narod. Podudarnog mišljenja je i predsjednica Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava Srbije, Sonja Biserko, koja kaže: Srbija nema pravi pristup delu istorije koji se odnosi na otomansku imperiju, nema ni jedne validne knjige koja bi se time bavila. Iz nepoznavanja činjenica stvoren je mit o Kosovu, o srpskom herojstvu i nebeskom carstvu. Cela srpska istorija jedna je velika laž. Pitanje je da li će beogradski glumac Miki Manojlović, inače najredovniji Kusturičin filmski saradnik, ikada više dobiti ulogu u nekom od narednih, inače sve lošijih i lošijih, Nemanjinih filmova, nakon što je javno postavio upit: Kako je moguće da mi učimo istoriju u Srbiji putem Filipa Višnjića, jednog slepog čoveka? Zar mislite da Turska, kao napredna, ozbiljna imperija, nije beležila svaku i najmanju stvar? Pitam se koliko vekova treba da prođe da neko odavde nauči turski jezik, ode u arhive i kaže nam šta se dogodilo.
Sve je veća vjerovatnoća da će se Nemanja Kusturica u skorije vrijeme morati trijezan, okupan i počešljan pojaviti pred sudskim organima i suočiti sa zakonom, ove suverene države, bilo kao svjedok ili optuženi. Od njega će biti traženo da pojasni, prije svega, izvore finansiranja, a zatim i jako veliku cijenu troškova građevinskih radova na finalizaciji navedenog projekta. To će se desiti odmah po silasku ili konkretnije rečeno, zbacivanju sa vlasti laktaškog kabadahije, njegovog mecene. Od srdžbe opozicije i na prosijački štap dovedenog stanovništva manjeg entiteta on će se moći samo spasiti bijegom u šumu, na „svoj“ Zlatibor. Tada će imati priliku da shvati kako je žestoko pogrješio što je promjenivši nacionalnu pripadnost stao uz narod koji je crkvenom i državnom mitomanijom doveden u stanje jako slično kolektivnoj šizofreniji, uz narod koga je cijeli svijet, zbog pred međunarodnim i domaćim sudovima dokazanim i presuđenim, nepojmljivim zločinima počinjenim tokom agresije na BiH, odavno nazvao genocidnim. A kakav će se tek šekspirovski rasplet odigrati, u njegovoj glavi, kada Kusturica sazna za slavnu prošlost Bosne, prve države na Balkanu koja, suprotno od Srbije, ima itekako bogatu istoriju, ali nema kompetentne istoričare i kada mu činjenično postane jasno da je ona jedna od najstarijih država u Evropi, kao i da su njeni stanovnici, genetski dokazano Iliri, starosjedilački narod ovih prostora, za razliku od ovdašnjih dođoša, nomada Srba?
Zna se da je taj cirkus od nastambi nazvan Andrić grad napravljen na haramu, na zemlji otetoj bošnjačkim vlasnicima i da kao takav neće moći dugo opstati. Brzo će doći vrijeme da, ako Bog da, po nestanku RS-a, isti bude rekonstruisan i preimenovan u Muzej genocida nad Bošnjacima Višegrada, a do tada bi ga trebalo nazivati našem narodu jasnijim, tačnijim i prihvatljivim terminom, recimo: Kusturican.
