Piše: Edin Tule
Vatra je, po definiciji, hemijska reakcija koja se očituje kroz sagorijevanje različitih goriva pri čemu dolazi do oslobađanja svjetlosti i toplote, a cijela pojava popraćena je plamenom. Spomenuta je u Kur’anu više puta i to u različitim kontekstima. Njena osnovna kvaliteta je u sposobnosti transformacije npr. cjepanice kao tvrdog goriva u žar, na jedan rapidan način, pri čemu se oslobađaju dvije čovjekove neophodnosti – toplota i svjetlost.
Kratkoročna i dugoročna svjetlost
Upravo zbog nesagledive korisnosti ta dva produkta sagorijevanja – toplote i svjetlosti – različiti narodi su kroz historiju slavili, veličali, pa i obožavali vatru. U dalekoj historiji svaki sumrak je nosio zebnju i pojačavao instinkt za preživljavanjem, te bi kratkovidan čovjek s nerazvijenim kognitivnim aparatom uprtog pogleda u titravi plamen, zbog odsjaja zadovoljstva i sigurnosti na licima vlastite porodice, toplo ušuškane kraj logorske vatre, zahvalno veličao postojanje spomenute hemijske reakcije, bez većeg promišljanja o pravom izvoru osobina te pojave ili nekom boljem rješenju. Taj neperspektivan način razmišljanja preživio je u svom njegovom intenzitetu i može se primijetiti u mentalnom sklopu savremenog čovjeka. Kur’an raskrinkava taj način razmišljanja svojim ovjekovječenim primjerima i upozorava na njegovu pogubnost: ”Slični su onima koji potpale vatru, i kad ona osvijetli njihovu okolinu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide!” (El-Bekare, 17.) Prethodni citat objavljen je povodom neispravnog mentalnog stava određenih ljudi (npr. dvoličnjaka i dijela Jevreja) za vrijeme Muhammeda, a.s., a koji su se zadovoljili ostacima natruhlih ideologija i kratkoročnim profitno-orijentiranim rješenjima, ne prihvatajući cjelokupni sistem islama. Njihov sistem razmišljanja Stvoritelj predočava kroz jasan primjer čovjeka koji se koristi logorskom vatrom kao osvjetljenjem. Problematika tog vida osvjetljenja ogleda se u njegovoj kratkoročnosti i kratkodometnosti. Ljudi koji se okupe oko takve vatre mogu uživati u jednom vrlo uskom vidokrugu, te vidjeti npr. svoje ruke, vrlo ograničen broj lica u neposrednoj blizini, hranu koju eventualno prže i mjesta gdje će da spavaju. Rok trajanja takvog osvjetljenja ograničen je na nekoliko sati ili jednu noć, a njegov domet na nekoliko metara. Dodatan problem ovakvog pristupa životu ogleda se u sebičnosti ljudi koji se odlučuju za taj vid rješenja, pošto se radi o individualnim rješenjima bez osvrta na potrebe šireg kolektiva. Jasno je iz primjera u prethodnom citatu da Stvoritelj upozorava na pogubnost koncepta kratkoročnog razmišljanja i kratkoročnih rješenja od kojih niko nije imun uprkos ličnom deklariranju. Dugoročan (ispravan) način osvjetljenja čovjekove okoline podrazumijeva trajniji izvor energije, timove ljudi različitih specijalizacija, cijelu infrastrukturu za tečan prijenos energije, a prije svega mnogo kolektivnog promišljanja i brige za šire društvo itd.
Sličan primjer prethodnom je primjer čovjeka koji se u pogledu vlastitih potreba za vodom ograničio na vedro, bunar i mehaničko izvlačenje minimalnih količina vode koje jedva da podmiruju potrebe pojedinačnih domaćinstava. Za bolji i praktičniji pristup vodi, kao što je dobro poznato, potreban je tim stručnjaka, cijevi, njihova instalacija, tj. cijela infrastruktura koja završava elegantnim odvrtanjem česmi u svim kućama u jednom gradu ili državi. Isti način razmišljanja neophodan je u svim segmentima ljudskog života koji usljed svoje dinamičnosti zahtijeva amortizaciju i pristupačnost raznih resursa širem društvu. Allahovo, dž.š., ljubazno insistiranje na timskom radu i sistemskim rješenjima u kojima će uživati sva Njegova stvorenja, upućuje na praktičnost kur’anske poruke koja njeguje kod čovjeka svijest za općim dobrom i vječitu potragu za boljim rješenjima. (Zašto mi sad padoše na pamet nepostojeće džamijske baze podataka?!)
Domet logorske vatre
Pogledajmo sada šta kaže o kognitivnom procesu sam Kreator uma. Sama operacija promišljanja, razmišljanja, kontempliranja (tefekkur) spomenuta je u Kur´anu 18 puta. Interesantno je da se taj termin više koristi kao glagol, a manje kao imenica, više kao proces, a manje kao apstraktni koncept. Samo u jednom ajetu taj glagol je upotrijebljen u prošlom vremenu (El-Muddesir, 18), dok je u ostalim ajetima upotrijebljen u sadašnjem vremenu, čime se naglašava kontinuitet procesa, kao i važnost dugoročnih planova koji sežu daleko u budućnost. Kroz ovaj omjer 1:17 važnosti promišljanja o prošlosti i budućnosti, indirektno nam se govori o količini vremena i umnog napora koji trebamo odvojiti za prošlost u odnosu na budućnost. Lahko je zaključiti da se od nas traži da budemo ljudi budućnosti, ne ljudi prošlosti, uz napomenu da ni tu prošlost ne treba zanemariti. Kao dodatak tome, glagol fekkere (promišljati) 17 puta je korišten u množini, čime se naglašava važnost kolektivnog promišljanja u životu, ali i slabost usamljenih, neudruženih umnih napora.
U svjetlu iznad izrečenih podataka, nedovoljnost kratkoročnih rješenja koja su rezultat nezrelih individualnih napora još više dolazi do izražaja. Kako u modernom vremenu prepoznati mentalitet ljudi/čovjeka oko vatre? Zadovoljavanje kratkoročnim rješenjima u različitim životnim aspektima, tj. biranje linije manjeg otpora i manje ulaganje kolektivnog vremena i truda ukazuje na spomenuti mentalitet. Iako određena osoba može deklarativno pripadati islamu kao sveobuhvatnom sistemu koji nudi smjernice za ispravno tretiranje svih aspekata oba svijeta, to ne znači, naravno, da ista osoba ne može istovremeno imati u potpunosti usvojen mentalitet kratkoročnog razmišljanja i kratkoročnih rješenja. Štaviše, nije tajna da ummet tone upravo u poplavi kratkoročnih životnih pristupa. Tako, naprimjer, osoba koja se zadovolji niskim nivoom obrazovanja samo zato što već može da zaradi svoj prvi novac, u potpunosti odgovara čovjeku čiji je vidokrug omeđen dometom logorske vatre. Bogohulnost takvog životnog pristupa ogleda se u skrnavljenju bogomdanog potencijala i minimalističkoj filozofiji po kojoj se čovjek zadovoljava mrvicama, neodgovorno prepuštajući uređenje i vođenje svijeta drugima. Narod koji doživljava genocide u kontinuitetu može to zahvaliti, pored ostalog, vlastitoj eliti kroz različite generacije koja nije znala/htjela realizirati dugoročne nacionalne projekte samoodbrane i dugoročne projekte za pažljivo njegovanje kolektivne memorije, tj. očuvanja svježeg sjećanja na opasnost koja ih vreba od stoljetnih neprijatelja.
Mnogi kratkoročni ciljevi i projekti znaju biti sakriveni pod plaštom vjere i vjerskih aktivnosti koje sagorijevaju poput suhe cjepanice bez plana i vizije za kanalisanjem oslobođene svjetlosti i energije u konkretne dugoročne projekte. Najeklatantniji primjer toga su možda bajramska sijela (u dijaspori pogotovo) koja traju jednu večer (poput logorske vatre), uz veliku pompu (plamen), da bi nakon sklapanja muzičkih instrumenata i gašenja svjetla nastupio – mrak. Ono što nedostaje u prethodnoj priči jeste, pored odgovarajućih zabavnih elemenata, isticanje vizije i strategije za naredne decenije, te uključenje novih članova u granajuću infrastrukturu rada. Odlasci na džume ili hadždž motivirani su uskim ličnim interesima, kako kod organizatora tako i kod pasivnih učesnika. Dokaz koji ide tome u prilog jeste činjenica da cijela aktivnost traje sat vremena (džuma) ili određeni broj dana, bez finalne amortizacije ljudskih resursa i potencijala kroz jasnu strategiju ka dogovorenoj viziji. I to, naravno, ne smeta niti jednoj niti drugoj strani, pošto je ljepše živjeti u uvjerenju da svi uspješno skupljaju dobra djela koja će ih svojom težinom na mizanu Sudnjeg dana lansirati daleko od vatre, oko koje su, ionako, predugo čučali. Dugoročno razmišljanje i djelovanje, koje je potisnuto kratkoročnim i sebičnim interesima, u ovom slučaju podrazumijevalo bi izradu baze podataka za svaku džamiju koja bi bila umrežena networkom s bazama podataka drugih džamija. Svaka baza podataka imala bi dokumentovanu stručnu spremu klanjača, te bi njihove usluge bile generirane na širu zajednicu. Stolari, mesari, automehaničari, kao i ostale zanatlije, tim bi načinom organiziranja bili predstavljeni lokalnoj zajednici, te bi kolektivna svijest i interesi rasli i kroz ekonomsku upućenost jednih na druge. Uspostavom jedne takve infrastrukture edukativnih i sociopsiholoških usluga došlo bi do, npr., osavremenjavanja mektebske komponente pri džamijama, tim osnovnim (ne)organizacionim jedinicama muslimana. Djeca koja bi rasla pri džamijama imala bi, pored obavezne memorizacije poglavlja Kur'ana, školu kreativne matematike, psihološke radionice, sportske treninge, informatičke kurseve, časove plivanja itd. Čuči li se vama još?
Nojeva taktika
”Ili kao kišni oblak s neba, u njemu tmine i grmljavina i sijevanje. Stavljaju prste svoje u uši svoje zbog gromova, bojeći se smrti; a Allah je Onaj koji obuhvata nevjernike.” (El-Bekare, 19.) Na prethodnom primjeru Stvoritelj nam raskrinkava nove dimenzije mentaliteta ljudi oko vatre, plastično nam slikajući njihov način reagiranja na određene životne izazove. Nakon što su predstavljeni kao ljudi koji teže kratkoročnim, tj. primitivnijim rješenjima uz minimum uloženog napora, sad su predstavljeni kao osobe koje, suočene s pojavama, npr. grmljavine i sijevanja, reagiraju grčevitim stavljanjem prstiju u uši, pokušavajući eliminirati opasnost tako što će odbiti da je čuju. Radi se o klasičnoj negaciji određene realnosti kroz nojevsko uvjerenje po kojem zarivanjem glave u pijesak određena opasnost nestaje.
Zanimljivo je osvrnuti se na psihološku pozadinu ovakvog ponašanja kod čovjeka, te istražiti faktore koji ga navode na različite oblike bijega od stvarnosti. Pozadina svega su slabosti poput kukavičluka, neznanja i nespremnosti na promjene. Nekim ljudima je lakše negirati određenu realnost i praviti se kao da uopće ne postoji, negoli je priznati, suočiti se s njom, te je pokušati mijenjati. Ljudi bježe od realnosti na vrlo različite načine. Neko to radi opijanjem uma raznim opojnim sredstvima, te barem privremeno živi bez pritisaka zahtjeva mjesta i vremena u kojem se nalazi. Razgovarajući s grupom konzumenata alkohola koji žive u prelijepom ekološkom ambijentu gdje su im nadohvat ruke sve forme mlijeka, ljekovitih čajeva i prirodnih sokova, upitao sam ih kako to da su se pored mora navedenih napitaka ipak odlučili da konzumiraju opojna pića. Uslijedila je domišljata racionalizacija jednog od njih: «Mi kad pijemo mlijeko, pričamo samo o kravama. A kad pijemo pivu, onda pričamo o svemu!» Drugim riječima, kad su trijezni, svjesni su vlastitih umnih dometa i jedino o čemu mogu govoriti elokventno i s argumentima su – krave.
Međutim, kad uz pomoć alkohola otkače od nedrage realnosti, čini im se da nema teme koju ne znaju elaborirati. I to im, naravno, godi. Ono pred čim zatvaraju svoje oči i uši je njihova neugodna realnost u kojoj su oni nepismeni seljaci na marginama svih dešavanja. Nakon otvorenog gledanja toj realnosti u oči, neminovno bi uslijedila jedina prava alternativa za suočavanje s tom realnošću, a to je kontinuirano obrazovanje. Što je za njih izuzetno naporan proces, jer podrazumijeva mijenjanje navika. Neko drugi će bijeg od neugodne realnosti nalaziti u partijama šaha, jedinom preostalom mjestu iz kojeg izlaze kao pobjednici – šahovskoj tabli. Značajan broj majstora šaha tragično je okončao vlastite živote upravo zbog gubitka kontakta s pravom realnošću i utapanju u iluzorni svijet drvenih ratnika.
Dešava se i da cijeli kolektiv zatvori oči pred određenom opasnošću, bez obzira na to što mnogi faktori govore da će ih ponovo, kao što je redovno kroz krvavu historiju, zadesiti opasnost iz istog izvora. Racionalizacija vlastitog bijega od realne opasnosti sročena je u naivnom pitanju: «Ma neće nas valjda opet napasti?!» Ozbiljno prihvatanje te realnosti nalagalo bi vjersko-političko jedinstvo i eliminaciju frakcionaštva tipa «svaka stranka radosna onim što ispovijeda», surovu borbu protiv nepotizma, praćenje i usvajanje najnovijih tehnoloških dostignuća, pravilno usmjeravanje talenata i nesebično kolektivno ulaganje u mladu avangardu. Naravno, daleko je lakše negirati određenu realnost i narednu deceniju ili dvije lijeno provegetirati u udobnom ambijentu logorske vatre, zaštićeni mrakom neznanja i naivnosti. Moralisti različitih profila radije će uživati u jeftinoj ulozi učenjaka baveći se trivijalnim pitanjima koja su logičan nastavak njihovih dersova, a tiču se, npr., mrdanja kažiprstom između dvije sedžde, dozvoljenosti nošenja nakita muškarcu, kraćenja brade ili mazanja lica kremom nakon abdesta – nego što će se uhvatiti ukoštac s istinskim najezdama. U ovom primjeru uočljiv je nojevski životni pristup na obje strane jer i pitalac i upitani zatvaraju čula pred prioritetnim izazovima, učestvujući komplementarno u kreiranju jedne lomljive, njima prihvatljive, realnosti.
Skupa i mukotrpna realnost
Ako društvo uporedimo s rijekom, onda su današnji moralisti locirani u donjim tokovima te rijeke gdje upozoravaju plutajuća bića, nošena vodenom strujom, da ne plivaju na pojedinim mjestima koja su detektovali kao više prljava, a sami stoje u istoj prljavštini. Zdrava logika govori da treba plivati do samog izvora/vrha rijeke, te ukloniti sve ono što je u startu zagađuje. Za takvo nešto potrebna je petlja, sposobnost plivanja uzvodno, sinhronizirani timski rad, prkos sili inercije, iscrpno znanje o raznim zagađivačima i vještina njihovog uklanjanja. Ta realnost je skupa i mukotrpna, pa ju je lakše negirati i zamijeniti jeftinijom. Iako sve prethodne negacije određenih realnosti ne izvode nužno iz vjere, one itekako govore o mnoštvu slabosti ljudskog karaktera i velikoj količini samoobmane, a što dovodi u pitanje moralni kredibilitet takvog čovjeka. Sasvim izvjesno, najveća samoobmana je negacija postojanja Stvoritelja ljudi. I to je u biti kratkoročno rješenje za pitanje polaganja računa, pošto ga ateist negira zajedno s postojanjem Uzvišenog Sudije. Pretpostavka da Bog postoji, potpuno uvažavajući argumentaciju ateista, nije ništa slabija od pretpostavke da Ga nema.
Međutim, slabost karaktera prevagnula je u korist nojevskog pristupa ovom pitanju, a umjetnost samoobmane ponovo je trijumfovala. Gospodar ukazuje i na kategoriju ljudi koja je podložna sljepilu spram prave realnosti, ilustrirajući nam njihov mentalni čip koji blokira objektivnost i samokritičnost: ”Kad im se kaže: ‘Ne remetite red na Zemlji!’ – odgovaraju: ‘Mi samo red uspostavljamo!’ Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.” (El-Bekare, 11-12.)
Objektivan i odgovoran čovjek/vjernik u svom srcu uvijek ima tračak sumnje u pogledu ispravnosti dijelova puta kojim kroči kroz život. Ta sumnja u moguću dvoličnost vlastitih postupaka čini ga pristupačnim, kooperativnim, susretljivim, blagim, prijatnim i punim razumijevanja za druge ljude i njihove sudbine, pošto je svjestan da je njegova sudbina itekako neizvjesna. Djevojka koja je uvjerena da ima savršene crta lica ne može biti draga poput one koja je svjesna, npr., svojih klempavih ušiju, pošto svijest o vlastitoj nesavršenosti priskrbljuje njenoj pojavi notu poniznosti, dok snaga uma radi u pravcu kompenzacije spomenutog manjka duhovno-intelektualnom vrlinom. Sumnja u moguću vlastitu dvoličnost tjera, kako pojedinca tako i društvo, da izvršavaju svoje poslove na većem nivou i dovode ih do savršenstva. Savršenstva nema bez konstantnog osjećaja nepotpunosti, nezadovoljstva i otvorenosti za preispitivanje vlastitih shvatanja delikatnosti života. Tajna brzog usavršavanja naprednih generacija islama, naprimjer, bila je, pored ostalog, u njihovom polazištu s pozicije neznanja pošto su na Poslanikove, a.s., brojne upite uvijek odgovarali dječije iskreno i predano: «Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju», nestrpljivo iščekujući širenje vidika i nove informacije.
Problematika modernog vremena je u polasku ljudi s pozicije sveznanja, a koji rađa isključivost i samodovoljnost, te vjersko-političko frakcionaštvo koje se rastvara do pepela.
