Piše: dr. Muhamed el-Sagir / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Stvarni ili formalni politički izbori se održavaju u svim zemljama koje vjeruju u princip rotacije vlasti, ali sam prilično siguran i ubijeđen da ni jedni izbori ne dobijaju globalnu pažnju osim predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama i Turskoj. I da u Turskoj na vlasti nije Partija pravde i razvoja, a na njenom čelu predsjednik Erdogan, vjerovatno bi izbori u Turskoj bili isti kao izbori u Gruziji ili Gvineji Bisau u najboljem slučaju.
To je prva stvar koja ide na konto Tayyipa Erdogana i njegovih saboraca, jer je Tursku učinio aktivnim elementom u regionalnom i međunarodnom okruženju i figurom koju je teško zaobići ili marginalizirati.
Možda je najbolji primjer njegova uloga jezičca na vagi u ratu između Rusije i Ukrajine, jer je postigao poziciju koja se rijetko ponavlja i jer je postao adresa povjerenja zaraćenih strana i utočište za obje strane. A ovo je u domenu rata i u svijetu politike, krupna stvar, jer je ruski plin siguran samo uz Erdogana, a ukrajinska pšenica ne stiže do gladnih usta osim preko Erdogana.
Jezički faktor je prepreka turskim biračima
Možda jezički faktor drži turske birače podalje od vanjskog svijeta, ili možda nekima od njih nije stalo do onoga što je izvan granica Anadolije, pa ne shvataju veličinu utjecaja nove Turske u glavnim stranim dosijeima.
A ako uzmemo primjere iz bliske prošlosti, svakome ko nije opijen mržnjom i zavišću, jasno je da je predsjednik Erdogan bio u stanju da osujeti međunarodne planove i međunarodne poteze koji štete interesima njegovih saveznika, ili utječu na budućnost njegovih prijatelja. Među najistaknutijim primjerima bila je njegova časna pozicija i stav po pitanju Katara u toku krize 2017. godine u ovoj zaljevskoj zemlji, i to je Erdogan smatrao načinom da uzvrati uslugu Kataru za njegovu prethodnu podršku Turskoj, kao i zbog zalaganja Katara za pitanja islamskog ummeta i pomoć muslimanima općenito.
Jedna od najvećih zasluga predsjednika Erdogana je i njegovo stajanje uz državne institucije u Libiji, te njegovo prisustvo kao sigurnosnog ventila koji sprječava međusobne borbe, kako bi država bezbjedno mogla preći u stanje stabilnosti i sigurnosti.
I kao da čujem mnogobrojne dušebrižnike kako govore: ”Bogatstvo nafte i gasa stoji iza ove naklonjenosti”, opovrgavajući da je Erdogan sa Katarom trijumfirao zbog principa i stao protiv onih koji su bogatiji i nadmoćniji.
No, ako je Erdoganova pozicija i stav prema Libiji bio iz čisto materijalnih razloga, šta ga onda tjera da uspostavi najveću tursku vojnu bazu u Somaliji?
Zatim ono što je Erdogan učinio pomažući Azerbejdžanu da vrati Nagorno-Karabah koji je Jermenija bila okupirala prije 30 godina, kao i tokom stradanja ljudi od pandemije korone, u toku koje je Erdogan pokazao genijalnost vođstva. On, kako je izjavio jedan od njegovih saradnika, ne razmišlja o posljedicama u slučaju istine i zablude, i da nije tako ne bi dozvolio da se zbog stava prema Azerbejdžanu konfrontira sa Amerikom, Rusijom i Francuskom, a također i sa Iranom i Grčkom.
Erdogan i Arapsko proljeće
Svako ko je posjetio Tursku ili prati njezine vijesti shvatit će da je Erdoganovo najveće postignuće njegov stav o Arapskom proljeću, podrška težnjama naroda za slobodom, odbacivanje nepravde i prihvatanje potlačenih i prognanih.
Dosije više od 3 miliona Sirijaca koje je primio Erdogan još uvijek se koristi protiv njega, u političkom i društvenom smislu. Ali nagrada je sukladna djelu, i Allah neće ostaviti one koji sprječavaju prolijevanje nedužne ljudske krvi i zbrinjavaju slabe. I da je Erdoganova ruka potpuno slobodna, a da je pohlepa hijena u ljudskom obliku daleko od blagodati Šama, vidjeli bismo da je ideja sigurnih zona na sjeveru Sirije mnogo šireg obima.
Ove činjenice dobro razumije zapadni svijet, baš kao što su svjesni da je nova Turska počela ispisivati stranice slave u modernoj historiji, kao sila u usponu na svim nivoima, te da Erdoganov projekat nije lokalni i državni, već međunarodni i ummetski. Zato vidimo kako on na svakom forumu ponavlja da je svijet veći od pet (velikih država) i da islamski svijet mora imati glas u Ujedinjenim nacijama.
Stoga mi, sa svoje strane, moramo dati glas podrške Erdoganu, i taj glas nije ograničen samo na glasove u glasačkim kutijama, jer ja nisam Turčin i nemam turski pasoš, a ipak se čuje moj glas za predsjednika Erdogana. Moj pisani glas poziva na glasanje za Erdogana, i moj glas u svakom namazu uzdiže se do neba, moleći se da on pobijedi na predstojećim izborima u Turskoj, i da Allah preko njega upotpuni renesansu i preporod Turske i podigne njen status, status kojem se nada svaki zaljubljenik u svoju zemlju i domovinu.
Zapadni mediji su davno napustili profesionalizam
Zapadni mediji su davno napustili profesionalizam, bacili su za leđa principe demokratije i sva im je briga kako srušiti Erdogana, a onaj ko prati tamošnje medije pomislit će da se predstojeći izbori održavaju u Berlinu i Parizu, a ne u Istanbulu, Bursi i Gaziantepu. Pored ovog žestokog neprijateljstva zapadnih medija, vidjeli smo i neke čija se sudbina i projekat vezuju za Erdogana i njegovu stranku, a čiji postotak ”mudrosti” je premašio normalnu stopu, pa se drže neutralnosti, a neutralnost u borbi istine i laži je izdaja istine i podrška laži.
I najtačnije od onoga što je rečeno u vezi predstojećih izbora u Turskoj je ono što je napisao britanski novinar David Hirst: ”U slučaju pada Erdogana u svim prijestolnicama Zapada bit će otvorene boce vina (šampanjca)”.
Zato moramo podržati Erdogana i njegovu ekipu koliko god možemo, sve dok se ne začuju tekbiri u svim muslimanskim zemljama, radujući se Erdoganovoj pobjedi i uspjehu Turske.
