Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Imam Ez-Zehebi je u svom remek djelu Sijer el-e'alam en-nubela’, zabilježio predaju u kojoj se navodi da, kada su krstaši došli sa svojom vojskom u Dumjat, Nuruddin ez-Zenki je nastavio svoj post dvadeseti dan i svaki dan se iftario samo vodom. Njegovo tijelo je bilo oslabljeno i potpuno iscrpljeno, ali su ljudi osjećali toliko strahopoštovanje prema njemu da mu niko nije imao snage reći: ”Budi blag prema sebi!”
Njegov šejh Jahja vidio je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u snu, koji mu je rekao: ”O Jahja, obraduj Nuruddina odlaskom krstaša (Franaka) iz Dumjata.”
Jahja je rekao: ”Allahov Poslaniče, možda mi neće vjerovati!”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ”Reci mu da je znak za to ‘Dan Harima’.”
(Bitka kod Harima (Harenc) vođena je 12. augusta, 1164. u Harimu u Šamu između muslimanske vojske koju je predvodio Nuruddin ez-Zenki i krstaških snaga sačinjenih od vojske okruga Tripoli, Kneževine Antiohije, Bizantijskog carstva i Jermenije. Nuruddin ez-Zenki je u ovoj bici izvojevao veličanstvenu pobjedu zarobivši većinu vođa savezničke krstaške vojske.)
Kada su ujutro klanjali sabah-namaz, šejh Jahja rekao je Nuruddinu: ”Hoćeš li da ja govorim ili ćeš ti govoriti?”
Nuruddin mu je rekao: ”Govori ti!”
Šejh Jahja, rekao mu je: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šalje ti radosnu vijest o odlasku Franaka (krstaša) iz Dumjata, a znak je ‘Dan Harima’. Reci mi šta je to ‘Dan Harima’?”
Nuruddin mu je rekao: “Kada smo se, u Bici kod Harima, sreli sa neprijateljskom vojskom, uplašio sam se za islam, pa sam se izdvojio iz vojske i pao na sedždu, učeći dovu: ‘O moj Gospodaru i Zaštitniče, ovo je dova Tvog siromašnog roba, Nuruddina! Islam je Tvoja vjera, a ovo je Tvoja vojska (vojska koja se bori za islam), pa učini danas ono što dolikuje Tvojoj uzvišenosti i plemenitosti!”’
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Nakon poslanstva neće ostati ništa osim radosnih vijesti (el-mubešširat).”
Rekli su: “O Allahov Poslaniče, šta su to radosne vijesti?”
Rekao je: ”Lijepi snovi koje će čovjek vidjeti ili će ih neko drugi za njega vidjeti (sanjati).”
Mi smo danas iskušani sa dvije kategorije ljudi, od kojih ni jedna ne daje istinitim snovima mjesto koje im pripada. Prva kategorija živi u snovima i napušta stvarnost, i ona svoj život i nade bukvalno temelji na snovima, a druga kategorija u potpunosti odbacuje istinite snove i njihovu bilo kakvu vezu sa stvarnim životom.
Istina nije ni kod jednih ni kod drugih, nego u umjerenosti u kojoj nema ni pretjerivanja, ali ni poricanja. Ne znam kako musliman može negirati istinite i lijepe vizije u snu kad uči Kur'an i poznaje događaj vezan za Jusufa, alejhi selam, i njegov san, i Ibrahima, alejhi selam, koji je u snu dobio Allahovu naredbu da žrtvuje svog sina Ismaila, te da su snovi bili dio objave Allahovih poslanika.
Ali, sa druge strane, Jusuf, alejhi selam, nije sebe zarobio snom u kojem je vidio kako mu Sunce, Mjesec i jedanaest zvijezda čine sedždu (naklon), već je živio svoj život kao da nije ni sanjao taj san. On se uključio u političku scenu tadašnjeg Egipta i razvio genijalan plan da spasi narod od sedam gladnih godina kakve Egipat nije doživio, a na kraju se ostvario i njegov san od prije mnogo godina.
Mi kao muslimani ne živimo u snovima, ali ih i ne poričemo, već im dajemo mjesto koje im je dao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvavši ih ”radosnim vijestima”. Dakle, to su samo radosne vijesti i ništa više.
