Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ekstrapolacija historijskih pozicija potvrđuje opasno odstupanje turskog ljevičarskog pokreta od svojih principa, vizije i ideja, usmjeravajući svu svoju pažnju na tzv. kurdsko pitanje. Naime, sedamdesetih godina, pod utjecajem kemalizma i nacionalizma, ljevičarski turski pokret nije uopće prihvatao prisustvo Kurda u Turskoj. Ismet Özal je jasno podsjetio kako je upotreba riječi ”kurdski” ili ”kurdska” bila zabranjena u lijevim socijalističkim krugovima u Ankari sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Najbolji primjer za to je kada je Abdullah Ocalan krenuo u osnivanje Kurdistanske radničke partije (PKK), turske lijeve snage su se prve protivile tome i sukobile se s njima u Ankari. Historijski događaji i činjenice u tim krugovima svjedoče o poniženju i izopćenju kojem je Ocalan bio izložen od strane ove ljevice kada je pokušao aktualizirati i objasniti kurdsko pitanje. I mnoge druge činjenice koje su u sjećanju turskog naroda o kojima ovdje nema potrebe raspravljati.
Dakle, postojao je, iz različitih razloga, trajni problem oko legitimnosti kurdskog pitanja među lijevim pokretima, bilo da je to turska kemalistička nacionalistička ljevica ili međunarodni ljevičarski pokret. Prava velika globalna borba i klasna borba protiv kapitalizma zasjenila je borbu za etnički identitet i učinila je sekundarnom u svim krugovima i na svim forumima.
Što se tiče unutrašnje turske problematike i rasprave o kurdskom pitanju, uzrok tog problema je izvorno bila sama turska kemalistička nacionalistička ljevica, jer je ona, pod sloganom izgradnje novog nacionalnog identiteta i tokom programa koji se provodio u godinama jednopartijske vladavine, slijedila vrlo strogu politiku represije prema Kurdima, alevijama, kao i svim drugim etničkim skupinama.
Dakle, najvažniji razlog i pravi izvor problema alevija u Turskoj u modernoj eri bila je sama turska ljevica. Jer su ljevičari na alevite gledali kao na vjersku skupinu s kojom se trebalo obračunati kao i sa svim drugim vjerskim skupinama.
Stoga nam interes alevija za ljevicu, ili interes ljevičara za alevije danas, predstavlja niz filmskih zagonetki koje treba razumjeti, razriješiti i suočiti se s njima. Jer, ljevica koja negira alevije i Kurde, proganja ih, onemogućava im da iskažu svoj identitet i zabranjuje njihova uvjerenja i jezik je ista ona ljevica koja ove dvije zajednice danas vidi kao oslonac i podršku u ostvarivanju svojih političkih ciljeva.
Ono što je ranije bilo zabranjeno, danas je dozvoljeno
Naravno, razlog te transformacije je da je ljevica u Turskoj uvidjela da njena popularnost nije dovoljna u njenom nastojanju da ostvari svoje ambicije i snove o dolasku na vlast, čak i putem državnog udara. Naime, turskoj ljevici je glavni cilj vlast i nije se ustručavala koristiti bilo kakvim sredstvima koja bi joj omogućila da ostane na vlasti od njenog prvog povezivanja s kemalističkim nacionalizmom.
Historija svjedoči da su najvažnije od ovih metoda koje su koristili bili državni udari. A kada su im ti putevi bili blokirani i zatvoreni, alevije i Kurdi su stali na stranu mafije i kapitalista unutar Turske, te Sjedinjenih Država i Evropske unije izvana, u svojstvu ”Mesije” spasitelja koji garantira savez i nosi dokument nade za sve. Najveći pobornici i pomagači turske ljevice danas su veliki kapitalisti u Turskoj, a ova podrška naravno uključuje i finansijsku podršku.
Ovo je razlog zbog kojeg se ljevica u Turskoj nikada nije bavila klasnim problemom i nije imala nikakve veze sa zahtjevima potlačenih i siromašnih. Kada su koristili ove adute u svom govoru, namjera je bila da dobiju podršku javnosti ili izborne glasove kada je to potrebno. Dakle, osjećaji turske ljevice i njeni racionalni pristupi kurdskom pitanju su potpuno kontradiktorni, a tu kontradiktornost vrlo jasno su nedavno pokazale riječi Ahmeta Şıka iz Narodne demokratske stranke u njegovom iskrenom i otvorenom razgovoru sa prijateljem, a da nije primijetio kameru koja ih je snimala.
Jasno je da je Ahmet Şık pričao o Kurdima u Narodnoj demokratskoj stranci dok je razgovarao s prijateljem iz turske ljevice koji mu je rekao: ”U bazi Narodne demokratske partije ima mnogo ekstremista i sektaša.” Şık je odgovorio: “Još ih ima mnogo, a pogledajte Salahuddina, on nas i dan-danas vrijeđa i napada. Zar nismo trebali da budemo u istom savezu, a Salahuddin je uradio to što je uradio?” Tj. napustio je stranku.
Zatim je dodao: “Kurdski poslanik Hasip Kaplan rekao je poslaniku Sırrı Süreyya Önderu: “Ne stavljajte Turčina na čelo ove stranke.” Şık je zatim rekao: “Nažalost, postoje takve ideje i nikako mi se ne sviđaju. Turskih fašista ima dovoljno i ne mogu da se nosim još i sa kurdskim fašistima.”
Ljevičari svoje nedostatke nazivaju vrlinama
Istina je da se ljevica, koju ovdje predstavlja Ahmet Şık, može žaliti na fašiste s obje strane, ali u sadašnjoj situaciji mora znati i mora se zapitati koliko će zaista ljudi ostati kada eliminira ove fašiste na obje strane. Sve u svemu, krajnji cilj ovog saveza nije da Kurdi budu partneri u vlasti, već da ih trpe dok ne dođu na vlast.
Zapravo, Ahmet Şık je izrazio svoje najiskrenije misli, postavši glasnogovornik osjećaja pripadnika turske ljevice poput njega. Međutim, postoji i oficijelni pogled na događaj, tako da se ovo doima kao skrivena kamera ili medijska šala.
Baš kao i odgovori taksiste koji je vozio advokata u posjetu Dijarbakiru osamdesetih godina, a koji je na pitanje advokata: ”Kako je u gradu?”, odgovorio da su svi veoma sretni i zadovoljni vojskom, i smatraju da je naša zemlja pobijedila teroriste i da je to donijelo mir i stabilnost.
A kada je ovaj rekao taksisti da je on advokat koji je došao da posjeti neke od svojih klijenata u zatvoru u Dijarbakiru i brani njihova prava, vozačeve riječi su se naglo promijenile i on je počeo da priča o represiji i torturi države. Kada je advokat začuđeno rekao da sad govori potpuno drugačije, taksista je odgovorio: ”U pravu ste, ali ono je bilo moje oficijelno mišljenje, a sada iznosim svoje iskreno mišljenje”.
To je metod politike kojem smo svjedočili u prošlosti i zbog kojeg smo mnogo trpili i patili.
Ko će vladati u Turskoj i ko će uopće uspjeti preći ”most”? Kakvi će biti računi i rezultati nakon prelaska? Kome će se na prvoj raskrsnici otkriti stvarna mišljenja i istinski stavovi? Naravno da nam nije teško pogoditi.
