Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U ovom tekstu bit će riječi o Muhammedu, s.a.v.s., kao najboljem vođi i kao spasitelju čovječanstva.
Potrebno je govoriti o Muhammedu, s.a.v.s., kao neponovljivom vođi čovječanstva i zbog činjenice što svijet općenito, a islamski svijet posebno, već odavno vapi za istinskim vođom, što je muslimanski svijet proživio i još uvijek proživljava najteži i najcrnji period u svojoj historiji, a to je period tiranije, diktature, zuluma i porobljavanja muslimana od strane vlastitih vladara. Od strane vladara koji umjesto sigurnosti, povjerenja i brige o muslimanima, siju samo strah i smrt.
Zatim, zbog vođa svjetskih sila, nemuslimana, koji siju nered i fesad po zemlji, koji su dva puta svijet gurnuli u ratove i samo u dva svjetska rata izginulo je blizu 100 miliona ljudi. A da ne govorimo o osvajačkim ratovima i agresijama nakon Drugog svjetskog rata u kojima je izginulo i gine milione ljudi, žena i djece. U kojima se danonoćno prolivaju potoci nevine ljudske krvi, prije svega muslimanske.
Takvi tirani, zulmćari i ubice, danas svojim narodima pričaju o Muhammedu, s.a.v.s., (nažalost na to nasjedaju mnogi muslimani), kao o čovjeku koji je vodio pljačkaške ratove i o islamu kao militantnoj vjeri.
A istina je da je Muhammed, s.a.v.s., od 23 godine svoje poslaničke misije, izračunato u procentima, svega 7% vremena proveo u džihadu, a 93 % u izgradnji pravedne zajednice i odgoju ljudi. On je nakon bitke gradio život i u tome je potrošio većinu svoga života.
Za 23 godine, vodio je oko 80 bitaka, manjih i većih, i ukupan broj poginulih na obje strane bio je 1.000 i nešto vojnika. (Vojnika, a ne civila!!!!)
Eto, zato je važno govoriti o istinskom vođi, Muhammedu, s.a.v.s., na kojeg su nažalost muslimani i njihove vođe zaboravili kao na uzora, pa imamo vladare shodno predaji: ”Allah ljudima daje vladare sukladno općem stanju ljudi.”
Muhammed, s.a.v.s., je bio državnik kakvog čovječanstvo ne pamti. On je ujedinio ljude, istinski ih oživio, izveo ih na Pravi put, donio im slobodu, pravdu i pokazao put ka sreći, napretku i uspjehu na oba svijeta.
I to su mu priznali i prijatelji i neprijatelji.
Poznati ruski književnik, Lav Tolstoj, o Muhammedu, s.a.v.s., rekao je: ”Nema nikakve sumnje u to da je vjerovjesnik Muhammed jedan od najvećih reformatora čovječanstva. Pripada mu najveća slava jer je on čovječanstvo uputio istinskom svjetlu, pravdi i miru, jer je spriječio prolivanje nedužne ljudske krvi i tako otvorio put ka napretku i civilizaciji. Ovo veliko djelo nije mogao izvesti niko drugi do čovjek koji je imao nadnaravnu snagu, čovjek koji je dostojan svakog poštovanja, divljenja i pažnje.”
Francuski književnik i političar Lamarten, ovako je opisao Muhammeda, s.a.v.s.: ”Ako se uzme veličina cilja, mala količina sredstava i grandioznost rezultata, kao tri mjere ljudskog genija, ko bi se onda usudio da sa Muhammedom uporedi jednog velikog čovjeka moderne historije.”
Dok ga je engleski pisac Bernard Šo, nazvao spasiteljem čovječanstva, rekavši: ”Proučavao sam ga, tog izvanrednog čovjeka, i po mom mišljenju, Muhammed bi se morao nazvati spasiteljem čovječanstva.”
Spajanje između dunjaluka i Ahireta
Postoje vladari i vođe koji se posvete samo ovosvjetskom napretku i preporodu, a potpuno zapostave vjeru, Ahiret i moral, kao što je većina današnjih vođa, muslimana i nemuslimana. Muhammed, s.a.v.s., je radio na popravljanju, preporodu, progresu u oba pravca, bez da se to dvoje isključuje i sukobljava i u jednom trenutku.
Taj poslanički princip divno je opisao Rub'ijj ibn Amir kada je perzijskom komandantu Rustemu objašnjavao zašto su muslimani došli u Perziju, rekavši: ”Mi smo došli da izvedemo ljude iz robovanja ljudima u robovanje Gospodaru ljudi, iz nepravde drugih vjera u pravednost islama, iz tjeskobe dunjaluka u prostranstvo i dunjaluka i Ahireta.”
I to je bio jedan od ključnih razloga zašto je američki pisac Majkl Hart (Michael Hart) stavio Muhammeda, a.s., na prvo mjestu u svojoj knjizi o velikanima ljudske povijesti. On je to ovako opisao: “Muhammed je jedini čovjeku u cjelokupnoj historiji koji je maksimalno uspio na dvjema razinama: onosvjetskoj i ovosvjetskoj. Uz vjeru, on je uspostavio i novi oblik države. S tog stanovišta on ima i velike ovosvjetske zasluge. Plemena i narode je ujedinio u jedinstvenu zajednicu i uspostavio njena životna načela, uredio život te zajednice na ovome svijetu davši joj univerzalan model organiziranja koji se iz njegovog zavičaja širio svijetom. On je taj koji je i započeo i upotpunio ovosvjetsko i onosvjetsko poslanje.”
Sa svojim narodom i u dobru i u zlu
Muhammed, s.a.v.s., je praktični primjer komplementarnosti i podudarnosti riječi i djela. Uputa neće polučiti svoje rezultate ako ostane samo teorija, ako se praktično ne primijeni i ne otjelotvori u živim ljudima koji će biti primjeri na koje će se ljudi ugledati. Da je dovoljna sama teorija, Allah bi poslao Knjigu da je ljudi čitaju i slijede, ne bi slao ljude s Knjigom.
Džon Eder, u svojoj knjizi ”Muhammed – vođa”, rekao je: ”Muhammed je utemeljio novi svjetski princip u vođstvu kroz učešće u najtežim poslovima, problemima i strahovima sa svojim narodom i to je imalo odjeka i ostavilo pozitivan trag na njihove duše. Zbog toga je on zaslužio njihovu pažnju, poštivanje i ljubav.”
Jednom je stanovnike Medine u toku noći probudio zastrašujući krik koji se prolomio Medinom, i skupina ashaba je na konjima krenula prema mjestu odakle se čuo taj krik, a onda su ugledali konjanika kako se vraća iz tog pravca. Bio je to Muhammed, s.a.v.s., koji im je prišao i rekao: ”Ne bojte se, ništa strašno, vratite se svojim kućama.”
Muhammed, s.a.v.s. – spasitelj čovječanstva
Muhammed, a.s., je kod sebe sabrao nekoliko važnih svojstava vođe, a jedno od tih je da se prema ummetu odnosio kao otac, brižno i samilosno. On sâm je, kako prenosi Ebu Hurejre, govorio: ”Ja sam vama na stepenu brižnog oca koji vas podučava.” (Ebu Davud)
Mnoštvo je dokaza takvog odnosa prema njegovim sljedbenicima, a jedan od njih je i taj da je on za svoje ashabe koji su preselili na Ahiret, vraćao dug ako su ga imali, a nisu ostavili imetka iz kojeg bi se taj dug podmirio. On bi na dženazi pitao: ”Da li je umrli iza sebe ostavio dug?” Ako bi se desilo da je ostavio dug, Poslanik, s.a.v.s., je vraćao iz svog imetka njegov dug, a zatim bi rekao muslimanima: ”Klanjajte dženazu vašem bratu.”
Nije ih nikada izlagao propasti niti ih vodio tim putem, nije ih opterećivao preko njihovih mogućnosti, nije ih dovodio u takvu poziciju gdje bi bili poniženi i osramoćeni, i naređivao je svima onima koji obnašaju bilo kakvu funkciju da se drže tog puta i da tako postupaju.
Govorio je: ”Neće nijedan čovjek biti postavljen na određenu funkciju, pa bude varao potčinjene i umre kao takav, a da mu Allah neće zabraniti Džennet.”
Poniznost i blagost
Iako je on preči vjernicima od njih samih, on je bio izuzetno ponizan i pažljiv i prema onima koji su najnižeg ranga u društvu.
Od Enesa ibn Malika se prenosi da, kada bi Poslanik, a.s., sreo nekog čovjeka i rukovao se s njim, Poslanik, a.s., nikada nije prvi puštao ruku, dok taj čovjek ne pusti svoju ruku, niti je okretao svoje lice dok on prvi ne okrene svoje lice, niti je, ako je sjedio uporedo sa nekim čovjekom, svoja koljena stavljao ispred koljena onoga ko pored njega sjedi. (Tirmizi )
Od Enesa, r.a., se također prenosi da su često puta sluga, rob ili robinja, znali uzeti Poslanika, a.s., za ruku i ne bi ga pustili dok im ne bi dao ono što traže.” (Ahmed)
Muhammed, s.a.v.s., mrzio je okrutnost, jerokrutnost, tiranija i zulum donose samo tugu, nesreću i propast. Ummet ne može napredovati niti može ostvariti ozbiljne i korisne projekte ako je veza između vladara i podanika kao veza između gospodara i robova, kako je to opisao Poslanik, s.a.v.s., kada vladar želi robovsku pokornost, da se samo njegova sluša i da mu se aminuje, kada bude zabranjena sloboda mišljenja i izražavanja, kada se atakuje na ljudsku čast i dostojanstvo radi vlasti, kada se muslimanska čast, krv i imetak jeftino prodaje neprijateljima da bi se ostalo na vlasti.
Ako se vratimo na islamsku historiju vidjet ćemo da su uzrok pada islamske države najviše bili u vrijeme okrutnih tirana koji su vladali državom, oni koji su vodili državu na temelju svojih hirova i svojih mišljenja, bez milosti, blagosti, bez truda i želje da poprave stanje i donesu prosperitet. I obrnuto, ako se vratimo na dane uspjeha i slave vidjet ćemo da je ummet tada predvodio pravedni vladar, blag, samilostan, brižan, koji ih je uzeo za ruku kao svoju djecu, i onda je posljedica toga bio opći prosperitet, ponos, slava, preporod i progres.
Čuvar prava slabih i obespravljenih
Kad je riječ o istini i pravdi, onda kod Muhammeda, s.a.v.s., nisu imali nikakvu povlasticu ni djeca, ni rođaci, stari i mladi, svi su bili jednako tretirani.
Čak svojoj kćerki Fatimi, r.a., koju je najviše volio, pred kojom je ustajao, dočekivao je na nogama i ljubio u čelo, nije dao prednost nad siromašnim stanovnicima medinske sofe.
Mevlana Muhamed Ali rekao je: ”U uspostavljanju pravde Muhammed, s.a.v.s., bio je maksimalno objektivan. Muslimani, nemuslimani, prijatelji i neprijatelji, u njegovim očima su bili jednaki. Prije poslanstva bio je poznat po emanetu i lijepom ahlaku i ljudi su svoje sporove rješavali pred njim kao sudijom. Čak su u Medini, jevreji i idolopoklonici, pred njim rješavali svoje sporove i bili su zadovoljni njegovom presudom. I bez obzira na duboku mržnju koju su jevreji u Medini osjećali prema islamu, oni su bili zadovoljni presudom Muhammeda, s.a.v.s, ukoliko bi došlo do spora između njih i nekog muslimana.”
Jednom je, u vrijeme velike gladi, došla skupina Arapa (nemuslimana) tražeći hranu i toliko su se bili stisli oko Poslanika, a.s., da mu je spao ogrtač, pa je on rekao: ”Ljudi, odmaknite se, tako mi Onoga u čijoj ruci je moj život, kada bih imao imetka i novca koliko ima stabala u dolini Tihame, ja bih vam sve to podijelio, jer ja nisam ni škrt, ni kukavica, ni lažov.”
Taj ahlak, duh samilosti i blagosti pratio ga je i u miru i u ratu.
Došao mu je čovjek nakon oslobađanja Mekke i drhtao je pred njim jer je prije toga mnogo zla nanio muslimanima, pa mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Olakšaj sebi, ja nisam kralj, ja sam sin žene koja je jela kore ječmenog hljeba.”
Vođa koji je maksimalno koristio princip dogovaranja (šure)
Muhammed, a.s., je došao kao vođa sa načelom: ”Koji se o poslovima svojim dogovaraju.” (Eš-Šura, 38.) Čak i nakon Bitke na Uhudu, kada nije prošao Poslanikov, s.a.v.s.. prijedlog da se neprijatelj dočeka u Medini, i nakon što su, zbog neposlušnosti Poslaniku, s.a.v.s., strijelci napustili svoja mjesta i priredili muslimanima poraz, i nakon što su munafici rekli: ”Da su nas slušali ne bi izginuli” (Ali Imran, 168.), Allah objavljuje Poslaniku, s.a.v.s., ajet o dogovaranju i savjetovanju: ”I u međusobnim poslovima se sa njima dogovaraj.” (Ali Imran, 159.) A Muhammed, s.a.v.s., rekao je Ebu Bekru i Omeru: ”Kada se vi, nakon savjetovanja, složite oko nečega, ja vam se neću suprotstavljati.” (Ahmed)
Ako se on kao bezgriješni Poslanik, savjetovao sa ashabima, pa šta onda reći o našoj potrebi za savjetovanjem, posebno o potrebi vođa da imaju dobre savjetnike i da prihvataju savjete.
Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik, a.s., rekao: ”Kada vam vođe budu najbolji od vas, a bogataši budu darežljivi i dobročinitelji i kada budete primjenjivali princip međusobnog dogovaranja i savjetovanja, onda vam je bolje na zemlji nego u zemlji; ali, kada vaše vođe budu najgori od vas, kada vam bogataši budu škrtice i kada vaše poslove budu vodile žene, onda vam je utroba zemlje bolja nego njena površina.” (Tirmizi)
Cilj poslanstva Muhammeda, a.s., i cilj njegovog života i težnji jeste služenje čovjeku, da odgoji čovjeka, da poduči čovjeka, da mu pomogne da dušu očisti, jednom riječju, da čovjeka učini istinskim čovjekom. Jer, on je bio čovjek u punom značenju te rječi, njegova sreća i zadovoljstvo bili su u saosjećanju, ljubavi i milosti prema čovjeku.
Ako bismo nabrajali glavna djela i ostvarenja Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, civilizacijske vrijednosti koje je ostavio i poklonio čovječanstvu, onda su to sljedeća djela: širenje monoteizma na četvrtinu poznatog svijeta, evolucijski skok Arapa od plemenske zajednice do naroda koji je nosio baklju islama i utemeljio veličanstvenu islamsku civilizaciju, uspostavljanje principa pravednosti i jednakosti, uspostavljanje i afirmacija principa ljubavi i bratstva, oživljavanje i širenje kulture vjerske tolerancije, iniciranje dijaloga među civilizacijama, poštivanje žene kao ličnosti i njeno oslobađanje iz okova neznaboštva, rat protiv siromaštva, podržavanje ugovora koji su bili osnov mira, služenje čovjeku i čuvanje ljudskih prava.
