Opasne stvari se dešavaju Bošnjacima u posljednje vrijeme. U isto vrijeme, dok nas predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić ubjeđuje da nikad nismo bolje stajali na evropskom putu, i dok nas predsjdnik SDA Bakir Izetbegović uvjerava da Dragan čović nije baš tako mislio kada govori o podjeli države koja je u toku, bošnjački narod ulazi u opasnu zonu obespravljenosti i potlačenosti. Događaji i sudbine Bošnjaka koji padaju u milost i nemilost institucija Bosne i Hercegovine, kojima upravljaju neprijatelji države, prestižu jedan drugi. Od zaključka VSTV-a da zabrani nošenje marame uposlenicima ove sudske institucije do fantomske ocjene neke druge institucije da jedan Bošnjak ne može raditi na Međunarodnom aerodromu Tuzla samo zato što obavlja svoje vjerske dužnosti koje su zagarantovane svim konvencijama o ljudskim pravima i slobodama.
Zašto se sve ovo dešava više nije ni teško odgovoriti. Jednostavno, niko više ne vodi računa o onome što je bitno za bošnjački narod, a to bi prije svega trebali raditi njegovi politički predstavnici. Najbolji primjer da je to tako jeste činjenica da je prije nekoliko dana za predsjednika Vrhovnog suda Federacija BiH imenovan Milorad Novaković iz Banje Luke! Ova odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH veliki je šamar cijelom pravosuđu Federacije BiH. Također, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH je Srbin Zoran Tegeltija. Predsjednica najvećeg suda u Bosni i Hercegovini – Općinskog suda u Sarajevu je Srpkinja Janja Jovanović. Dekan Pravnog Fakulteta u Sarajevu je Srbin Borislav Petrović. Kako onda Bošnjaci da očekuju da njihova elementarna prava budu zaštićena kada su etnički očišćeni sa mjesta na kojima se odlučuje o njihovim sudbinama.
Nažalost naši politički predstavnici neće ničim reagovati na ove činjenice. Oni nemaju vremena niti volje baviti se bilo čime što nije njihov lični interes. Pravosuđe za njih nije posebno zanimljivo zbog posebnih uslova koje bi trebala ispunjavati njihova rodbina da se tamo zapošljava, a nema ni dovoljno tendera na kojima bi se mogli ugrađivati sa deset ili dvadeset procenata cijene onoga što je predmet nabavke.
Sjeća li se iko kada je neko od bošnjačkih političara spomenuo nanu Fatu Orlović! Pomislili bi da je njezin problem riješen, ali nažalost nije. Kršenje osnovnih ljudskih prava Bošnjaka, prvo u Republici Srpskoj, a sada i u cijeloj Bosni i Hercegovini postalo je pravilo.
