Piše: Elmedina Muftić /www.bosnjaci.net
Kako pronaći riječi, kad te bez njih ostavi osoba za koju sam vjerovala da je dostojan predstavnik Bošnjaka, kojemu je, čast i obraz naroda svetinja, u koju se ne dira. Ali…
U mjesecu oktobru obilježilo se dvadeset godina od svirepog zločina koji su jednice HVO-a Vareš, potpomognute jedinicama HVO-a iz Kiseljaka i Kaknja, počinile nad Bošnjacima Stupnog Dola i Vareša, u kojem su ubijene četrdeset četiri osobe i niko od vareških Hrvata nije procesuiran za počinjeni zločin .
Dvadeset godina Bošnjaci Vareša čekaju da neko iz hrvatskog političkog, vjerskog, kulturnog života u sebi prepozna osnovne dimenzije ljudskosti i javno prizna zločin koji je počinjen nad Bošnjacima Vareša i sela Stupni Do, ali dvadeset godina ostajemo uskraćeni za priznavanje i izvinjenje. To je najmanje što se može učiniti, ali ni to najmanje se ne čini. Niko od hrvatskih predstvanika u vlasti za dvadeset godina nije otišao na mjesto zločina, niti se poklonio žrtvama. Hrvati o tome, jednostavno, šute. Šutnjom odobravaju zločin.
Sve je ovo dobro poznat scenarij, koji se odvija diljem Bosne i Hercegovine, gdje se zločin veliča i opravdava, žrtva minimizira i negira. Kažu da je gore od samog zločina njegovo negiranje.
Ono što nije bilo uobičajeno proteklih godina, a dogodilo se ove godine, to je da su i Hrvati 8.11.2013. godine organizirali “Akademiju u povodu 20. godišnjice stradanja Hrvata Općine Vareša”, na kojoj se obratio i načelnik općine Vareš Avdija Kovačević i, svojim “dirljivim govorom”, stavio trajnu hipoteku zločina na leđa Bošnjaka. Pozivajući se na pravo, istinu i mnoge druge vrijednosti, u svom govoru je kazao:
“Na pitanje da li se na teritoriju općine Vareš koncem 1993. godine desio zločin nad hrvatskim narodom Vareša, odgovorno, suhoparno pravnički odgovaram da jeste.
Počinjen je zločin!
Na moguća pitanja, može li se pravno kvalificirati taj zločin, također odgovaram da može i da u tome kvalifikovanom ili produženom krivičnom djelu ima elemenata društvene kataklizme hrvatskog naroda, progona hrvatskog naroda, etničkog čišćenja hrvatskog naroda i ratnog zločina protiv civilnog hrvatskog stanovništva općine Vareš.
Načelnik općine Vareš Avdija Kovačević
Pa kad PRAVNIK definira da je “nad Hrvatima izvršen zločin”, što ne reče, ko ga je izvršio i na koji način?!
Danas u svijetu postoje dvije grupe pravnih učenjaka i eksperata koji kažu da postoje dvije pravne istine, i to istina kao opće prihvaćeno mišljenje i istina iz sudskog spisa.
Priznajem da sa skromnim pravničkim znanjem pripadam ovoj drugoj grupi ljudi i da je po meni Istina ono što je zapisano, a ne ono što je kazano. Istina je pravomoćna sudska presuda.”
Pa kad PRAVNIK definira da je “nad Hrvatima izvršen zločin”, što ne reče, ko ga je izvršio i na koji način?!
Odakle i sa kakvog izvora on uči historiju i pravo, na koje se u priznavanju zločina poziva, meni, kao građanki Vareša, Bošnjakinji, i svjedoku događanja u Varešu u periodu oktobar-novembar 1993.godine, nije poznato.
U Varešu se jest dogodio egzodus hrvatskog naroda, to je očito, pokazat će to i Popis stanovništva, ali činjenica je da Hrvate iz Vareša nisu otjerali Bošnjaci, njihove komšije i prijatelji, nego tadašnja politika Herceg-Bosne. Hrvati su žrtve pogrešno vođene politike i separatističkih stremljenja Bobana, Šuška, Prlića i ostale ustaške bratije, a ne etničkog čišćenja koje su proveli Bošnjaci.
U čije ime i s kojim pravom načelnik proglašava zločinom ono što se zločinom ne može nazvati. U ime Bošnjaka to nije mogao, nije smio i nije imamo pravo da uradi. Pričati tugaljive besjede i srceparajuće priče i pri tome se stavljati u podanički odnos, igrati se žrtvama vlastitog naroda, blatiti čast i dostojanstvo Bošnjaka da bi sebi gradio stabilan politički ambijent, nedopustivo je, sramno i za svaku osudu.
Priznati zločin jest veličina, to jest odraz kvaliteta ličnosti, to doista mogu samo veliki ljudi. Ali, izmišljati zločin i poturati ga svome narodu kao hipoteku koju mora da nose generacije, to je izdaja… Ovim činom je izdan je 23. oktobar, Stupni Do, Armija RBiH, Ratno predsjedništvo, SVA NAJBOLJA DJELA I NASTOJANJA DA SVE OVE GODINE ISTINA BUDE ISTINA – DA BOŠNJACI I ARMIJA BIH NISU POČINILI NIKAKVE ZLOČINE U VAREŠU, da su nam od početka rata narod mrcvarili, pretresali i izgladnjivali mjesecima, dok su naši borci ratovali sa četnicima, a oni pretresali žene na barikadama. Da je HVO, vođen HDZ-ovom politikom, organizirao napade na selo Stupni Do i Bošnjake grada Vareša: silovali su desetine Bošnjakinja i počinili zločin pravno kvalificiran kao GENOCID, da su istjerali svoj hrvatski narod iz Vareša, sproveli ga na srpsku teritoriju i izložili četničkoj pljački i poniženjima.
Pa što im to PRAVNIK ne reče? Doduše, već im je feljtone o tome pisao Anto Pejčinović, hrvatski predsjednik tadašnje vlasti HVO-a. Ali, ne! Šta će Antina istina, trebalo je da se nakon 20 godina, kad Hrvati prvi put obilježavaju godišnjicu “svog stradanja”, pojavi načelnik A.K. i izrekne to.
Učili su me da je istina, pored vjere, porodice i domovine, najveća svetinja, za koju se život daje. Istina je nešto od čega nikad neću odustati, a ni ustuknuti u stranu, kad se ona iskrivljuje i njena svetost koristi za sitne dunjalučke profite. Igrati se s istinom je opasna stvar. Načelnik jeste na izborima dobio podršku Bošnjaka, ali ta podrška mu ne daje pravo, da se igra našom časti i historijom.
Sve što je zapisano ostaje. Tako će ostati zapisano i ovo “priznanje zločina”. Ući će načelnik u historiju Vareša. Pamit će ga generacije Bošnjaka, kojima je, on, na leđa i u amanet ostavio hipoteku (nepočinjenog) zločina.
Slušala sam snimak njegovog obraćanja na toj akademiji. Glas mu je drhtao. Govorniku kakav je on, to se ne događa, izuzev ako govori ono u šta nije ubjeđen, i ako laže… On je govorio ono što zna da nije istina, lagao je na vlastiti narod. Ne znam zbog čega? Kakva se interes može staviti ispred časti naroda? Kako je to mogao i smio uraditi?
“Akademija u povodu 20. godišnjice stradanja Hrvata Općine Vareša”
Daytonska zastava BiH uz ustašku-hrvatsku dekoraciju pod kojom su prognali svoj narod
Povjerenje među ljudima gradi se na istini, pravdi i jednakosti, kao i na slobodi. Ali, nema povjerenja u kojem sudjeluje samo jedna strana, i to strana žrtve, koja se odriče toga da je žrtva i preuzima ulogu dželata. E, to se samo događa Bošnjacima. Dok Bošnjaci priznaju svoje nepostojeće zločine, Hrvati mudro šute i sistematski prikrivaju stvarni zločin. Za njih ni priznanje Ivice Rajića, Miroslava Anića ne znači ništa. Presude Haškog tribunala također su nebitne kad su u pitanju Hrvati. Trebaju im se, eto, Bošnjaci izvinjavati i priznavati.
Načelniku je bilo pametnije da se u “ime Bošnjaka” izvinuo, što smo preživjeli, jer je to izgleda naš najveći grijeh i zločin.
I sve mislim, nisu nama problem ni Srbi, ni Hrvati, problem smo mi sami sebi… Onakvi kakvih nas ima… Frustriranih, ulizica, osoba sa krizom identiteta, podanici, sluge, mešetari… Između izbora da šutim, i javno progovorim, izabrala sam ovo drugo. Istina se mora čuti. Mora se skinuti hipoteka zločina koju nam je na leđa stavio načelnik Vareša. Tražiti ono što je istinito, ne znači tražiti ono što je poželjno. U ovom slučaju se poseglo za poželjnim, a ne istinitim. Istina je voda duboka i ne može svako u nju zaroniti, jer se mnogi uguše na površini svojih laži. Koliko god vispreno laž umotavali u istinu, uvijek postoje oni koji znaju razlikovati istinu od laži. Pa i da to čovjeku i ne pođe za umom. Znam, vjerujem, da JEDAN VIDI SVE…
