Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U toku Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, Isra'a i Mi'radža, odnosno blagoslovljenog noćnog putovanja iz Mesdžidul-Harama u Mesdžidul-Aksa u Jerusalimu, gdje je kao imam predvodio namaz ostalim Allahovim poslanicima, desili su se duhovni predznaci koji su se ostvarili u kasnijim događajima.
Naime, Bejtul-Makdis su nekada davno uništili Babilonci, pa je on obnovljen. Zatim su ga ponovo srušili Rimljani, a onda su Arapi muslimani došli u Bejtul-Makdis za vrijeme vladavine drugog pravednog halife Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu.
Ljudi su gledali i čudili se. Namjesnik Šama, Ebu Ubejde ibn Džerrah, radijallahu anhu, bio je mišljenja da halifa Omer treba ući u Jerusalim u svečanoj povorci osvajača i sa pompom pobjednika, jer je smatrao da bi spektakularni prizor mogao ostaviti određene utiske na kršćane Šama. No, bio je iznenađen onim što je vidio. Pravedni halifa Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, došao je na svojoj kamili iz Medine, i odbio je bilo kakve svečane povorke.
Historijski izvori govore da mu se na putu ispriječila voda, pa je on sjahao i noseći svoju obuću oko vrata nastavio sa svojom devom gazeći kroz vodu.
Ebu Ubejde, radijallahu anhu, rekao je: “Nisam zadovoljan što te stanovnici Jerusalima gledaju u ovakvom izdanju.” Na to mu je hazreti Omer rekao: ”Da mi je bogdom neko drugi to rekao, Ebu Ubejde! Kaznio bih ga tako da bude primjer svim Muhammedovim, sallallahu alejhi ve sellem, sljedbenicima. Mi smo narod kojem je Allah dao ponos sa islamom, i kad god budemo tražili ponos mimo islama, Allah će nas poniziti.”
Omer nije ušao u Jerusalim u svečanoj povorci osvajača, On nije ušao u Jerusalim noseći oznake titana, niti je ušao u Jerusalim u odjeći maršala ili generala.
Hazreti Omer, radijallahu anhu, ušao je u Jerusalim kao sljedbenik Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ušao je u grad kao čovjek vjere, pravednosti, dobročinstva i pobožnosti.
Ponizno je ušao da preuzme ključeve Jerusalima, i narod je začuđeno i s divljenjem gledao tog novog osvajača Jerusalima. Kršćani su tražili od halife Omera da ne dozvoli Jevrejima da uđu u Palestinu ili Jerusalim. To je jedna stvar, a osim toga, Bizantinci koji su predali Jerusalim smatrali su da kršćani Egipta i Šama ne trebaju zajedno obavljati molitve u istoj crkvi.
Kada su muslimani ušli u Egipat, tamošnji patrijarh je bio zatvoren od strane Bizantinaca, a njegov brat je spaljen i bačen u more.
Međutim, novi osvajač je svijetu donio ”herezu” ili ”novotariju” vjerske tolerancije.
Da, mi muslimani smo donijeli svijetu ”novotariju” vjerske tolerancije, i historija ni jednog naroda ne poznaje ovu toleranciju osim naše, muslimanske historije.
”Novotarija” vjerske tolerancije je ono što je natjeralo hazreti Omera da, nakon što mu je jerusalimski patrijarh ponudio da klanja namaz u crkvi, odbije njegovu ponudu, rekavši: ”Ako obavim namaz u crkvi, mogli bi muslimani sutra kazati: ‘Ovdje je Omer klanjao’, i prisvojiti crkvu sebi.”
Da je hazreti Omer bio osvajač koji je prezirao i omalovažavao drugačija mišljenja i uvjerenja, on bi klanjao u crkvi i oduzeo bi je od kršćana, ali on ništa od toga nije učinio.
Čudno je da danas Jevreji i kršćani, na najpodliji način, pokušavaju optužiti muslimane za netoleranciju, a zaboravljaju nezahvalnici da su muslimani njih i njihove pretke naučili šta je tolerancija.
I da su muslimani htjeli da niko osim njih ne ostane na Bliskom istoku, niko drugi ne bi ni ostao. Ali oni su zadržali i Jevreje i kršćane garantirajući im vjerska i druga prava, jer ih je islam tako naučio. Jer, islam ne poznaje prisilu u vjeri, niti uzurpaciju tuđe imovine i nasilje.
Stoga, halifa Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, nije došao u Jerusalim da diktira svoje uvjete, već je došao da preuzme ključeve drevne prijestolnice Objave i da Mesdžidul-Aksa učini trećim svetim mesdžidom, pored Mesdžidul-Harama u Mekki i Poslanikove džamije u Medini.
