Piše: Safet Kadić
Ovojesensko saopštenje Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) iz Beograda, u kojem se Bošnjacima osporava njihov organski etnički jezik i odriče pravo na povijestni kontinuitet i bosansku atribuciju svoga maternjeg bosanskog jezika te nalaže da svoj jezik mogu imenovati izključivo kao bošnjački, predstavlja najeksplicitniji izraz velikosrbske hegemonističke asimilatorske ideologije i najeklatantniji postgenocidni izliv mržnje i netrpeljivosti, kao najgrublji postgenocidni akt neprijateljstva prema Bošnjacima.
Koji su motivi i razlozi ovakve velikosrbske anticivilizacijske politikantske hujdurme?
Odkrivajući velikosrbsku alhemijsku formulu: nema bosanskog jezika – nema Bošnjaka – nema Bosne, a kad nema Bosne, onda je to – Srbija, kao portparol ove osvjedočene intelektualne manufakture zla javlja se Miloš Kovačević, zemljak hažkog obtuženika za genocid iz kalinovačko-uložkog kraja na Romaniji, Ratka Mladića, koji u jednoj tv-emisiji odkriva pozadinu ove sa(nu)tanske šovinističke smicalice. “Bosanski jezik podrazumijeva bosanski narod”, docira ovaj romanijski lingvistički mešetar sa beogradskom adresom i odkriva razloge lingvocidne intervencije i katilskog zasijecanja u bosansko kulturno-povijestno tkivo. “To je upravo cilj bosanskog jezika da se napravi bosanska nacija na osnovu samog jezika, na osnovu kriterija koji su vladali u 19. veku”, insinuira Miloš, a zaboravlja da bosanska nacija već postoji u smislu internacionalnog prava kao nacija-država, koju sačinjavaju bosanski građani i etniciteti = narodi. Bosanska nacija-država je članica Ujedinjenih nacija.
Voditeljica spomenute dijaložke tv-emisije u beogradskoj centrali “violetne televizije” predstavila je Miloša Kovačevića kao jezikoslovca, redovnog profesora Filoložkog fakulteta u Beogradu, i još k tomu, ali nije spomenila da je u Beograd došao sa Filoložkog fakulteta na Palama i da je prije srbske genocidne agresije na Bosnu i Bošnjake radio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, intelektualnoj bazi i velikosrbskom bastionu fašističke agresije. Uz Kovačevića, kao što je poznato, izuzev Krajišnika i Plavšićke, svi kolovođe te neprijateljske zavjere protiv SRBiH bili su sa tog fakulteta: Nikola Koljević, Aleksa Buha, Vojislav Maksimović, Velibor Ostojić, Slavko Leovac, Ljubomir Zuković i dr., uz mentorstvo velikosrbske sive eminencije, historičara Milorada Ekmečića. Uzgred spomenimo i malo poznatu činjenicu da je Buha svojevremeno bio sevep progona sociologa Esada Ćimića, jer ga nije hotio primiti za svoga asistenta, kao što je Brano Miljuš bio odponac hajke na Hamdiju Pozderca, koju je odapeo Vojislav Šešelj.
Kovačevića sam upoznao još početkom sedamdesetih godina kada je došao na studij na Filozofski fakultet u Sarajevu, na Odsjek za južnoslavenske jezike, gdje sam ja upravo bio apsolvirao i pripremao diplomski rad iz dijalektologije. Upravo sam ja bio onaj koji ga je iz studentske anonimnosti izvukao u orbitu odabranih, jer sam mu ustupio, zapravo poklonio, svoje mjesto studenta-prodekana iako sam ja po drugi put bio izabran na to mjesto, ‘u paketu’ sa drugim prodekanima i dekanesom Hanifom Kapidžić Osmanagić. Postoji više razloga za taj moj gest, a ovom prilikom navest ću samo jedan: zahvaljujući zahtjevu profesora Jove Vukovića, upravo sam bio dobio šestomjesečnu stipendiju Instituta za jezik kako bih tokom apsolventskog staža mogao izvršiti dijalektoložko iztraživanje i napisati diplomski rad, te stupiti na asistentsko mjesto na predmetu Fonetika, koje mi je još ranije odredio profesor Vuković. Pored ostalog, meni više nije trebala respektabilna mjesečna novčana naknada za prodekanski angažman, a Milošu je i te kako trebala. Nakon diplomiranja Kovačevića je za svog asistenta uzela izvanredna sintaksičarka pok. Ksenija Milošević, ali očito nije znala za njegov đikanski karakter i moralnu nakaradnost. Ostala je javna tajna na Fakultetu da je njegovim sevepom naprasno preminula ova suptilna i nježna profesorica. Nije više mogla podnijeti njegovo bezobzirno javno plasiranje njezinih naučnih teza kao svojih te višegodišnje podkradanje i objavljivanje njezinih tekstova pod svojim imenom. I njegovo drzko i bezobrazno ucjenjivanje da će odkriti neke njezine navodne privatne “grijehe” ako progovori, govorilo se. Student za vrijeme Miloševog asistiranja Kseniji, Enver Kazaz, ovoga dodikovskog bosnomrzca i velikosrbskog nacionalistu, u jednoj ‘poštenoj’ tv-emisiji nazvao je ‘obrijani četnik’. Ne znam da li je Kovačević ‘obrijani četnik’ i da li se uobće brije, ali sam u najavi navedene tv-emisije saznao da je očigledno avanzirao, jer sam ga posljednji put vidio kao profesora na Filoložkom fakultetu na Palama, u njegovom zavičaju, prije desetak godina. Bio je član komisije na odbrani jednog dijalektoložkog magistarskog rada o govoru Vratnika, pod mentorstvom Dragoje Simića iz Novog Sada, koji je branila jedna magistrantkinja iz Instituta za jezik u Sarajevu. Jedino njegovo pitanje je bilo čista provokacija: Odkud Pero na Vratniku, aludirajući na četničku propagandu o progonu Srba iz Sarajeva. Šlagvort mu je bio konstatacija u magistarskom radu da se u govoru Vratnika vrši bosanska promjena imena tipa Mujo, Ibro, Pero (gen. Muje, Ibre, Pere), a ne vukovsko-romanijska: Muja, Ibra, Pera. To su, inače, uobičajeni, knjižki, tipski, primjeri u dijalektoložkim radovima i školskim priručnicima. Znajući da je rodom sa Romanije, logičnije je bilo da se zapitao šta je bilo sa onog Bošnjaka Muja, kako su Kalinovčani zvali svoga sugrađanina dok je bio živ, odnosno dok ga drugi sugrađani Srbi nisu na nevjeru zarobili i ubili nad tamošnjom jamom, zajedno sa još 40 drugih bivših komšija. Mogao nam je i odgovoriti jesu li ga komšije Srbi ubili zato što nije Pero ili zato što mu se ime mijenja po padežima kako je u bosanskom, a ne u srbskom jeziku.
Kovačević docira Bošnjacima da svoj jezik mogu nazivati samo ‘bošnjački’, a nikako ne smiju ‘bosanski’, jer se, kaže on, iz odrednice ‘jezik bošnjačkog naroda’ može izvesti samo lingvonim ‘bošnjački jezik’, kako je to regulisano u ustavu eresa, uzput odkrivajući gdje je pisan ustav tog ‘genocidnog entiteta’. Ime jezika, logicira dalje moj nekadašnji studentski kolega sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Miloš Kovačević, tvorbeno se izvodi u srbskom jeziku prema imenu naroda pa od Srbin može biti samo srpski, od Hrvat – hrvatski, a od Bošnjak – bošnjački, a nikako bosanski.
Nesporno je da ne postoji nikakav gramatičko-tvorbeni razlog da se iz etnonima ‘Bošnjak’ izvede lingvonim ‘bošnjački jezik’ i u bosanskom i u srbskom jeziku. Ne ulazeći ovim povodom kakve se političke ili ine konotacije pridavale ovom etnonimu u različitim historijskim kontekstima, Bošnjak je povijestno interkonfesionalno ime naroda Bosne sve do druge polovice 19. stoljeća. To potvrđuje i etnonim ‘Bošnjak’ kao patronim brojnih porodica i osoba muslimanske, katoličke i pravoslavne tradicije u Bosni. Ali Bošnjaci nemaju potrebe ni razloga za takvim etničkim terminoložkim određenjem svoga jezika, jer je termin ‘bosanski jezik’ historijski potvrđen u tom obliku kao jezik bošnjačkog naroda pa bi njegova promjena bilo suicidno brisanje i falsificiranje vlastite historije. Prisvojni pridjev ‘bosanski’ kao atribucija jezika u sintagmi lingvonima ‘bosanski jezik’ tvoren je obćeslavenskim sufiksom -ski (bosьn-ski >bosanski, vokalizacija poluglasa ‘ь’ u ‘a’ u zatvorenom slogu, kao u sintagmama: bosanski sabor, bosanski lonac i sl.).
Da, upravo je ‘bosanski jezik’ ime za ‘jezik bošnjačkog naroda’! Lingvonim ‘bosanski jezik’ se i ne izvodi od imena naroda Bošnjak, nego iz jednog jedinstvenog ilirskog korijena, a to je Bosna (< Basan >Bosina >Bosna), iz kojeg je izvedeno i ime naroda, i ime jezika, i ime rijeke, i ime zemlje. Kao rijedko kojem narodu, Bošnjacima je Bosna i otac i majka, i genetski, i jezički, i civilizacijski kod identiteta, nastao u osvit civilizacije u srdcu Balkana, dok je Srbima civilizacijski kod identiteta ideologema svetosavlja, nastala u okrilju Bizanta u Srednjem vijeku. Hrvatska historičarka i borac za povijestnu istinu, Nada Klaić, u knjigi Srednjovjekovna Bosna, nalazi da su “Slaveni u bosanskim zemljama (kasnije (samo)identifikovani kao Bošnjani, op.a.) počeli svoj samostalni politički razvitak (prva vijest potiče iz 567. godine, op.a.), mnogo prije nego su Hrvati i Srbi doselili i dospjeli do Dinarskih planina potkraj 8. i početkom 9. stoljeća”. Nije, valjda, da sa(nu)tanci misle da su ti Slaveni (Bošnjani) bili nijemi ili da su šutili oko tri stoljeća, ‘samostalno se politički razvijajući’ sve dok oni nisu došli kako bi s njima “bratski” prozborili?!
Imenovanje bosanskog jezika kod Bošnjaka, zasniva se na shvaćanju jezika kao kulturno-civilizacijskog fenomena, a kod SANU-ovaca kao plemenskog posjeda. Sa(nu)tanovcima treba predočiti ovaj onomastikon kao izraz autohtone i autentične bosanske topologije, nastao na prostoru centralnog Balkana, prvobitno u dolini rijeke Bosne, koju su njeni starosjedioci Iliri imenovali Basan (u latinskim izvorima Bathinus, izg. Basinus). Od toga imena su pridošli Slaveni, koji su se asimilirali sa starosjedilačkim Ilirima, izveli naziv Bosna, fonetskom transformacijom od Basan, priko Bosina, a potom Bosna (<Bosьna). Iliri su Slavenima dali ime, a Slaveni Ilirima preslojili jezik svojim. Semantičko jezgro čini supstanca ilirskog glasovnog sklopa -bsn-, iz kojeg se razvio slavenski leksički korijen (-bosьn-) kao morfoložka osnova za tvorbu brojnih riječi i njihovih oblika u morfoložkom procesu afiksacije: Bosna (<Bosьna) – Bosanac (< bosьn-ac) – bosanski (<bosьn- ski), itd. Isti jezički proces odvijao se i kod tvorbe etnonima Bošnjak, sa sveslavenskim i praslavenskim sufiksom -jak: bosьn-jak > bosnjak > bosnjak > bošnjak, dakle: Bošnjak. Kada, primjerice, iztaknuti hrvatsko-srbski slavista i etimolog, Petar Skok, u svome Etimologijskom rječniku objašnjava složeni sufiks -jak koji je živ i prouduktivan i danas, on upravo kao primjer njegove tvorbe “etnika od imena zemalja i naseljenih mjesta” navodi etnonim ‘Bošnjak’. Paralelno sa etnonimom Bošnjak u bosanskom jeziku fungiraju kao sinonimi i etnonim ‘Bošnjanin’ izveden iz iste osnove bosanskim sufiksom -janin, naslijeđenim iz praslavenskog jezika (bosьn-janin), i ‘Bosanac’ sufiksom -ac (<ьc): (bosьn-ac) i sa leksičkog stajališća, za razliku od terminoložkog, Bošnjanin/Bošnjak/Bosanac su čiste alternacije i sasvim je svejedno kada će se koja upotrijebiti.
Kovačević se toliko zapleo u skolastičku mrežu nebuloznih retoričkih i kvazilogičkih konstrukcija da se iz njih nije mogao sam izgobeljati, nego je morao u pomoć pozvati nekog većeg autoriteta. Pozvao za svjedoka, kako kaže, “najvećeg intelektualca u istoriji čovječanstva (!?), koji je slučajno i lingvista”, Noama Chomskog, da presudi da li se iz ‘jezik bošnjačkog naroda’ može tvorbeno izvesti termin ‘bosanski jezik’. (Ako je za Miloša Noam Chomsky “najveći intelektualac u istoriji čovječanstva”, možemo misliti do kojih granica seže njegovo znanje o historiji ljudske civilizacije i njene intelektualne baštine.) Istina, Noam Chomsky se smatra rodonačelnikom sociolingvistike, ali je daleko od ove Miloševe egzaltirane poente. Poznato je da je sociolingvistika utemeljena na dostignućima psiholingvistike i antropoložke lingvistike, ali da je njezino zanimanje, kao jedne od najmlađih grana lingvističkih disciplina, usmjereno u pravcu razsvjetljavanja družtvenog značaja jezičkih fenomena i faktorima koji uvjetuju promjene u jeziku, naglašavajući značaj i ulogu družtvenog faktora u iniciranju razvojnih procesa i težeći da se što preciznije utvrde strukturalne karakteristike svih tipova diskursa. Temeljno, pak, sociolingvističko pitanje u Bosni jeste da li je to monolingvalno ili bilingvalno družtvo i, sljedstveno tome, kako definirati stanje ‘jezičkog zajedništva’, odnosno može li bosansku socijalnu sredinu objedinjavati jedan te isti jezički tip kao što je standardni jezik i kakvu ulogu u tome igraju etničke osobenosti ako ih ima.
Bosanski jezik je rodno mjesto i emanacija bosanskog duha, jezik zemlje i naroda Bosne u njezinim povijestnim granicama, koju najpouzdanije obilježavaju nekropole stećaka kao nepobitni granični kamenovi povijestne etničke teritorije Bošnjaka i zato je njegova standardnojezička norma zasnovana na kon'junktivnoj normi, za razliku od srbske i hrvatske, koja se temelji na disjunktivnoj (razlučujućoj) normi. U tom smislu ilustrativno je citirati Kovačevićevog zemljaka i nasljednika na predmetu sintakse u okviru b/h/s katedre Filozofskog fakulteta u Sarajevu, prof. dr. Ismaila Palića, koji kaže: „Izdvajanje osobenosti bosanskoga jezika nije moguće bez jasnog određenja samog pojma i termina bosanski jezik. Za mene je bosanski jezik sve ono što ja kao govornik gramatički i leksički prepoznajem kao svoj vlastiti jezik. Ako ja, npr. slušam ili čitam ono što neko govori ili piše, pa zapažam da se on kao i ja stopostotno koristi istim gramatičkim pravilima u oblikovanju rečenica, istim riječima, da ima, npr. sedam padeža i da ih koristi kao i ja, da mu je riječ ‘kuća’ ženskog roda, da uz nju mora i pridjev biti u ženskom rodu itd. itd. – šta mi ostaje nego da zaključim da taj i taj govori bosanskim jezikom. Zar je pritom važno kako se taj zove, koje je nacionalnosti, gdje živi, pa čak i to kako on lično naziva svoj jezik? Nacionalna pripadnost na našem terenu ne može biti kriterij jezičke diferencijacije, to je jasno. Da budem potpuno precizan, bosanskim jezikom izvorno govore Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi te pripadnici drugih naroda i manjina. Oni koji bosanski jezik sužavaju i svode samo na Bošnjake čine veliku štetu tome jeziku“ – zaključuje Palić.
Umjesto što se pozivaju na Chomskog, mogli su se ovi sa(nu)tanski sinovi bar ugledati na svog slavnog predhodnika i predsjednika ove nekada ugledne institucije, Aleksandra Belića, oca srbske lingvistike, koji je “insistirao da se riječi ispituju istovremeno uzimajući u obzir sve tri njihove dimenzije: značenje, sintaksičku funkciju i oblik i unekoliko anticipirao teorijske postulate generativne semantike”. Ali, nisu mu ni do koljena. Belić je po idejno-političkom opredjeljenju bio jugoslavenski kraljevski unitarista, ali nikad i nigdje nije rekao, kao što sadašnji sa(nu)tanci dociraju, da se u srbskom jeziku bosanski jezik može zvati samo bošnjački. Naprotiv: “Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika”, piše Belić u tekstu Bosanski jezik i stil, 1937. godine. Ni kontroverznom jugoslavenskom književnom nobelovcu, bosanskih korijena, duha i jezika i Belićevom savremeniku ne bi bilo pravo sa(nu)tansko negiranje bosanskog jezika: “Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen – i to mnogo pre nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem.” “Sve moje je iz Bosne”, rekao je polovicom 70-tih godina Ivo Andrić svome biografu Ljubi Jandriću.
Nema nikakve sumnje da je ova najnovija sa(nu)tanska šovinistička smicalica izraz kontinuiteta srbske genocidne ideje o neutralisanju Bošnjaka iz njihove postojbine Bosne i čisti politikantski neprijateljski akt prema Bosni i Bošnjacima, što bosanska državotvorna politika mora osuditi i odbaciti i diplomatski pozvati srbijanske vlasti da i one osude ovaj necivilizovan izpad najviše srbijanske naučne institucije. Ovim sramnim političkim pamfletom SANU se još jedanput predstavila kao velikosrbski genocidni bastion i intelektualna manufaktura šovinizma, koja generira netrpeljivost među narodima na Balkanu i sije smutnju u međunacionalnim odnosima, potvrđujući da neprijateljstvo Srba prema Bošnjacima i mržnja koju vijekovima generiraju njihove duhovne i kvazinaučne institucije, prvenstveno Crkva (SPC), utemeljena na svetosavlju, a potom Matica srpska i sada SANU, ne prestaje ni nakon sudski dokazanog genocida Srba nad Bošnjacima podkraj proteklog “krvavog” stoljeća.
Umjesto da svo svoje znanje i umijeće koncentriraju na traženje izlaza iz genocidne politike i prakse svoje države, oni nanovo siju mržnju, zaboravljajući narodnu mudrost da ko sije mržnju, požnjet će holuju. Umjesto da u riječnicima srbskog jezika posebno objasne pojmove genocida i masovnih grobnica, oni podmeću Bošnjacima lažne izkonstruirane dileme u vidu: bosanski ili bošnjački jezik, kojom se među Bošnjake nastoji unijeti smutnja i konfuzija. Genocid i masovne grobnice ostaju trajno da svjedoče o izpoljenoj mržnji i necivilizacijskoj netoleranciji, oličenoj u ‘rs’, kao drakulijanskom spomeniku genocida. Ako te riječi ne nađu mjesto u srbskim riječnicima, bit će u riječnicima bosanskog jezika, a u kontekstualizaciji riječi ‘genocid’ stajat će i stav američke vlade izražen eksplicitnim riječima nekadašnjeg američkog ambasadora u BiH, Charlesa Englisha (Čars Ingliš), izrečene 2008. godine: “Dva genocida su se dogodila na tlu Evrope u proteklih 70 godina, a jedan od njih je počinjen uime ‘republike srpske’. To je činjenica i neće se promijeniti.”
Kao što je bosanski jezik činjenica i neće se promijeniti.
