Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur'anu je objavio: ”Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sâm sebe ne izmijeni.” (Er-Ra'd, 11.)
Ovo je ajet kojeg muslimani svakodnevno slušaju sa minbera naših džamija i u drugim prilikima i on predstavlja kur'ansko pravilo u kojem se nudi rješenje i izlaz iz svih kriza i iskušenja.
Prva poruka ove ku'ranske istine jeste da se stanje izobilja, blagostanja, sreće i uspjeha neće promijeniti dok se oni koji žive u tom blagostanju ne promijene, dok sami ne potkopaju temelje sretnog i dobrog života. Ali isto tako, ako je naše stanje negativno, ako prolazimo kroz razne krize, patnje, iskušenja i smutnju, Allah neće ni to stanje promijeniti dok ga mi sami ne promijenimo, dok ne poduzmemo korake koji znače buđenje iz sna, koji znače spremnost na žrtvu u ime uzvišenih ideala, spremnost na borbu za slobodu, pravdu, istinu i spremnost da se bude strpljivo do uzvišenog cilja i da se nikada ne izgubi nada u Allahovu milost i pobjedu.
Druga poruka ovoga ajeta jeste da promjena o kojoj govori Kur'an dolazi iznutra, nikako izvana. A to znači da političke, ekonomske, moralne i druge krize kroz koje kao ummet prolazimo, zatim neprijateljstvo, zločini, okupacija muslimanskih zemalja, masovno ubijanje djece, žena i staraca, eksploatacija muslimanskih dobara, neprijateljske spletke koje poput šejtanskih čvorova dolaze jedna za drugom i kojima se ne nazire kraj, neće nestati dok se muslimani ne promijene iznutra, dok ne promijene svoj odnos prema Allahu, jedni prema drugima i prema životu općenito.
Treće što nam poručuje ovaj ajet jeste činjenica da je čovjek uistinu sposoban da čini promjene, da mijenja stanje svoga života, jer, da nije tako, da čovjek ne posjeduje tu mogućnost, onda ni slanje Allahovih poslanika ne bi imalo smisla i u tom slučaju bi svaki vid ljudskog djelovanja i napora bio uzaludan. Ako čovjek nije sposoban da mijenja ambijent u kojem živi, čemu onda učenje, studiranje i istraživanje?! Samo zato što je čovjek uistinu osposobljen da vrši promjene i da utječe na životne tokove, Allah je slao poslanike i objavljivao knjige.
Četvrto, mogućnost promjene je stvar ličnog uvjerenja i ubjeđenja. Mi ne možemo ništa promijeniti ako nismo ubijeđeni da imamo mogućnost za to i ako nemamo želje da mijenjamo stvari na bolje.
Neprirodno je i nerazumno očekivati da se dese čuda kako bi se naše stanje promijenilo, a mi se ne pomjeramo s mjesta.
Nemoguće je samo ono što ne želimo da uradimo
Upravo je problem današnjih muslimana to što nam je život obilježen inertnošću, pasivnošću, oportunizmom i fatalizmom. Iako je fatalizam stran islamu mnogim muslimanima je danas, zbog nerazumijevanja Kur'ana i Sunneta, svojstveno prepuštanje i predavanje sudbini, pesimistično gledanje na stvarnost, predaja bez borbe, očekivanje da nam pobjeda i uspjeh dođu sa nebesa, sami od sebe, a mi nismo ništa poduzeli da do toga dođe, niti uopće marimo za promjenom, već samo silno žudimo da se riješimo problema i da nam bude bolje, a to su samo puste želje i maštanja.
Neki čovjek je rekao Ibn Sirinu: ”Sanjao sam da plivam u bazenu bez vode i da letim bez krila, pa šta to znači?” Ibn Sirin je odgovorio: ”Ti si čovjek koji puno mašta.”
Mašta i nadanje nisu jedno te isto. Onaj koji samo mašta on želi sva dobra ovoga svijeta bez rada i truda. A za one koji ne maštaju već se na osnovu realnih djela nadaju, Allah kaže: ”Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!” (El-Kehf, 110.)
Prenosi se da je Šekik Belhi tražio od svoga šejha Ibrahima ibn Edhema da mu dozvoli da ode na putovanje radi trgovine, pa mu je šejh dozvolio. Na svom trgovačkom putu, Šekik Belhi vidio je pticu koja je bila slijepa i slomljenih krila. Sjeo je i počeo ovako razmišljati: ”Kako se ova ptica hrani, kako je uopće živa na ovome mjestu?”
Nije dugo prošlo a doletjela je druga ptica i donijela joj hranu. Šekik se začudio tom prizoru, pa je sâm sebi rekao: ”Kada se Allah brine za nafaku ove ptice u pustinji, zašto da se ja umaram i da se bavim trgovinom u ovim godinama”? I vratio se kući. Kad je posjetio šejha on ga je pitao zašto se vratio, a Šekik mu je ispričao priču o slijepoj ptici slomljenih krila i drugoj koja ju je hranila, pa je odlučio da se vrati, jer, eto, Allah daje nafaku onoj ptici pa će dati i njemu. Na to mu je Ibrahim ibn Edhem rekao: ”Teško tebi, Šekik! Zašto nisi izabrao da budeš ona zdrava ptica koja se trudi i umara i onda donosi svojoj porodici i služi onima koji su oko nje, već si izabrao da budeš slijepa ptica koju drugi moraju hraniti. Zar nisi čuo da je Poslanik, a.s., rekao: ‘Gornja ruka je bolja od donje.”’
Omer, r.a., je govorio: ”Neka niko od vas ne sjedi čekajući nafaku i učeći dovu: ‘Allahu moj, opskrbi me!’ Vi dobro znate da s nebesa ne padaju ni zlato ni srebro.”
Problem je što mnogi muslimani danas čekaju dan u kojem će se oni probuditi i vidjeti kako je Allah kaznio i porazio neprijatelje islama i muslimana i kako oni počinju svoj novi život koji će biti u znaku rahatluka, mira, slobode i općeg prosperiteta.
Problem je također što smo iznutra poraženi i što sami sebe obeshrabrujemo i omalovažavamo, što nam je izgovor u tvrdnjama: narod je pokvaren, mediji su pokvareni, društvo ide u provaliju i propast, nema za nas spasa, jer smo mi najgore generacije islamskog ummeta. Oni koji ovako misle i govore o današnjim generacijama muslimana, prije svega trebaju znati da to nije istina i da u današnjim muslimanskim generacijama ima mnogo dobra, a zatim da je to u suprotnosti i sa Poslanikovom, s.a.v.s., izjavom: ”Moj ummet je poput rodne kiše, ne zna se je li bolji njen početak ili njen kraj.” (Tirmizi)
Učenjaci su kazali: ”Čovjek se neće promijeniti ako nema volje da se mijenja, makar pročitao hiljade knjiga i stekao najveća naučna zvanja i titule.”
Odluka i volja da se promijeni naše stanje i vjerovanje da se to može desiti, ključne su pretpostavke za reforme i promjene. Kada vjernik shvati da, uz Allahovu pomoć, ne postoje nemoguće stvari, ne postoje nemoguće situacije, onda će promjena doći, jer nemoguće je samo ono što ne želimo i nećemo da uradimo.
