Piše: Safet Kadić
www.saff.ba
Pri kraju svoje stvaralačke i životne staze bosansko-hrvatski književnik iz Sarajeva, rodom iz Varcar-Vakufa, Ivan Lovrenović, zapanjio je bosansku javnost srditim izlivom mržnje prema Bosni i Bošnjacima, u nedavno objavljenom ideoložko-političkom pamfletu zvučnog naslova “Patriotizam kao ideologija mržnje” u zagrebačkom tjedniku za nacionalnu manjinu “Novosti”, “uz učitavanja čiju potmulu jezovitost danas mogu osjetiti samo oni” (uz moju posudbu ovih Lovrenovićevih riječi u navodnicima), koji na svojoj koži trpe samrtni zagrljaj srbsko-hrvatkog velikonacionalnog patriotizma.
Vidivši onakav provokativan naslov navedenog teksta, koji je prenijelo sarajevsko “Oslobođenje” u sedmičnom kulturnom podlistku KUN, što ga je poodavno ustanovio tadašnji urednik kulture ovoga lista, pjesnik Mile Stojić, izhitreni bosanski čitaoci pomislili su u prvi mah da se Lovrenović dohvatio “patriotizma kao ideologije mržnje” u kontekstu antibosanskih srbskih i hrvatskih romantičarskih nacionalnih pokreta iz 19. stoljeća, kojima bi se mogao pripisati takav karakter, jer su negirali postojanje Bosne i Bošnjaka, ali ih je kontekst brutalno vratio u ovovremenost, opominjući da takve anahrone ideje žive i danas. Kao što je obćepoznato, takav “patriotizam” doveo je do frontalnog progona Bošnjaka, pa redom do tzv. “bečkog književnog dogovora” 1850. godine, pa do sporazuma Cvetković – Maček 1939. godine, do dogovora Tuđman – Milošević 1990. godine u Karađorđevu i fašističke politike njihovih trabanata u BiH, Bobana i Karadžića, te kancerogene aktuelne postgenocidne velikonacionalne srbsko-hrvatske osovine Čović – Dodik. Rezultati takvog “patriotizma” je i višekratna okupacije Bosne: 1878, 1918, 1941. i 1992. godine.
Već u lidu teksta odkriva se denuncijantski antibosanski karakter podlih objeda i potvora Lovrenovićeva teksta, u kojem se kaže: „Prošlo je više od mjesec dana otkako je sarajevski pjesnik Goran Simić – nakon što ga je Abdulah Sidran javno denuncirao kao ‘čovjeka specijalnih zadataka’ i ‘brata pokojnog četničkog generala Novice Simića’ – počeo na ulici doživljavati psovke i uvrede na nacionalnoj osnovi, a da to, osim nekoliko usamljenih individualnih glasova, nitko nije osjetio kao razlog za uznemirenje ni reakciju, ni službenu ni neslužbenu, niti je itko u tome prepoznao klasični oblik nacionalizma s mogućim teškim posljedicama po pojedinca u uvjetima većinsko-manjinski temperirane gradske/društvene zajednice. Nitko na ovome konkretnom primjeru nije prepoznao ni ugrožavanje vrijednosti “zajedničkoga života” i “jedinstva u različitostima”, na koje se ovdje inače svi gromoglasno zaklinju.“
Tako ovaj alhemičar riječi podmeće Bošnjacima, koje on u tekstu oslovljava sintagmom “većinska nacija”, nacionalizam i mržnju, pripisujući im “patriotizam kao ideologiju mržnje”, u situaciji kada se pokušavaju uspraviti nakon srbskog genocida i srbsko-hrvatske agresije na Bosnu i Bošnjake i uzpostaviti kakve-takve državne okvire za nacionalni obstanak i nesmetan razvoj, a Sidranov patriotizam i patriotske pjesme o biblijskom stradanju Bošnjaka, o genocidu i Srebrenici prevodi u mržnju! Šta je izazvalo toliku, gotovo homerovsku, srdžbu ozlojeđenog Lovrenovića pa da postgenocidnoj javnosti Bosne pljusne u lice ovakvu sofističku tezu kao retoričku premisu kojom se prvi put dovodi u vezu patriotizam i mržnja sa dalekosežnim implikacijama? Zašto Lovrenović ovakav i teorijski problematičan aksiom postulira kao premisu u silogizmu mržnje kod Bošnjaka?
Kao što se namah može uočiti, radi se o Lovrenovićevoj klasičnoj zamjeni teza u ovom tekstu između patriotizma i genocida, kao najvišeg stadija mržnje, koji se ogleda u negaciji i nasilnom poništavanja drugog i drugačijeg, što se u naučnom i političkom diskursu u drugoj polovici XX. stoljeća imenuje kao fašizam, nacizam, nacifašizam ili u novije vrijeme rasizam i cionizam, sa očitom tendencijom da se zamagli suština postgenocidne bosanske drame i skrene pažnja sa ratne tragedije i užasa neporecivog srbskog genocida nad Bošnjacima. Odmah se otvaralo pitanje: zar za Lovrenovića nije genocid sui generis ideologija mržnje, zapravo najviši stadij ideologije mržnje, njena metastaza, a ne (bošnjački) patriotizam? Pa zar, po Lovrenoviću, nije primarnije elaborirati i teorijski razsvijetliti genocid kao ideologiju i praksu mržnje (šovinizma), a ne retorički problematizirati pitanje patriotizma? Jer, genocid je granični kamen, mejnik, razdjelnica svukupne bošnjačke dvomilenijumske povijesti na ono što je bilo prije genocida i na ono što se dešava nakon genocida. Negirajući počinjeni genocid i abolirajući počinioce, a ignorirajući i vrijeđajući žrtve, Lovrenović se svrstao u same korifeje i teoretičare mržnje kao antibošnjačkog rasizma, odnosno ideologije fašizma. Po Lovrenovićevom shvaćanju, koje emanira iz ovoga teksta, samo Bošnjaci nemaju pravo na domovinu iako baštine svoju drevnu otačbinu Bosnu kao njezini autohtoni sahibije, samo njima nije dozvoljen patriotizam i odbrana svoje domovine niti borba za slobodu, samo njihovim pjesnicima nisu dozvoljene patriotske pjesme, samo je njihov patriotizam ideologija mržnje, a svi drugi patriotizmi su uzvišene i plemenite nacionalne ideje najvišeg ranga. Tako on niječe i odriče kontinuitet Bosne i Bošnjaka u njoj, Bosnu tretira kao prazan prostor, bez bošnjačke toponimije, patronimije i antroponimije, kao “ničiju zemlju” bez svoga sahibije, a Bošnjake bez bosanske topologije, kao vanzemaljce, apatride bez topraka, nepoželjne europske azilante, legitimirajući tako pravo srbsko-hrvatskih velikonacionalnih šovinističkih pokreta za njihovu eliminaciju.
Lovrenović, lažno dodjeljujući sebi ulogu zabrinutog zaštitnika ugroženih vrijednosti “zajedničkoga života” i “jedinstva u različitostima”, podmeće Sidranu i Bošnjacima “klasični oblik nacionalizma”. Zapravo se radi o klasičnom puču nekoliko članova Društva pisaca, koje je predvodio Lovrenović, protiv jedne od rijetkih bosanskih multietničkih institucija i jednom od simbola jedinstvene države. Ostavke na članstvo u Društvu pisacasu itekako tempirane. Udar na ovu multietničku književnu udrugu, kao jednu od rijetkih preživilih bosanskohercegovačkih institucija, je udar na Bosnu, udar na njenu multikulturu i multietničku strukturu, udar na suživot, a puhanje u jedra razbijačima BiH, čiju osovinu čine Dodik i Čović, kao nastavljači Karadžićeve i Bobanove fašističke politike. Zato aktuelna vlast, oličena u resornom ministarstvu i ministru Noviću, tretira ovo društvo kao književni fosil jedinstvene multietničke BiH, kome ne treba nikakva životna in'jekcija u vidu finansijske podpore i javne podržke.
Lovrenović se, kao samozvani (ne)plaćeni advokat, stavlja u zaštitu Gorana Simića, kao književnog nevinašceta, da bi ga izbavio iz svemoćnih rahlja tobožnje književne ajkule i hijene Abdulaha Sidrana, a to “nevinašce” je, nakon sedamnaestogodišnjeg postratnog dobrovoljnog egzila u Kanadi, lažno se predstavljajući kao prognanik pred zulumom Lovrenovićeve “većinske nacije” i uživajući nezaslužene beneficije, odmah po povratku pokušao sebi priskrbiti profitabilnu ulogu manjinske žrtve tako što je šokirao javnost podpuno izmišljenom monstruoznom obtužbom, ravnu najboljim izdjeljcima Karadžićeve ratne propagande ili Stanišić-Novićeve obavještajne kuhinje, da je Abdulah Sidran u vrijeme obsade Sarajeva 1992/1995. godine, pisao i objavljivao tekstove “koji su služili kao alibi za ubijanje sarajevskih Srba”kako bi zaslužio lagodno mjesto parazitskog plandovanja u stranoj književničkoj ekspozituri za ucjenjivanje patriotskih Bošnjaka, zvanoj PEN. Ova Simićeva kleveta dobila je i sudski epilog na njegovu sramotu i donijela akademiku Sidranu kakvu-takvu moralnu satisfakciju. Dakle, Lovrenović nije ustao u zaštitu iztaknutog književnog kolege i bosanskog poetskog akademika, Abdulaha Sidrana, od izmišljene Simićeve obtužbe i klevete, nego se u navedenom tekstu okomio na Sidrana zato što je javno iznio obćepoznatu i tačnu činjenicu da je “sarajevski pjesnik Goran Simić brat pokojnog četničkog generala Novice Simića”. Radi ove Sidranove javne napomene, Simić mu insinuira fašizam, postulirajući aksiom da je Hitler ljude dijelio prema porijeklu, izvodeći konkluziju samo iz jedne premise da se krvno srodstvo ne može birati, a izostavljajući drugu: da se ne može ni odbaciti. Simić zamjera Sidranu zaslugu što je svojim ugledom i uticajem uspio iz četničkih zločinačkih rahlja sa okupirane Grbavice izbaviti sekretara Društva, Zlatka Topčića, a nije doratnog predsjednika Jakova Jurišića, koji je ubijen na Zlatištu, a svojim najvećim doprinosom što je prestravljenom, golom i bosom Topčiću, kako se javno pohvalio, poklonio cipele kao svoj najveći humanitarni doprinos književnim kolegama u gradu pod svakodnevnim granatiranjem u srbočetničkom okruženju. Sidran, pak, zamjera Simiću što srbočetnike naziva “vandali s brda”, a ostali ih nazivaju srbski fašisti, odnosno srbočetnici. Goranov “vandalizam s brda” je užasan eufemizam za srbočetničku fašističku obsadu grada i danonoćno granatiranje i kasapljenje građana Sarajeva, neviđeni genocid, u kojem je ubijeno 11.000 civila, građana, kome je i Simić iz sarajevskih podruma svjedočio, pogotovo ako se u njima moglo nešto popiti bajdalije, danas se lažno predstavljajući kao humanitarni radnik u tom periodu. Korektno je ovdje dodati i jednu napomenu za Lovrenovića. Možda Lovrenović ne zna za najprimitivnije psovke i uvrede pa i prijetnje javno upućene Sidranu, rečenog nevinašceta Simića, kao što su: „Za…ao si se Sidrane. Čini mi se da prilično dugo umireš. Iako si već pokojnik… J…m ti mater Sidrane… molim te tuži me zbog ovoga. Da ponovim: mater ti j…m!“ Simić voli ponavljanja pa je i u javnoj ostavki na članstvo u Društvu pisaca ponovio Lovrenovićev naslov: Brišite me iz svo(je)ga članstva, ali je dodao: i to tri puta. Naime, Simić je objavio na facebooku pismo ostavke na članstvo u Društvu pisaca BiH pod naslovom: “Brišite me iz članstva Društva Pisaca…i to tri puta” i završnom rečenicom: “Molim vas da moje ime u članstvu ovakvog Društva Pisaca prekrižite tri puta.” To pismo bi prošlo gotovo nezapaženo da Simić nije insistirao na onome “tri puta” i da svoj post nije tempirao baš na Dan sjećanja na genocid nad Bošnjacima Srebrenice 11. jula, kada su srbski zločinci 1995. godine, koji su se identificirali upravo sa tri prsta, zvjerski izmasakrirali preko 8.000 zarobljenih bošnjačkih civila. Toga dana bio je i Dan žalosti u Federaciji BiH radi ukopa 175 novoidentificiranih srebreničkih žrtava, ekshumiranih iz različitih masovnih grobnica. Taj gest ovog člana Društva pisaca zapanjio je, pa i zgrozio, mnoge ljude: i one koji ga poznaju i one koji ge ne poznaju. Istina, sudbina se gorko poigrala sa Simićem, ali se i Simić opasno poigrava sa sudbinom. Stara uzrečica “rat je rat, a brat je brat”, doslovno je našla primjenu u Simićevom slučaju. Simić se pravda time da se braća ne mogu birati i da se porijeklo ne može uzimati za diskriminaciju. Da, ali ne može ni odbaciti. To je taj usud i treba ga racionalno prihvatiti i dostojanstveno nositi, a ne druge okrivljavati i lažno obtuživati za to! Iskreno saosjećam sa Simićem i kao stari znanac uvijek sam bio spreman pružiti mu ruku podržke da taj usud ljudski podnosi.
Mržnja kao primitivni oblik svijesti netrpeljivosti i izključivosti prema drugom i drugačijem, zasnovana na strahu od ne(s)poznatog, težka je bolest za čovjeka i družtvo, koja metastazira u fašizmu i genocidu, kao njezinom najvišem stadiju, što se dogodilo u Bosni. Globalna mržnja je kuga savremenog doba i već je zauzela njezino mjesto među biblijskim jahačima apokalipse, a najefikasnija likarija protiv mržnje je istina i dijalog zasnovan na argumentima i činjenicama.
Naprosto nije moguće pojmiti da Lovrenović i Simić nisu senzibilizirani za tako krupan civilizacijski sraz, jer malobrojni su narodi u cjelokupnoj civilizaciji koji su počinili i koji su pretrpili genocid. Genocid je najstrašnija kob koja može zadesiti neki narod i najdublji ožiljak na savjesti čovječanstva. Kao izraz iracionalnog, zaumnog i antiljudskog čina, on je strašna mora i za počinioce i za žrtve. On je podjednako teško breme i za krvnike-počinioce i za žrtve-stradalnike koje moraju nositi kroz historiju sve do Sudnjeg dana. Što se tiče Bošnjaka, većina su muslimani još od Fatiha naovamo i vjera im zabranjuje zlobu, zločinstvo i mržnju kao haram, a preporučuje pomirenje i oprost čak i onima koji čine zulum prema njima. Drugo je pitanje koliko je ovaj doktrinarni stav islama doprinio da na divljem Balkanu Bošnjacima otupi refleks samoodbrane od krvožednih susjeda, što bi nakon ovoga genocida trebalo urgentno razpraviti.Genocid koji su na kraju 20. stoljeća nad Bošnjacima, u njihovoj rodnoj zemlji Bosni, počinili Srbi, tako je neočekivan i nepojmljivo barbarski, divljački, anticivilizacijski čin da je šokirao i paralizirao Bošnjake i konsternirao miroljubivi svijet, nanovo otvarajući neka zapretana historijska pitanja. Ta, zar Lovrenović i Simić nemaju ni toliko intelektualnog kapaciteta i moralnog digniteta da pojme kolike strašne rane na duši i neizlječive traume nose Bošnjaci, među kojima i Sidran, pa i ja, i još dva miliona pripadnika ovoga naroda, nakon što im je nad glavom četiri godine visio Damoklov mač totalnog uništenja. Genocid je granični kamen, mejnik, razdjelnica svukupne bošnjačke dvomilenijumske povijesti na ono što je bilo prije genocida i na ono što se dešava nakon genocida. Da li je nakon genocida uobšće moguće pjevati, je li uopće moguća estetika, da parafraziram poljskog nobelovca Czesława Miłosza, dok gazimo po kostima odkrivenih i neodkrivenih masovnih grobnica? Zar nemaju makar toliko ljudske saosjećajnosti za bošnjačke žrtve, za patnje i stradanje Bošnjaka? Ni Simić ni Lovrenović kao da ne mogu pojmiti kako je to strašan teret, breme genocida, koje Bošnjaci nose u postgenocidno vrijeme i da je potreban sveobuhvatan društveni projekat za deviktimizaciju toga naroda, jednako kao i defašizaciju Srba. To je jedan od najvažnijih društvenih zadataka postgenocidne Bosne, ključnih za njen obstanak, koji moraju voditi državna politika, školstvo i mediji. Taj mučni proces se mora odmah otvoriti i paralelno voditi, strpljivo, uporno i odgovorno, ali ga ne mogu voditi dosadašnji sijači mržnje i falsifikatori činjenica, poput Dodika, na primjer, na šta ga je upozorio Srđan Puhalo javno se pitajući: „Pitamse Predsjedniče da li je normalno osjećati se dobro ako znamo da smo u proteklom odbrambenom i otadžbinskom ratu, pobili preko 30 000 bošnjačkih i hrvatskih civila? Možemo li se osjećati slobodno u bilo kakvoj Republici Srpskoj ako strepimo od osvete drugih, jer ne želimo da prihvatimo što svi znamo da se desilo, pokajemo se i zatražimo oprost? Možemo li biti slobodni u društvu u kojem su ratni zločinci heroji, a neistomišljenici izdajnici i strani plaćenici?“ Problem je, izgleda, u tome što se erupcija srbskog fašizma s početka devedesetih godina prošlog stoljeća još nije smirila i još nije moguća diferencijacija u srbskom društvu i distanciranje od fašističke ideje personificirane u srbskom četničkom pokretu. Razumije se samo po sebi da svi Srbi nisu četnici, ali svi četnici jesu Srbi. To su srbočetnici i tako su ih, uglavnom, imenovali bosanski mediji tokom rata. Tu tezu razložio sam u tekstu pod naslovom “Srbi i četnici” još spočetka agresije i blokade Sarajeva i ponudio tada vodećem bošnjačkom sedmičniku, ali ga urednik nije objavio izvinjavajući mi se naknadno da ga je izgubio!? Nikada više nisam ni pomislio da mu dam neki tekst, pogotovo nakon što mi je u tekstu o “Višegradskim stazama” dodao bez moje saglasnosti neke kompromitirajuće rečenice, jer takve uredničke intervencije su i po zakonu i po novinarskom kodeksu nedopustive.
Goran Simić, na svoju nesreću, pripada narodu, čiji su najgori predstavnici, uz prešutnu saglasnost većine, planirali i izveli genocid nad mojim narodom i on očigledno ne razumije podozrivost moga naroda, kao žrtve, prema njegovom narodu, kao krvnicima. Dok se to ne shvati, daleko smo od normalnog zajedničkog života, oprosta i pomirenja. Mnogi njegovi sunarodnici i zvaničnici s obadvije strane Drine poigravaju se sa osjećanjima žrtve. Oni namjerno relativiziraju genocid kao da se radi o kafanskoj tuči u kojoj se već do sutra saniraju posljedice: kafanski mobilijar, pokoji razbijen nos, krvava glava i u najgorem slučaju pokoje slomljeno rebro od kolca preko leđa. I nikom ništa, ‘ajde Jovo nanovo, kao da se ništa nije desilo, što bi oni rekli. To je apsolutno neprihvatljivo i izraz je nepromijenjene genocidne svijesti. Zar se može zamjeriti ranjenim Bošnjacima što su u postgenocidnom vremenu osjetljivi i na najmanju provokaciju i podsjećanje na svoje stradanje, jer “koga su guje klale i gušćerice se boji”. Stvari se, naprosto, moraju izvesti na čistac! Nema nikakve sumnje da je velikosrbski genocidni projekat uništenja Bošnjaka čisti fašizam, a svako negiranje ili zataškavanje genocida je, također, fašizam, jer amnestira zločin i zločince kao domicil mržnje. Taj fašizam, netrpeljivost drugog i drugačijeg, izključivost i nasilje, uime samoproglašenog mesijanstva mogao je Lovrenović osjetiti na vlastitoj koži tokom zatočeništva u zloglasnom sarajevskom naselju Grbavica, koje su okupirale srbske fašističke falange na početku agresije i u kojem su harali osuđeni i neosuđeni zlikovci poput morona Veselina Vlahovića. Ili je ovo uzvraćanje za izlazak sa Grbavice.
Osim Gorana, Lovrenović je svoj advokatski djelokrug proširio i na brata mu Novicu, kojeg niko dosad nije sumnjičio nizašto, pa kaže da je kao “oficir JNA, nastavio karijeru u vojsci Republike Srpske, u kojoj je stekao generalski čin. Umro je u Beogradu 2012. godine. (Nije nevažno napomenuti: uz njegovo ime ne vezuje se nikakva optužnica za kršenje zakona i običaja rata ni humanitarnoga prava)”, dodaje Lovrenović. Kao da je N. Simić prešao iz kupea u kupe nekog lokalnog voza na zabačenoj stanici da bi zavarao konduktera. Jer, Titina JNA i Mladićeva VRS nisu isto, naprotiv to su ideoložki i konceptualno suprotstvaljene vojske. Samo zato što protiv N. Simića do sada nije podignuta obtužnica, velikodušni Lovrenović mu dodjeljuje presumpciju nevinosti. Intelektualcu Lovrenovićeva kapaciteta nije nepoznato da je ta vojska presudom najveće svjetske pravne instance, Međunarodnog suda pravde (ICJ), označena kao počinilac genocida nad Bošnjacima, a da je taj “četnički general” djelovao u Bosanskoj krajini, na prostorima najvećih zločina, najvećih masovnih grobnica i najstrašnijih logora na samom početku agresije i okupacije. Samo u Prijedoru (stari bošnjački naziv: Pridor), odmah nakon uzpostavljanja srbske nelegalne vlasti, sproljeća 1992. godine, zarobljeno i ubijeno najmanje 3.500 građana, bošnjačkih civila, jer na tom okupiranom području nije bilo nikakvih ratnih sukoba, kao i okupiranoj Banjaluki, gdje je živio taj “četnički general”, u kojoj su te vlasti iz čiste mržnje porušile svih 16 banjalučkih džamija. Za sada je nepoznato u koje Srbe se svrstava Novica Simić, ali je poznato u kojoj je vojsci i na kojem terenu postao “četnički general”, a kojeg sam ja upoznao još kao podoficira JNA nekada davno u Sarajevu, posredstvom mlađeg mu brata Gorana. Dvadeset godina nakon rata srbske vlasti genocidnog entiteta, dejtonskog imena RS, u kolokvijalnom diskursu imenovan kao entitet masovnih grobnica, sakrivale su taj zločin sve do odkrivanja strahvične masovne grobnice Tomašica kod Prijedora. To je prva i najveća masovna grobnica u BiH i po vremenu nastanka, i po obimu, i po broju ukopanih. Po svjedočenju dvojice domicilnih Srba (pokajnika), koji su radili na ukopavanju, bila je duboka do 20 metara. Na toj grobnici danonoćno su radili bageri, rovokopači i težki kamioni sa oko tri stotine angažiranih ljudi cijela tri proljetna mjeseca 1992. godine. Tu se ne računaju zarobljenici, koji su bacali tijela ubijenih u tu jamu, jer su i oni na završetku posla ubijani. I tako iz dana u dan, sloj po sloj. Kako je pouzdano utvrđeno, u njoj je bilo zakopano oko 800 žrtava, ali je polovica težkim mašinama izvađena i zakopana u sekundarnoj masovnoj grobnici na Jakarinoj kosi radi prikrivanja zločina i njegovih razmjera. Dana 20. jula, neutješne prijedorske majke ukopale su 284 identifikovanih svojih sinova i ostalih srodnika, od ukupno 435 žrtava pronađenih u masovnoj grobnici Tomašica kod Pridora. Samo nesrećnoj i hudoj majki Havi iz podkozarskog sela Zecovi srbski zločinci zvjerski su ubili na jednom mjestu šestericu sinova: Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada i Nishada, i svi su nađeni 22 godine nakon u masovnoj grobnici Tomašica. Najstariji Senad imao je samo 31 godinu, bio oženjen i imao sina, a najmlađi Nishad tek ušao u 18-tu godinu. Osim Tomašice odkriveno je još 60 masovnih grobnica. Na tom prostoru Srbi su držali 59 konclogora, među kojima su i zloglasni Omarska, Trnopolje i Keraterm. Do sada je Haški sud osudio samo 16 bosanskih Srba na ukupno 230 godina zatvora za zločine počinjene na području Pridora.
Za razliku od Lovrenovića i načelnika Prijedora Marka Pavića, koji zataškavaju i izvrću navedene činjenice, Srđan Puhalo javno pita: „Pitam te Marko Paviću da li možeš objasniti preko 3 000 pobijenih civila Bošnjaka i Hrvata, tvojih sugrađana, iz posljednjeg rata? O kakvoj pruženoj ruci pomirenja ti pričaš kada ruke žrtava još uvijek izbijaju iz masovnih grobnica o kojima ti ćutiš i vješto ih izbjegavaš? Kakvu nam budućnost obećavaš, kada nemamo hrabrosti ni da se suočimo sa prošloću?“ Lovrenović navodi da je Novica Simić umro 2012. u Beogradu, ali ne kaže da je sahranjen uz najviše vojne počasti u Banjaluki, gdje je, razumljivo, bio i brat mu Goran, ali, kako sam svjedoči, nije htio primiti pruženu ruku saučešća od Milorada Dodika.
Dodatnu dozu konsternacije bosanskih čitalaca i patriota nakon čitanja Lovrenovićevog teksta izazvala je činjenica da se radi o autoru, kojeg su smatrali nepokolebljivim bosanskim patriotom, imajući u vidu njegov spisateljski opus, prvenstveno one uzlete njegovog intelektualnog angažmana u nekim prelomnim momentima novije bosanske povijesti, s kraja sedadesetih, u vrijeme uzleta bosanske državotvorne ideje ili početka devedesetih, vezano je za deklaraciju vodećih bosanskih inteklektualaca hrvatskog nacionalnog opredjeljenja. Naime, Lovrenović je supotpisnik otvorenog pisma peterice bosansko-hrvatskih intelektualaca (Miljenko Jergović, dr. Ivo Komšić, Ivan Kordić, Ivan Lovrenović, Mile Stojić), koje je 6. siječnja 1992. godine upućeno tadašnjem predsjedniku osamostaljene, nezavisne države Hrvatske, Franji Tuđmanu, kao “odgovornom za političko uništenje Bosne i Hercegovine”. Posebno je znakovito mjesto objavljivanja ovoga teksta i definicija časopisa, što dodatno podgrijava sumnje u Lovrenovićeve nakane, nakon čega je Lovrenovićeva intelektualna i spisateljska vjerodostojnost ozbiljno dovedena u pitanje. Absolutno je nemoguće pronaći racionalne razloge koji su doveli do ovakvoga kopernikanskog obrata u Lovrenovićevim stavovima, i odveli ga pravo u intelektualni i moralni salto mortale. Pogotovo je težko razumiti njegovu uvrijeđenu reakciju i demonstrativan izstup iz Društva pisaca BiH u trenutku kada je na njegovo čelo došao prof. dr. Dževad Karahasan, intelektualac i pisac evropskog formata i orijentacije i njegove nakane da ovu udrugu izvuče iz letargije, političke izolacije i društvene marginalizacije te da ga konsoliduje kao multietničko staležko udruženje svih pisaca u BiH. Upravo takvu orijentaciju ovog družtva naglasio je Karahasan i prilikom otvaranja ovogodišnjih, 53. po redu, Sarajevskih dana poezije, podsjećajući da su oni od nastanka prvenstveno mjesto susretanja i dijaloga različitih ideja, poetika i svjetonazora, što su Sarajevo i Bosna oduvijek i bili te da je njihova kulturna i civilizacijska misija doprinos razumivanju drugog i drugačijeg, u toleranciji i uvažavanju. Simić nije propustio priliku da ostavkom na članstvo u Družtvu pisaca bez ikakvog povoda i razloga uvuče i Karahasana, zahtijevajući od njega da osudi Sidrana. U ovom kontekstu ne mogu izbjeći i jednu davnu epizodu prije četrdesetak godina kao fusnotu uz ovaj primjer. Naime, ja sam kao urednik u Uredništvu tada prestižnog omladinskog časopisa “Lica” na prostorima cijele Jugoslavije, objavio prve pjesme tadašnjeg književnog poletarca Gorana Simića. Zapravo, ja sam ih, kao prvi recenzent priloga za objavljivanje tekstova u časopisu, predložio sedmočlanom Uredništvu, ali u uredničkom kolegiju nije postojala spremnost da se te pjesme objave i kada se činilo da će moj prijedlog biti odbačen, presudio je upravo Dževad Karahasan, kao član Redakcije nadležan za tekstove iz oblasti kulture i umjetnosti, prvenstveno esejistike, podržavši mene i založivši se za toleranciju i pluralizam poetika, uzimajući te pjesme kao ilustraciju nekih pjesničkih glasova podpuno izvan aktuelnih poetskih tokova. Ja sam bio i inicijator kasnijeg prijema G. Simića u sastav Redakcije “Lica”, nakon što je iztekao mandat pjesniku Rajku Đurici, po svemu osobenoj ljudskoj i pjesničkoj figuri. Moj prijedlog da se u Redakciju umjesto Đurice kooptira Simić prihvaćen je bez komentara. Za razliku od Sarajlije Gorana, Ličanin Rajko je bio pripadnik ARBiH, kao i njegov sin i, opet za razliku od Gorana, ostao je član Društva pisaca sve do svoje prerane smrti prije nekoliko godina. Simić se napadom na Sidrana spustio na najniže grane onih primitivnih srbskih provokatora, koje je tajno instruirala tek uzpostavljena srbska vlast u okupiranoj Bosni nakon 1918. godine da bi unizili i kompromitovali najuglednije Bošnjake i tako ih srozala na nivo tih propalica, s ciljem da se neutrališe njihov vodeći intelektualni angažman i masa ostavi na milost i nemilost hegemonističkog izpiranja mozga i podobnog mentalnog modeliranja toga naroda. Simić se javlja kao eksponent i nastavljač te prakse po aktuelnom uzoru na nešto raniji bezprimjerni napad Marka Vešovića na Muhameda Filipovića.
Iz javnih Sidranovih iztupa može se izčitati da se PEN, kao ekspozitura londonske centrale, u odnosu na Družtvo pisaca ne postavlja kao partnerska družina pjesnika, esejista i prozaista, nego kao ekskluzivna konkurentska staležka udruga stranih plaćenika i suparnički klan, poput masonske lože, koja brine samo o sebi i egoističkim interesima svojih članova, izpaljujući rušilačke plotune iz sigurne busije na one preostale bosanske patriote. Sidranove riječi ozbiljni ljudi moraju ozbiljno primiti, jer onaj ko malo bolje poznaje ukupnost Sidranovog stvaralaštva i Sidrana osobno ne može ostati indiferentan na njegovu ingenioznost i dalekosežnost njegove intelektualne i stvaralačke intuicije, i širinu umjetničke imaginacije, gotovo goetheovskih razmjera, što predstavlje svakako jedan od temeljnih odlika njegovog stvaralačkog prosedea i determinirajućih atributa neosporne Sidranove spisateljske veličine, po kojima je postao najistaknutiji živi pisac u Bosni i književni amblem Bošnjaka. Sidrana sam upoznao i povremeno se družio u vrijeme njegovog dubokog preživljavanja poetske katarze, vidovito naslućujući buduće događaje svojom bezgraničnom stvaralačkom intuicijom. Sticajem okolnosti i svoga profesionalnog djelovanja, osim Sidrana lično sam upoznao u predgenocidnoj Bosni, veliki broj najboljih ljudi ove zemlje iz svih etničkih grupa, pa i šire, ali i jedan broj najgorih, ali nikad nisam upoznao nikakve ljude.
Aktuelni vođa spomenutog klana je anglista Zvonimir Radeljković, koji je nakon prebjega Svetozara Koljevića u četničko jato i svrstavanja brata mu Nikole među vođe genocidnog projekta te penzionisanja doajena Midhata Riđanovića, postao glavni bos na toj katedri Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Baš on je ne tako davno preveo na engleski po jedni pjesmu “savremenika, sugrađanina i kolege” Marka Vešovića te Gorana Simića i objavio ih u časopisu simboličkog imena “The Spirit of Bosnia” (Duh Bosne), ali Vešović neće ostati upamćen u Evropi po prevedcenim stihovima iz pjesme “Kad trešte granate” iz knjige “Poljska konjica”: “zbilja koju su granate raznijele”, “… to nisu djeca u podrumu nego mladunčad u jazbini… “, nego po tome što ga obtuženi ratni zločinac za genocid, Radovan Karadžić, navodi kao svjedoka odbrane, citirajući njegove stihove koji govore o bacanju Srba sa krovova zgrada u obsjednutom i trostruko opasanom Sarajevu! Vešović je ove godine bio selektor bosanskih romana za regionalnu nagradu “Meša Selimović”.
S druge strane, ranjenoj sarajevskoj publici duboko su se urezali u pamćenje i dušu stihovi pjesme Gorana Simića, “Debela crvena linija” iz knjige “Moji sretni dani u ludnici”, koje je pročitao na otvaranju 49. Sarajevskih dana poezije, koje je tada vodio pjesnik Hadžem Hajdarević, a sadašnji član žirija za Lovrenovićevu nagradu i koji su kod mnogih prisutnih izazvali jezu zbog asocijacija što ih je posebno proizvela poetska slika posmatrača koji iz šume osmatra dolinu:
Pobjeglo mi je jagnje
i poslao sam vuka da mi ga vrati.
Puno takvih jagnjadi švrlja po šumi
i ostavlja brabonjke po mjestima
sa kojih volim osmatrati dolinu.
Mora da je neka slična slika inspirisala Karadžića za čuvene stihove: “Siđimo u gradove da bijemo gadove”. U takvoj pozi ovoga zlotvora prikazuje i ona poznata ratna tv-slika kada Karadžić, zajedno sa ruskim nazovi pjesnikom Limonovim, koji je zalegao za mitraljez na liniji obsade Sarajeva na Zlatišću, gdje je nedavno postavljen krst, posmatra u dolini čarobni grad Sarajevo, puca po njemu i u njemu na onu Vešovićevu “djecu u podrumu kao mladunčad u jazbini”. Mora da se tako vučije uzhićeno osjećao i srbski vojvoda i “junak” Novak Đukić, već osuđeni ratni zločinac u Hagu i krvolok, kada je sa svojom podčinjenom bratijom iz čopora, vučijim pogledom, sa svojih vučijih visina na bosanskoj planini Ozren, osmatrao daleku dolinu i bijeli grad Tuzlu i njenu mladost na osunčani 25. maj, nekadašnji Dan mladosti, i sa vučijim zvjerskim sladostrašćem izpalio granatu na tu “djecu kao mladunčad u jazbini” i u jednom trenu u paramparčad raznio njihove nedosanjane mladalačke snove. Ovakva postgenocidna recepcija poezije i metaforički neposredovano razumivanje poetskog jezika kod Bošnjaka, posebno Sarajlija, ima puno opravdanja nakon šokova i trauma izazvanih srbskim granatama sa obronaka okolo Sarajeva.
Neki razlozi za ovaj Lovrenovićev salto mortale svakako postoje, možda i u šuškanju zelenih novčanica. Sve ima svoju cijenu, pa tako i ovaj Lovrenovićev izpad, koja se izražava u (ne)zasluženom ulazku u družtvo Mešinih laureata i novčanu sumu od sedam svežnjeva po tisuću maraka. Naime, njemu je ove godine dodijeljena ova književna nagrada u okviru manifestacije “cum grano salis”, koju već 11 godina dodjeljuje esdrpeov načelnik Tuzle Jasmin Imamović, a prevagnulo je mišljenje penovaca u žiriju, kojima je, također, primamljivije šuškanje zelenih novčanica od vihorenja zelenih bajraka pod kojima su se školovali i poetski uzdizali u mladosti neki članovi Imamovićeva žirija. Zanimljivo je da je Lovrenović dobio rečenu nagradu za prozu koja nije “klasični roman”, a svojevremeno je Sidranov autobiografski roman “Odkup sirove kože” kao glavni kandidat za nagradu, zbog svoje patriotske i nacionalno-političke nepodobnosti odbijen, s glavnom ključnom ocjenom da žanrovski ne predstavlja “klasični roman” prema važećoj književnoj teoriji koju je uzpostavio Zdenko Lešić. Zanimljivo bi bilo čuti mišljenje ovoga profesora u ovom slučaju, ali i o nekim drugim. Primjerice, da li po njegovoj književnoj teoriji neponovljiva himnična lirska pjesma “Bosna” Nedžada Ibrišimovića spada u nacionalističke pjesme, kako je tretira, po svjedočenju njegovih studenata, Lešićev i Vešovićev kolega sa iste katedre književnosti sarajevskog Filozofskog fakulteta, Nenad Veličković i je li Nedžad Ibrišimović zbog toga nacionalista, kako ga javno etiketira nedostojni Simić. Podsjetimo se da je zbog takve vrste nepodobnosti autora izostala nagrada za jedno od najvećih djela slavenskog jezika, ibrišimovićev roman “Vječnik”.
I u ovom kontekstu možda bi bila cjelishodna još jedna fusnota: kao novinar, na ratnom zadatku ratnog reportera pratio sam osnivačke skupštine i jednog i drugog družtva. Na Osnivačku skupštinu PEN-a pod kanonadom granata i kišom snajpeskih metaka došao sam iz pravca Kranjčevićeve ulice u sarajevski hotel Holliday inn zajedno sa mojim starim znancima prof. dr. Hanifom Kapidžić-Osmanagić (bili smo zajedno u rukovodstvu Filozofskog fakulteta 1974. godine; prof. Kapidžić bila je dekan, a ja prodekan za studentska pitanja), prof. dr. Zdenkom Lešić i pjesnikinjom Feridom Duraković, koja je kao pjesnik izmilila izpod Vešovićevog šinjela, sa njegovih “pjesničkih kružoka” sedamdesetih godina, koje je Vešović držao u sarajevskom kulturno-umjetničkom družtvu (srbska) “Sloga”. Zapravo, zatekao sam ih zaklonjene iza jedne od ne tako davno izgrađenih luksuznih zgrada u Kranjčevićevoj ulici, koje su Sarajlije u žargonu nazivali “faraonke”. Odmah sam primijetio da mi iz jednog haustora maše tadašnji sekretar Saveza samostalnih sindikata BiH, Dragiša Tanasković, nekadašnji načelnik SDB, koji je panično pokazivao da se sklonimo i pozivao prema sebi. Naše poznanstvo datira upravo iz te sindikalne centrale, gdje sam, do prelazka u “Večernje novine” 1991. godine, radio kao urednik u sindikalnom listu “Riječ radnika” i akreditirani novinar za praćenje rada Skupštine SRBiH i Izvršnog vijeća. Tanasković nas je proveo kroz podrume i probušene zidove zgrada do brisanog prostora prema Holliday innu, kamo smo na svoju odgovornost pretrčavali do hotela kroz kišu metaka i eksplozije granata. Upravo ta ekipa postala je rukovodstvo PEN-a i vodi ga sve do danas. Ostalo je povijest! I iz ovoga teksta vidljivo je da se jedna te ista imena vrte ukrug, bez ijedne tačke izvan kruga, da aludiram na prvu Simićevu zbirku poezije “Tačka do kruga ili put”.
Osobno me je veoma raztužio ovaj Lovrenovićev gest i sve više mi počinje nalikovati Andrićevom Ćorkanu, kao i Simić, koje zlurada zagrebačka i agresivna ćovićevska, kao i podmukla ćosićevska, nacionalšovinistička čaršija, huška na bezsmislene i sulude podvige. Međutim, posljedice koje on proizvodi su dalekosežne, kao i neproduktivni i neprincipijelni sukobi na bosanskoj “književnoj ljevici” po direktivama europske književne desnice, koja je nedavno dodijelila i jedno evropsko priznanje kontroverznom, a minornom pjesniku u evropskim relacijama, ali velikom profašističkom mešetaru iz Austrije, Peteru Handkeu. Tako je Sidranov patriotski književni sukob, umjesto starojugoslavenskog Krležinog “sukoba na književnoj ljevici”, postao sukob sa antibosanskom književnom desnicom i pravi (državni) udar “književne desnice” u bosanskom književnom centru.
