Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada su Mongoli nakon pada Bagdada stigli do Šama, većina muslimana je vjerovala da se Mongoli ne mogu pobijediti. Zato je većina muslimana očekivala da će Šam pasti u mongolske ruke, neki su očekivali da će pasti i Egipat, neki od njih su razmišljali da pobjegnu u Mekku i Medinu, a neki opet u planine Jemena, vjerujući da će ih bježanje i udaljavanje spasiti od smrti. Neki muslimani su mislili da su Mongoli zapravo Jedždudž i Medžudž, narodi koji su spomenuti u Kur'anu i hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da ih je jednostavno nemoguće zaustaviti.
Jedna od najoptimističnijih skupina u to vrijeme bila je ona koja je mislila da će narod Šama biti poražen od strane Mongola, ali da će ipak jednog dana muslimani smoći snage da napadnu mongolske horde i da ih poraze.
Zanimljivo je da je među muslimanskim političkim i vojnim vođama, kao i među učenjacima, bilo onih koji su govorili da bi pomirenje sa Mongolima i normalizacija odnosa sa njima spasila prolijevanje krvi, sačuvala živote i domove (poput današnjih arapskih vladara i nekih učenjaka koji to isto govore za cioniste), i ti ljudi su utjecali na umove onih kojima je dominirao strah i koji su zbog toga bili potpuno zbunjeni i izgubljeni.
Slične skupine postojale su čak i u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, tokom bitke na Hendeku, dok su muslimani bili na brdu Sel'a gdje su kopali rovove pripremajući se da potisnu Kurejšije i njihove saveznike, strah je dostigao vrhunac kod nekih stanovnika Medine, a koji će u historiji islama ostati poznati kao munafici, toliko da su bili ubjeđeni da će Medina pasti u ruke mušrika. Neki od njih su tražili dozvolu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se vrate da brane svoje domove, jer su vjerovali da je bitka izgubljena i da je stvar završena.
Uzvišeni Allah, ovako ih je opisao u Kur'anu: ”I kad su neki među njima rekli: “O stanovnici Jesriba, ovdje vam nema stánka, zato se vratite!”, a drugi među njima su tražili dopuštenje od Vjerovjesnika i govorili: “Kuće su naše nezaštićene!” – a nisu bile nezaštićene, već su se oni htjeli izvući.” (El-Ahzab, 13.)
Zatim Allah, kaže: ”A da su im sa raznih strana prodrli i da su potom od njih zatražili da opet postanu mnogobošci, oni bi to, ne dvoumeći se oko toga, brzo učinili, a bili su se još prije Allahu obavezali da neće uzmicati – a za Allahu datu obavezu će se odgovarati!” (El-Ahzba, 15.) Tj., da su mušrici sa saveznicima provalili u Medinu i da su tražili od onih koji su govorili da su im kuće nezaštićene, da napuste islam i vrate se u mnogoboštvo, oni bi to odmah učinili i ne bi se nimalo dvoumili. Štaviše, kad su Kurejšije i njihovi saveznici otišli, oni nisu vjerovali, jer im je strah ispunio srca i mislili su da oni zapravo kuju novu zavjeru i da će se ponovo vratiti i napasti Medinu.
Ove skupine iz vremena Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i skupine muslimana iz vremena mongolske najezde, kao i neke današnje skupine muslimana, spajaju sljedeće osobine:
– Oni vjeruju vijestima o strahu i porazu, a negiraju vijesti o sigurnosti i pobjedi.
– Uvijek nastoje pobjeći na sigurnije mjesto i kloniti se ratne zone.
– Ako rat počne, oni izbjegavaju borbu i nagovaraju druge da se ne bore.
Ova kategorija ili skupina, nažalost, nije falila ni u jednoj generaciji muslimana, pogotovo u vrijeme rata kada je trebalo braniti vjeru, narod i državu.
