Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedna od mu'džiza Muhammeda, s.a.v.s., jeste i slučaj koji se desio u toku Hidžre. Naime, Poslanik, s.a.v.s., napustio je Mekku zajedno sa Ebu Bekrom, i na putu za Medinu njih dvojica su se sakrili u pećinu na brdu Sevr. Kurejšije su krenuli u potragu za njima i obećali su stotinu deva onome ko ih nađe i dovede u Mekku. Među onima koji su krenuli u potragu bio je i Suraka ibn Malik. Kada su napustili pećinu i krenuli prema Medini, sustigao ih je Suraka. Ebu Bekr ga je ugledao i rekao je Poslaniku, s.a.v.s.: ”Suraka nam se približava.” Onda je Muhammed, s.a.v.s., uputio dovu Allahu, dž.š., govoreći: ”Gospodaru moj, zaštiti nas od Surake.” U tom trenutku je Surakin konj počeo propadati u zemlju, pa je on zapomagao: ”Muhammede, moli Allaha da me izbavi i oslobodi ove nedaće, kunem ti se da ću te ostaviti na miru, i vratit ću svakog mušrika kojeg sretnem, a koji je krenuo u potragu za tobom.” Muhammed, s.a.v.s., je ponovo uputio dovu Allahu, rekavši: ”Moj Allahu, ako ovaj čovjek govori istinu, spasi ga.” Nakon toga zemlja se smirila pod Surakinim konjem i on se vratio u Mekku. Muslimanski historičari zabilježili su predaju u kojoj stoji da mu je tada Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”O Suraka, kako ćeš se ponašati onoga dana kada ti na glavu bude stavljena kruna perzijskog cara Kisre.” Suraka se nije mogao načuditi tim riječima, jer nije mogao vjerovati da će muslimani osvojiti Perziju, a oni su zajedno sa Poslanikom, s.a.v.s., prognani iz rodne Mekke ne noseći sa sobom ništa od imetka. Poslije toga Suraka je primio islam i učestvovao je u osvajanju Perzije u vrijeme Ebu Bekra i Omera, r.a. I kada je Omer dijelio ratni plijen koji su muslimani zarobili u Perziji, među silnim blagom bila je i kruna perzijskog cara. Tada je Omer, r.a., pozvao Suraku ibn Malika i stavio mu carsku krunu na glavu. I tako se obistinilo Poslanikovo obećanje i potvrdila mu'džiza.
Isa, a.s.
Allah, dž.š., objavio je ajet iz sure Ali Imran: Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! A onima koji s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: ”Hodite, pozvat ćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji govore neistinu prizvati!”
Islamski učenjaci kažu da je povod objave ovog ajeta bio razgovor Muhammeda, s.a.v.s., sa dvojicom kršćanskih vođa iz Nedžrana. Naime, njih dvojica su došli da raspravljaju o slučaju Isaa, a.s., i da ubijede Muhammeda, s.a.v.s., u ispravnost njihovog vjerovanja da je Isa, a.s., Bog, odnosno Božiji sin. Nakon toga je Allah, dž.š., objavio ajet ”mubahele”, a to je dova upućena Allahu s ciljem da se prizove Njegovo prokletsvo na onoga ko laže. Dogovorili su se da se čin proklinjanja izvede sutradan. Poslanik, s.a.v.s., je došao u dogovoreno vrijeme i poveo sa sobom Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna. Međutim, dvojica kršćana nisu došli, pa je Poslanik, s.a.v.s., poslao po njih. Oni su i nakon toga odbili da prizovu prokletstvo na lažljivce o slučaju Isaa, a.s., i pristali su davati džiziju Muhammedu, s.a.v.s. Nakon toga Muhammed, s.a.v.s., je rekao: ”Tako mi Onoga Koji me je poslao sa istinom, da su pristali na prizivanje prokletstva, vatrena kiša bi uništila njih i dolinu u kojoj se nalaze.” U ovome je jasan dokaz poslanstva Muhammeda, s.a.v.s., jer da kršćani nisu znali za njegovo poslanstvo koje je opisano u Tevratu i Indžilu, ne bi odbili prizivanje prokletstva na lažljivce.
Mu'džiza koja je odagnala tugu iz Poslanikove, s.a.v.s., porodice
Jedna od mu'džiza i jasnih dokaza poslanstva Muhammeda, s.a.v.s., jesu i ajeti iz sure En-Nur. Čak je deset ajeta te sure objavljeno povodom slučaja potvore za blud Poslanikove supruge i majke svih vjernika, Aiše, r.a. Munafici su neprestano širili glasine o tome kako je Aiša, r.a., počinila zinaluk sa Safvanom, tako da su i neki iskreni muslimani počeli sumnjati da bi to mogla biti istina. Munafici i zlobnici su na taj način željeli napasti na čast Muhammeda, s.a.v.s., i njegove porodice. Mjesec dana je trajala ta agonija u Poslanikovoj kući, a objave o tom slučaju još nije bilo. Poslanik, s.a.v.s., bio je uznemiren i nestrpljivo je čekao ajete koji će rasvijetliti kompletan slučaj. U jednom trenutku, kad je potvora dostigla svoj vrhunac, on je ušao kod Aiše, r.a., i rekao joj: ”Do mene su došle neke vijesti i glasine o tebi. Znaj, ako si čista i nevina i ako nemaš ništa sa onim što ljudi pričaju, Allah će objaviti ajete o tvojoj nevinosti. A ako si ipak počinila grijeh, onda se pokaj Allahu, jer kad insan učini neki grijeh, pa se pokaje i zatraži oprost, Allah prima njegovo pokajanje i oprosti mu.” Poslanik, s.a.v.s., nije uspio izaći iz njene sobe a Allah je objavio ajete o Aišinoj čistoći i čednosti. Nakon toga se Muhammed, s.a.v.s., nasmijao, i prve riječi koje je izgovorio bile su: ”Aiša, zahvaljuj Allahu! Upravo je Allah objavio ajete o tvojoj čednosti.” Pričajući o tom slučaju, Aiša, r.a., je između ostalog rekla: ”Kada su objavljeni ajeti o meni i mojoj čednosti, moja majka mi je rekla da ustanem i da se zahvalim Poslaniku, s.a.v.s., a ja sam rekla: ‘Ne, vallahi, neću ustajati prema njemu niti mu zahvaljivati. Ja samo Allahu zahvaljujem što je objavio ajete o mojoj nevinosti i spasio me smutljivaca.”’ Nakon toga je Poslanik, s.a.v.s., proučio ajete: Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas – ne, to je dobro po vas. Svako od njih bit će kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika. Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: ”Ovo je očita potvora.”
Ovo je jasan dokaz poslanstva Muhammeda, s.a.v.s., jer on nije imao kategoričan stav o onome što su munafici prepričavali, čak je, zbog ljudske sklonosti ka griješenju, imao određenu dozu sumnje kada je rekao Aiši da se pokaje ako je to učinila. Međutim, kada je došla objava i ajeti koji su to nazvali potvorom, Poslanik, s.a.v.s., bio je siguran u Aišinu čednost i poštenje.
Obavijestio o mjestu pogibije svog unuka Husejna, r.a.
U jednoj predaji stoji da je Poslanik, s.a.v.s., nagovijestio da će njegov unuk Husejn biti ubijen u Iraku, i tako se i dogodilo. Hazreti Husejn je ubijen na Kerbeli, šezdeset prve godine po Hidžri u pedeset četvrtoj godini života.
Zatim, Poslanikova, s.a.v.s., dova za Abdullaha ibn Abbasa: ”Allahumme fekihhu fid-dini ve allimhu te,vili! – Gospodaru moj, podari mu razumijevanje vjere i pouči ga tumačenju Objave.” Poznato je da je Abdullah ibn Abbas bio najbolji poznavatelj i komentator Kur'ana.
U njegove mu'džize ubraja se i njegovo obraćanje brdu Uhud. Naime, jedne prilike je Poslanik, s.a.v.s., bio na Uhudu zajedno sa Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom, r.a., pa se Uhud žestoko zatresao. Tada je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Smiri se, Uhudu, na tebi su Allahov poslanik, Siddik (Ebu Bekr, r.a.) i dvojica šehida (Omer i Osman, r.a.).”
Također i Poslanikova, s.a.v.s., obavijest njegovoj kćerki Fatimi, r.a., da će mu se ona prva pridružiti, tj. da će prva iz njegove porodice umrijeti, nakon smrti Muhammmeda, s.a.v.s. Tako se i desilo. Fatima, r.a., preselila je na bolji svijet četrdeset dana nakon smrti Poslanika, s.a.v.s., i do tada nije umro niko iz njegove porodice.
