Piše: Muhamed Mus'ad Jakut
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Pretpostavljanje jezika dijaloga svakoj vrsti sukoba, da bi se spriječilo prolijevanje nevine krvi i da bi razum i razboritost nadvladali nasilje, predstavlja zadivljujuću manifestaciju milosti i samilosti kod Muhammeda, s.a.v.s., koji je svojim nedostižnim primjerom udario temelje dijaloga i suživota, kao i temelje dostojanstvene i pravedne borbe u odbrani vjere i države. Islam je u svojoj biti vjera dijaloga i upoznavanja sa drugima, i kao Allahova vjera i zakon, afirmira unapređivanje onih dodirnih tačaka koje su svojstvene svim ljudima i iznalaženje puteva koji će biti garant ostvarivanja mira i sigurnosti u životu na zemlji.
Dijalog, a ne sukob
Islam čuva čovjeka kao ličnost i štiti ga od toga da život svede na porobljavanje, ponižavanje i izrabljivanje drugih ljudi, kao i da sâm pristane na degradaciju i robovski status u životu. Umjesto toga, islam je naredio dijalog i pozivanje u Allahovu vjeru na najljepši način, i korištenje najljepših metoda u komunikaciji sa drugim i drugačijim. Uzvišeni je objavio: ”Na putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On zna one koji su na Pravom putu.,,” ( En-Nahl, 125.)
Ovo su principi i načela na kojima je Kur'an utemeljio dijalog u islamu, a koji je opet zasnovan na mudrosti i lijepom savjetu. To je vrhunac civiliziranosti u ostvarivanju i uspostavljanju načela dijaloga među različitim narodima i svjetonazorima. Onaj ko malo bolje promotri citirani ajet, primijetit će da se Kur'an, kada je riječ o savjetovanju, zadovoljio izrazom lijep (hasen), tj. lijep način u savjetovanju drugih, ali kada je riječ o raspravljanju i dijalogu sa drugima, onda Kur'an koristi gornji pridjev u superlativu i nije zadovoljan osim da taj dijalog bude ”ahsen” – najljepši. To je zbog toga što se savjetovanje dešava pretežno među istomišljenicima, a rasprava i dijalog se vodi pretežno sa neistomišljenicima. Kao da nam Kur'an poručuje: ”Ako se pred muslimanom otvore dvije mogućnosti i dva puta za dijalog, jedan koji je lijep i drugi koji je ljepši ili najljepši, onda je musliman obavezan da izabere najljepši put i način u vođenju dijaloga. U tom smislu su i kur'anske riječi: ”Sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, – ne sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: ‘Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo.”’ (EL-Ankebut, 46.)
Poruka ovoga ajeta jeste da je dijalog sa sljedbenicima Knjige, židovima i kršćanima, moguć, jer postoje zajedničke dodirne tačke i životne sfere koje upućuju na međusobno razumijevanje i konvergenciju (približavanje). A najznačajnija dodirna tačka jeste vjerovanje u ono što je objavljeno muslimanima i Ehlul-kitabijama. To znači da im je izvor jedan, a to je jedan i jedini Bog – Allah, dž.š., pa stoga neka se oni međusobno upoznaju i potpomažu u svemu onome što je dobro i korisno za sve.
Kur'an nam nudi metod putem kojeg ćemo okupiti različite skupine ljudi radi započinjanja dijaloga i objašnjava temeljno pravilo dijaloga čija primjena će omogućiti da dođe do razumijevanja i okupljanja oko jednog, zajedničkog principa. Uzvišeni Allah je objavio: ”Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani!”’ (Ali Imran, 64.)
Islam je detaljno objasnio i opisao vezu između muslimana i nemuslimana. Ta veza je u znaku međusobnog potpomaganja, dobročinstva i pravednosti, i ona je paradigma istinskog dijaloga. Kur'an veli: ”Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični.” (El-Mumtahina, 8.) Ovaj način u ophođenju sa drugima predstavlja najpravednije pravilo koje je samo po sebi u suglasju sa prirodom vjere islama i njenim pogledom na ljudski život i na život općenito.
Islam je protiv centralizacije i hegemonije civilizacija
Na osnovu izloženog jasno je da se islam kao vjera i civilizacija koja poziva na dijalog sa drugima i drugačijima, protivi tzv. centraliziranju civilizacija koje podrazumijeva apsolutnu dominaciju, hegemoniju i vođstvo jedne civilizacije nad drugima.Islam se zalaže za svijet različitih kultura i civilizacija koje će se međusobno potpomagati i prožimati u svim sferama života koje znaće opće dobro i korist za čovječanstvo. Islam je sve-svjetska i internacionalna vjera i pečat objavljenih vjera i Božanskih zakona i u duhu njenog poziva i njene poslanice leži odbijanje vjerskog centralizma koji bi podrazumijevao, makar i izdaleka, prisiljavanje ljudi da svi prihvate i slijede jednu vjeru.
Upozoravajući na ovu istinu koja predstavlja Allahov sunnet i zakon u svijetu, Kur'an veli: ”Svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavjestiti.” (El-Ma'ida, 48.) Zatim: ”A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti.” (Hud, 118.)
Poslanikov, s.a.v.s., poziv na dijalog upućen drugim narodima i civilizacijama, proizilazi iz islamskog poimanja ophođenja prema onima koji nisu muslimani, a koji vjeruju u nebeske Knjige, jer vjerovanje jednog muslimana neće se upotpuniti dok ne povjeruje u sve Allahove poslanike. Allah, dž.š., je objavio: ”Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i Knjige Njegove, i poslanike Njegove: ‘Mi ne izdvajamo ni jednog od poslanika Njegovih.’ I oni govore: ‘Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti.”’ (El-Bekara, 285.)
Muhammed, s.a.v.s. kao poslanik milosti i njegovi sljedbenici nosili su i pronosili zemljom uzvišene principe islama bez ijednog primjera prisiljavanja drugih ljudi da prihvate islam. I sa početkom pozivanja ljudi u islam počeo je zapravo i proces upoznavanja islamske kulture i civilizacije sa drugim velikim civilizacijama, poput grčke, egipatske, perzijske i indijske. Islam ni slučajno nije radio na uništenju spomenutih kultura i civilizacija, već ih je dao unaprijediti, kultivizirati i ukrasiti univerzalnom islamskom ”bojom” koja je podrazumijevala odstranjivanje iz tih kultura nakaradnih vjerovanja i svih natruha idolatrije i sujevjerja, a ostavljanje i zadržavanje svega onoga što je predstavljalo korist za čovječanstvo. Na taj način je nastala, stasala i razvijala se veličanstvena islamska civilizacija koja je bila protkana vrijednostima nekada velikih civilizacija čiji sljedbenici su prihvatili islam. Ona je ostavila neizbirisiv trag u povijesti čovječanstva, i bila je, između ostalog, inicijalna kapisla i iskra koja je izvršila presudan utjecaj na buđenje srednjovjekovne Europe iz tmina zaostalosti i sveopće dekadence. Islamska civilizacija je utrla stazu europskoj renesansi i modernoj zapadnoj kulturi i civilizaciji.
Primjeri iz života Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem
U nastavku ove studije navest ćemo neke primjere iz života Muhammeda, s.a.v.s., koji nam objašnjavaju Poslanikov, s.a.v.s., način dijaloga sa drugim civilizacijama i narodima koji su imali drugačije vjerovanje i pogled na život, te kako ih je on pozivao u ”zajedničku riječ”.
Nakon što je Muhammed, s.a.v.s., sklopio primirje sa idolopoklonicima Mekke, koji su ratovali protiv muslimana punih osamnaest godina, on je vrijeme primirja iskoristio za korespodenciju sa vladarima, kraljevima i vođama imperija i tada poznatih država. Suština sadržaja tih pisama i poslanica bila je poziv na dijalog i upoznavanje sa uzvišenim principima islama, sa naglaskom na vrijednost mira i nepovredivost slobode vjerovanja i uvjerenja.
Obratimo zato pažnju na nedostižni poslanički metod u korespodenciji sa tadašnjim kraljevima koji su bili daleko od islama i islamskog vjerovanja. U pismu upućenom vladaru Egipta i Aleksandrije, Džurejdžu ibn Meti, poznatijem po nadimku ili tituli Mukavkis, stoji: ”U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Od Muhammeda, roba Allahovog i poslanika Njegovog, Mukavkisu, velikanu i vladaru Kopta. Neka je spas i mir Božiji na onoga ko slijedi Uputu, a zatim: pozivam te islamskim pozivom, primi islam bit ćeš spašen. Primi islam i Allah će ti podariti dvostruku nagradu. Ako odbiješ onda znaj da ćeš nositi grijehe svih Kopta. Znaj da je Allah objavio u Kur'anu: ”Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!”’ (El-Bejheki, Delailun-nubuweti, V/4 ).
Ovo pismo, Muhammed, s.a.v.s., poslao je po ashabu Hatibu ibn Ebi Beltatu. Impresivan je bio nastup ovog plemenitog ashaba pred vladarem Egipta. Naime, on je uz svo uvažavanje i islamski edeb prema Mukavkisu, pokušao na najljepši način da mu opiše Poslanika, s.a.v.s., i poslanicu sa kojom ga je Allah poslao svim ljudima.
Između ostaloga, on je rekao Mukavkisu: ”Kada je Muhammed, s.a.v.s., počeo pozivati ljude u islam, najžešći otpor pružili su mu saplemenici, Kurejšije, najveće neprijateljstvo prema njemu pokazali su židovi, a najljepše su prema njemu postupili kršćani. Života mi moga, radosni nagovještaj Musa, a.s., (Mojsija) o dolasku Isa, a.s., (Isusa) isti je kao radosni nagovještaj Isa, a.s., o dolasku posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. I naš poziv tebi, da slijediš Kur'an, isti je kao vaš poziv onima koji se pozivaju na Tevrat, da slijede Indžil koji je objavljen Isau, a.s. Svaki poslanik, koji je zatekao određeni narod dok je on pozivao u Allahovu vjeru, smatrao je taj narod svojim ummetom koji je bio dužan da mu se pokorava i da ga slijedi. Vladaru, ti si dočekao pojavu posljednjeg Poslanika, s.a.v.s., i dužnost ti je da ga slijediš. Mi ti ne zabranjujemo time da napustiš vjeru Isa, a.s., naprotiv, naređujemo ti da je slijediš u cijelosti i originalnosti.”
Mukavkis, na njegovu veliku žalost, nije primio islam, ali je, zadivljen Poslanikovim, s.a.v.s., odnosom prema njemu, napisao pismo Muhammedu, s.a.v.s., sljedećeg sadržaja: ”U ime Boga, milostivog, samilosnog! Muhammedu sinu Abdullahovom, od Mukavkisa, vladara Egipta. Pročitao sam tvoje pismo i razumio dobro ono u šta me pozivaš, ta, ja sam bio ubijeđen da će doći posljednji Allahov poslanik, ali nisam znao da ćeš to biti ti, već sam mislio da će se on pojaviti u Šamu. Ja sam lijepo primio tvog izaslanika i po njemu ti šaljem, kao poklon, dvije robinje koje su bile vrlo ugledne u koptskom narodu, zatim ogrtač i jednu mazgu kao jahalicu. Neka je mir na tebe!” (Delailun-nubuweti, V/4). Poznato je da je Poslanik, s.a.v.s., jednu od tih robinja, Mariju, kasnije oženio i ona mu je rodila sina kojem je dao ime Ibrahim iz poštovanja prema Allahovom poslaniku, Ibrahimu, a.s., a drugu je oženio poznati pjesnik Hassan ibn Sabit.
