Piše: Nihad Salihović, magistar religijske edukacije
U ovom radu, kroz područje kvaliteta odnosa prema promjenama, cilj nam je putem komparativne analize grupisati mišljenja, s jedne strane islamskih autora koji su se bavili životom i djelom Muhammeda, a.s., te s druge strane zapadnih teoretičara menadžmenta koji su se kroz svoj naučno-istraživački rad bavili promjenama. Kada je rječ o projektu reforme na bilo kome nivou,mjenjati postojeće stanje nije nimalo jednostavno. Kada se ljudi naviknu na određeni obrazac ponašanja, veoma je teško realizirati promjene. Pravi vođa nastoji da ispuni određene uvjete neposredno pred uvođenje reformi. O kompetencijama koje bi vođa u promjenama morao posjedovati, pisali su brojni teoretičari menadžmenta. Među njima je i Možina koji za dobrog lidera u promjenama smatra da mora posjedovati neke sposobnosti koje ga izdvajaju od drugih članova grupe. U red tih sposobnosti spada: ”Vizija, dijeljenje moći, intuicija, poznavanje svojih sposobnosti, sposobnost vođenja i skladnost vrijednosti” (Možina, 2002:502). Duhovni lider koga je Allah, dž.š., odgajao te pripremio za Poslaničku misiju, strateški je rezonovao. Iako je Muhammed, a.s., transformirao brojne ashabe u kvalitetne vođe, ipak se on razlikovao od svojih savremenika u pogledu moćnog liderskog mentaliteta i uticaja. Pokušat ćemo pronaći primjere iz Resulullahove Poslaničke prakse koji će nas uputiti na zaključak da je Poslanik, a.s, imao sposobnosti koje su prema Možini (2002) nužne za dobrog lidera.
U Mekanskom periodu Objave Kur'ana u kome je Poslanik, a.s., demonstrirao učenje islama svojim savremenicima, na javnoj sceni je bilo prisutno nasilje. Inicijatori tog terora, nisu mogli da se lahko odreknu kipova koje su obožavali što je predstavljalo tešku vrstu ovisnosti. Kada bismo vršili pritisak na običnog ovisnika cigareta da se odvikne od pušenja, naišli bismo na jak otpor. Još je teže mijenjati idejno-psihološku ovisnost. U takvom društvenom ambijentu u kome su anomalije bile dominantne na javnoj sceni, a moral nepopularan, nastupa Poslanik, a.s. Iako je Resulullah imao izvrsne komunikacijske vještine, ipak istina koju je demonstrirao je provocirala njegove savremenika te ih inicirala na torture različitih vrsta. U takvom društvenom miljeu, Poslanik povlači vizionarski potez kojim predlaže muslimanima da se isele u Abesiniju. Zašto je Posljednji Božiji Vijesnik svojim savremenicima predložio odlazak u Abesiniju, a ne u neku drugu državu kao što je recimo Indija ili Kina? Na ovo pitanje odgovara El-Karadavi sljedeće: ”Abesinija je geografski bilo odgovarajuće mjesto, budući da nije bila ni previše daleko ni previše blizu, a između nje i Kurejšija bilo je more.” (El-Karadavi, 2005:61). Ovaj primjer odslikava Poslanikovu osjetljivost i vizionarski duh pri povlačenju vrlo osjetljivih poteza. Naime, da je Poslanik, a.s., poslao muslimane u Kinu ili Indiju, mogao bi sa njima zauvijek izgubiti kontakt zbog prevelike geografske udaljenosti, imajući u vidu da u Resulullahovo vrijeme nije bilo mobitela, tradicionalnih niti savremenih informacionih sistema. S druge strane, Covey sugeriše da je efektivni vođa: ”proaktivan, tj. da predviđa budućnost donošenjem sopstvenih pozitivnih odluka.” Covey (1992, u Morrison, 2003:218). Poslanik, a.s., je slanjem muslimana u Abesiniju predvidio njihovu budućnost i u vjerskom smislu. U Tom kontekstu El-Karadavi navodi: ”Abesinija je i u vjerskom pogledu bila odgovarajuće mjesto, budući da su njeni stanovnici bili kršćani (ehli- kitabije)[1] koji se smatraju muslimanima najbližim prijateljima” (El-Karadavi, 2005:61). Ovaj nam primjer svjedoči da je Poslanik bio proaktivan.
Covey (1992) navodi da efektivan vođa mora biti proaktivan i da je proaktivnost karakteristična praksa djelotvornih vođa. El-Karadavi u nastavku navodi: ”Abesinija je i u političkom pogledu bila odgovarajuće mjesto budući da je njome vladao čovjek koji je bio poznat po pravednosti.” (El-Karadavi, 2005:61). Poslanikova, a.s., odluka o slanju muslimana u Abesiniju svjedoči da on nije bio jednodimenzionalan vizionar i skučenih pogleda na svijet, već je sagledavao svoje zamisli sa različitih uglova. Zbog toga je on paradigma muslimanima i u vizionarstvu. Zašto među muslimanima nema dovoljno strateškog rezonovanja? Zašto pojedini muslimani usko i isključivo poimaju vjeru i svijet kada Poslanik, a.s, nije tako razmišljao?
Karakteristike efektivnog vođe
Odgovor bi se mogao tražiti u defermisanom razumijevanju Poslanikove prakse, što je rezultat nedovoljne edukacije o vjeri. Kada je Muhammed, a.s., koncipirao odluku o slanju muslimana u Abesiniju, nije bio brzoplet, već je sagledao i druge države i okolnosti kroz koje su one prolazile, političke prilike koje mogu da opstruiraju vjerske slobode, geografske prilike, karakternu strukturu svojevremenih vladara, pa tek onda donosi brižan potez za svoje sljedbenike. Ovakav pristup Resulullaha nam svjedoči da je on imao planirajući um koji je prema Bushu i Bellu: ”nužna karakteristika efektivnog vođe” (Bush i Bell, 2002:73). Možina (2002) za kvalitetnog vođu uvjetuje skladnost sistema vrijednosti. Islam je prirodna vjera koja predstavlja skladan sistem vrijednosti. Sve ono što je propisano u islamu, u interesu je čovjeka i njegovog zdravlja. Za sve što je zabranjeno u islamu, moguće je naći medicinski dokaz štetnosti toga. Islam je jasan koncept življenja i program života koji donosti blagostanje kako na ovom, tako i na budućem svijetu. U tom kontekstu dr. Kurdić navodi: ”Doista je islam ozbiljan, dinamičan i praktičan način života”. (Kurdić, 2011:9). Bog nas ne opterećuje onim što ne možemo podnijeti, zbog toga Islam odiše jednostavnošću i skladnošću vrijednosti. U kontekstu prenošenja ovlaštenja Dr. Hadžiahmetović i ostali navode: ”To je najznačajnija funkcija u menadžmentu jer čak i najveći svjetski menadžeri ne mogu da uspiju sami.” (Hadžiahmetović i ostali, 2009:41). Ukazujući na važnost ove funkcije savremenoga menadžmenta, Možina je uvrštava među nekoliko uvjeta kvalitetnog vođe u promjenama. Da je i Poslanik, a.s., koristio ovu ključnu menadžersku funkciju, svjedoče nam primjeri iz njegove životne prakse. Naime, neposredno pred najveću bitku u povijesti islama, bitku na Bedru, koja se dogodila između muslimana i nemuslimana, Muhammed, a.s., dijeli moći.
O tome piše El- Mubarekfuri sljedeće: ”Za namjesnika u Medini je postavio Lubabeta bin Abd Munzira. Glavnu komandu i zastavu Poslanik, a.s., je dao u ruke Mus'abu ibn Umejru”. (El-Mubarekfuri, 1998:179). Pogrešno bi bilo i vrlo tendenciozno iz ovoga primjera proizvesti zaključak da je Poslanik bio surovi ratnik. U svakoj religiji postoji ratno i mirnodopsko pravo. Iz ovog primjera nazire se Resulullahovo ramišljanje o postavljanju upravitelja u Medini koji će rješavati pitanja muslimana u mirnodobskoj zoni Medine. U nastavku svoga citata, El-Mubarekfuri kaže: ”Vojsku su podjelili na dva odreda: a) odred muhadžira, kojim je komandirao Alija bin Ebi- Talib i b) odred ensarija, kojim je komandirao S'ad bin Muaz. Desnom stranom je komandirao Ez-Zubeir bin el- Avvam, a lijevom je komandirao El-Mikkad bin Amr, a vrhovna komanda nad vojskom, bila je u rukama Resulullaha, a.s.” (El-Mubarekfuri, 1998:179)
El-Mubarekfuri (1998) navodi: ”vojsku su podjelili” a ne navodi ”vojsku je podijelio”. Ovo nas navodi na zaključak da je Poslanik uvažavao mišljenja svojih ashaba te da je imao senzibilitet za zajedništvo o kojem Covey, u kontekstu karakteristika efektivnih vođa kaže: ”zajedništvo (provodi, ujedinjuje i daje ovlasti ljudima radi kolektivnog poduhvata za kolektivnu korist).” Covey (1992, u Morrison, 2003:218). U svakoj aktivnosti, zajedničko djelovanje je ključna stvar za uspjeh i pojedinca i zajednice. Na tom tragu Hadžiahmetović i ostali piše: ”Efikasnim menadžemntom se postiže da se svaki uposleni zalaže u ostvarenju zajedničkog cilja.” (Hadžiahmetović i ostali, 209:41). Zahvaljujući dobroj ratnoj strategiji i zajedničkom radu, muslimani su iz bitke na Bedru izvojevali pobjedu. Muhammed, a.s, je dobro poznavao i svoje sposobnosti jer je spoznao Allaha, ali je imao i jaku moć intuicije. Profesor Isanović tvrdi da ”intuiciju Allah daje oplemenjenim osobama”[2]. O Poslanikovoj, a.s., intuiciji najbolje nam svjedoči primirje na El- Hudejbijji.[3] Tačke ugovora na koje je Muhammed, a.s., pristao su na prvi pogled bile ponižavajuće što je izazvalo reakcije prisutnih muslimana. U tom kontekstu Spahić navodi: ”Ipak, iskreni i do kraja otvoreni hazreti Omer tri puta je reagirao sljedećim riječima. ”Jesmo li mi na pravom putu, a mušrici na krivom? Ako jesmo, zašto istina mora trpjeti sva ova poniženja?” (Spahić, 1997:112).
Međutim, dugoročno se ispostavilo da je taj ugovor bio od velike koristi za muslimane. U tom kontekstu El-Buti kaže: ”Čim je prošao jedan određeni period, muslimani su počeli jasno uviđati vrijednost ovog primirja i veličanstvenost dobra kojeg ono sadrži…” (El-Buti, 2008:356). Iako muslimanima nije bilo jasno zašto Poslanik, a.s., prihvata ovaj, na prvi pogled sramni ugovor, ipak su se složili sa Poslanikom. O tome govori Spahić sljedeće: ”Samo poseban autoritet, ljubav, poštovanje i povjerenje koje su muslimani osjećali prema Poslaniku spriječili su ih da ne odbace tako sraman i ponižavajući ugovor” (Spahić, 1997:112). Ovaj citat nam svjedoči da je Poslanik, a.s., nekada donosio samostalno odluke, bez obzira na mišljenje svojih savremenika koji su imali ograničenu viziju i mudrost u odnosu na Poslanika koji je Bogom nadahnuti lider. Kroz primjer Poslanikovog, a.s., pristanka na tačke ugovora na Hudejbijji postignuta je ravnoteža autonomije i kontrole, a koja prema McKaskeyu (1988): ”predstavlja značajan element djelotvornog vođe u promjenama.” (u: Morrison, 2003:218). Naime, Resulullah, a.s., je svojom harizmom uspio održati ashabe oko svoga mišljenja unatoč reakcijama njegovih sljedbenika što je rezultiralo uspostavom kontrole nad njima. Ipak je zadržao svoje usamljeničko mišljenje koje se pokazalo uspješnim. U nekom smislu može se ustvrditi da je Poslanik donio stručno mišljenje jer ga njegov Gospodar edukovao, dok su njegovi ashabi imali ograničenu moć intuitivnog djelovanja. O pozitivnim konsekvencama ovog ugovora na El- Hudejbijji piše El-Buti sljedeće: ”ljudi su jedni drugima počeli ulijevati bezbjednost, muslimani su se pomješali sa nevjernicima i pozivali ih u islam, nudili su im da slušaju Kur'an, diskutovali su sa njima javno i sigurno o islamu, izašao je u javnost onaj koji je prikrivao svoju pripadnost islamu.” (El- Buti, 2008:356)
Poslanikova precizna vizija, skladnost vrijednosti, adekvatno dijeljenje moći, intuicija i poznavanje svojih sposobnosti, a što su odredenice vođe u promjenama prema Možini (2002), navodi nas na zaključak da je posljednji Allahov Poslanik bio sposoban lider u promjenama.
Kroz liderski utjecaj, na polju reforme, Poslanik, a.s., je polučio grandiozne rezultate. O tome govori El-Mubarekfuri u djelu: ”Zapečačeni džennetski napitak” sljedeće: ”Ujediniše se narodi i zavađena plemena. Ljudi prestadoše obožavati idole i počeše vjerovati u Allaha. Nije bilo više pobjednika i potčinjenih, gospodara i robova, sudaca i osuđenika, onih koji čine nepravdu i onih kojima se čini nepravda.” (El-Mubarekfuri, 1998: 416). Zaista je bilo teško da Poslanik, a.s., kao pojedinac, a kasnije i manja grupica muslimana pokrene ovako veličanstvenu reformu. O Preporodu koji je bio dominantan neposredeno pred Muhammedovo, a.s, preseljenje na bolji svijet, piše i Hejkel sljedeće: ”Zaista, nije postojao razlog zbog koga bi ijedan arapski kralj ili princ prekršio i oskrnavio svoju lojalnost Poslaniku ili njegovoj vjeri. Ni pod jednim drugim režimom nisu uživali više moći i unutarnje samostalnosi nego pod režimom koji je uspostavio Poslanik.” (Hejkel, 2004:533)
Iz Poslanikovog reformskog djelovanja, nadaje nam se zaključak da je Muhammed, a.s, upornim zalaganjem za istinu i pravdu, transformirao predislamske arape i njihove običaje u pripadnike islama kao skladnog sistema vrijednosti.
Literatura:
1. Možina, S. … et al.. 2002. Management: nova znanja za uspeh. Radovljica: Didakta
2. Karadavi, J. ( 2005). Poslanik, s.a.v.s., i nauka, Sanski Most: Medžlis Islamske zajednice.
3. Morrison, K. (2003). Management theories for educational Change. London: Paul Chapman Publishing Ltd.
4. Bush, T. and Bell, L. 2002. The principles and practice of educational management. London: SAGE.
5. Kurdić, Š. (2011). Pedagogija Muhammeda,. a.s., Zenica: Islamski pedagoški Fakultet.
6. Hadžiahmetović, Z., Kulović, Dž., Brdarević, F. (2009). Savremeni korporativni Menadžment, Sarajevo: Centar za napredne studije.
7. Spahić, M. (1997). Poslanikova misija, politika i strategija odbrane. Tuzla: Muftijstvo tuzlansko i Behram- begova medresa.
8. Mubarekfuri, S.(1998), Zapečačeni džennetski napitak, Sarajevo, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini.
9. El-Buti, M. (2008). Razumijevanje života Muhammeda, a.s. Bužim: Ilum, Bužim.
10. Hejkel, M. (2004). Život Muhammeda, a.s. Sarajevo: El-Kalem.
Bilješke
[1] Ehli- kitabije obuhvata sljedbenike nebeskih religija. Tu spadaju kršćanstvo, judaizam i islam. S obzirom da je monoteizam zajednička karakteristika ovih religija sa različitim percepcijama poimanja koncepta Boga, ta sličnost i još brojne druge dodirne tačke je stabilan osnov za među religijsku saradnju ovih monoteističkih religija. Poslanik je znao da ta činjenica ide u prilog muslimanima, pa je zbog toga znao da je Abesinija i u vjerskom smislu pogodno tlo za muslimane.
[2] Isanović, N. ( 2009). Tvrdnja iznesena na predavanju iz Perspektiva islamskog obrazovanja, održanom na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici 23.05. 2009 godine.
[3] El-Hudejbijja je mjesto na kome su muslimani sklopili sporazum sa nemuslimanima. Glavni sudionik u tom dogovoru je bio Muhammed, a.s.,
