Nakon strahovitog mučenja živu je spržili vrelim uljem

3603
zijoooooo

Pripremio: Saladin Kovačević

U priči o znamenitim Tuzlacima i Tuzlankama o Ifaket-hanumi, između ostalog, piše: “Ispričat ću vam, za mene, najbolju priču o najljepšoj i već tada najelegantnijoj ženi. Bilo je to dvadesetih godina ovoga vijeka. Ifaket-hanuma, kći moćnog i bogatog Bakir-bega Tuzlića, udala se za veleposjednika Sead-bega Kulovića koji je studirao u Beču. Živjeli su ljeti u porodičnoj vili u Bukinju, zimi u svojoj kući u gradu. I sve to ne bi bilo neobično da se gospođa Ifaketa nije izdvajala izvjesnom ekstravagantnošću koja, zamislite, nije nikome smetala. Zimi je stajala na skije, a po svakom vremenu jahala divnog konja u jahaćem crnom odijelu. Bila je to atrakcija kojom su se Tuzlaci ponosili.”

Ifaket-hanuma je djelovala skromno, ali se znalo da pati zato što nema poroda. I,ubrzo jebez velikih riječi, ili javnog odjeka, došlo do rastave braka. Beg Kulović se utješio s nekom Zagrepčankom koja je profesionalno svirala čelo, a Ifaket-hanuma se udala u Banja Luku i ubrzo rodila dva divna sina, Omera i Halila. Pripadala je banjalučkom krugu naprednih intelektualaca i dopala je ustaškog zatvora, a zatim i logora u Staroj Gradišci, gdje je ubijena 1944. godine.

Gospodin Nihad Halilbegović kaže: ”O rahmetli Ifaket-hanumi čuo sam dosta priča. Sve su se priče svodile otprilike na isto: ‘Bošnjački ponos, plemićki – begovski inat, široko muslimansko srce i merhamet dio su Ifaket-hanuminog bića.’ O životu rahmetli Ifaket-hanume slušao sam najviše od svoje majke čija je familija Mujezinovića (majčina familija) bila bliska familiji Tuzlića. O njoj se za života stvorio mit, a poslije života otišla je u legendu. I danas su svježe uspomene na tu predivnu i plemenitu ženu koja je radi merhameta mučena i ubijena u logoru Stara Gradiška.”

Borka Tomljenović, američka spisateljica, porijeklom iz Tuzle, između ostalog, o familiji Tuzlić i Ifaket-hanumi piše: “Tuzlići su bili stara begovska familija, nekada vrlo moćna i utjecajna. Razni muški članovi te familije igrali su u prošlosti istaknutu ulogu u političkom pa i kulturnom životu grada Tuzle, i šire, u Bosni. Za Šemsi-bega i Bakir-bega Tuzlića pričalo se da su bili naobraženi, i da su znali čitati, pisati i govoriti tri strana jezika, a u kući su imali svoju biblioteku… Ta stara begovska kuća bila je za mene puna nekog tajanstvenog čara, možda i zato što kao djevojčica puno toga što sam tamo vidjela nisam znala sebi protumačiti. Na ulaznim vratima u njihovu kuću nalazio se jedan natpis, lijepo uokviren i zaštićen staklom, ispisan meni nerazumljivim arapskim pismom, bio je to sigurno neki citat iz Kur'ana da čuva i štiti njihov dom… Dobro se sjećam Ifakete s njenom kovrčastom plavom kosom i plavim očima. Kao i moja majka i ona je voljela da se oblači po modi… sjećam se dobro i njene mlađe sestre Šemse, udate za advokata Mehmedbašića, koja je bila tradicionalna u svom načinu života, i tako su se nad tim sestrama ogledali utjecaji koji su u Bosnu stizali i s Istoka i sa Zapada. Šemsa je bila isto vrlo lijepa, ali na drugi način, s crnim očima i crnom kosom… Ifaketu su ubile ustaše…”

Ifaket-hanuma se preudala za bogatog i uglednog Banjalučanina, inžinjera Suljagu Salihagića. Ubrzo je pridobila simpatije mnogih Banjalučana. Njezin život se nije promijenio u odnosu na život u Tuzli. Nastavila je svoj mondeni život, ali sada sa mužem i dvoje djece. Skijala je, jahala konje i uživala u njihovom ljetnikovcu u Skender-Vakufu. Često je išla u lov odakle je donosila brojne trofeje. Pred nepoznatim društvom stavljala je preko lica peču (valu), prema običajima i vremenu u kojem je živjela. Vjerovatno je bila prva žena na prostorima Jugoslavije i šire koja je ustrijelila medvjeda, vepra i sl., što se može vidjeti i na slikama. Uživala je u životu, ali je uvijek poštivala i vjeru i običaje kojima je pripadala. Međutim, onoga trenutka kada su u Banju Luku počeli da pristižu muhadžiri iz istočne Bosne i istočne Hercegovine bježeći od četničkog zuluma, i njezin život počinje da se mijenja. Ona se potpuno, svim svojim bićem posvećuje muhadžirima. Odriče se života koji je do tada imala kako bi tim napaćenim ljudima pomogla, posebno u njihovom smještaju i ishrani. Obilazi gradove i sela, kupuje hranu i preko ”Merhameta” dijeli muhadžirima. Njen život se sveo na pomoć izbjeglim i unesrećenim. Prema kazivanju akademika Muhameda Filipovića, Ifaket-hanuma je, i pored dobronamjernog upozorenja gradonačelnika Bosanske Gradiške, Haki-bega Kapetanovića, da odustane od kupovine žita u Gradišci, ipak došla u taj grad po žito koje je bilo potrebno muhadžirima. To se ustašama nije svidjelo. Uhapsili su je i otpremili u logor u Staru Gradišku. Poslije strahovitog mučenja živu su je spržili vrelim uljem.

ANTRE

HALID (EDHEMA) SALIHAGIĆ

”Učite Kul-huvallah, jer ako nas Allah ne spasi, ništa nas drugo spasiti ne može!”

Halid Salihagićbioje rođen 1915. godine u Fojnici, a umro je sredinom 1993. godine u Stocu. Završio je osnovnu školu u Fojnici, Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu, a Prirodno-matematički fakultet upisuje 1934. godine u Beogradu. Ostala su mu bila dva semestra do okončanja studija. Tokom boravka u Beogradu aktivno se uključuje u djelovanje Komunističke partije Jugoslavije.

Početak Drugogsvjetskog rata zatekao ga je u njegovoj Fojnici. Kao poručnik Vojske Kraljevine Jugoslavije, polovinom 1942. godine, bio je pozvan, zajedno sa sestrićem Zijahom Dizdarevićem, u rezervu Vojske Nezavisne države Hrvatske u Sarajevo.

Ustvari, bila je to klopka ustaških agenata.

Kod Gradske kafane Zijah biva uhapšen, a i Halid, dva dana kasnije na Skenderiji. Sprovedeni su u logor Koprivnicu, a potom u logor Jasenovac. U Jasenovcu je Zijah uskoro mučki ubijen.

Halid uspijeva zakratko pobjeći iz logora Jasenovac. Bježi u Austriju gdje je ponovo uhapšen i zatvoren u logor Dahau. Uspio je pobjeći i iz tog logora i prebacuje se u Berlin gdje kraj rata dočekuje kod prijatelja, izvjesnog doktora Jermena.

U ljeto 1945. godine, na opće iznenađenje porodice, jer o njemu tri godine ništa nisu znali, dolazi u Fojnicu.

Kratko boravi na porodičnom imanju u Ostružnici, nakon čega je, zbog ”reakcionarnog” djelovanja, bio tri mjeseca u zatvoru u Sarajevu.

Zapošljava se zatim u ”Tapetaru” na mjesto knjigovođe, gdje ostaje do penzije.

”Ovdje želimo apostrofirati izuzetno bitan detalj iz vremena boravka Halida Salihagića u logoru Jasenovac. Prema njegovom kazivanju zatvorenici su mučeni, terorizirani i ubijani. Jedne večeri, kada je i njegovo pogubljene bilo gotovo sasvim izvjesno, on je čuo tiho, nerazgovijetno i nesigurno učenje sure El-Ihlas. Polahko je prošetao između zarobljenika u logoru vođen opetovanim učenjem sure El-Ihlas. Tako je došao do Ciganina (Roma), koji je nakon učenja ove sure rekao: ‘Učite Kul-huvallah, jer ako nas Allah ne spasi, ništa nas drugo spasiti ne može!’ Ovaj detalj bio je prekretnica u duhovnom životu Halida Salihagića koji, tada čini tevbu, vraća se islamu i napušta komunističku orijentaciju.”

Po završetku rata Halid odlazi na Prirodno-matematički fakultet u Sarajevo da okonča studij, ali vidjevši napadni komunistički imidž tamošnjih profesora, odustaje od svoje nakane.

Inače, Halid Salihagić se povratkom u Fojnicu nakon rata intenzivno družio sa šejhom Mustafom ef. Čolićem, bio je murid šejha Džemila ef. Numanagića, dugogodišnjega mujezina Čaršijske džamije u Fojnici, i tako spoznavao vrijednosti tesavvufa koje je kasnije na vrlo lijep način promovirao kod svojih murida.

Ovo kazivanje zabilježio je Mensur ef. Pašalić na osnovu kazivanja Ibrahima Salihagića, brata rahmetli Halida.

ANTRE

ZIJAH (ŠEFKIJA) DIZDAREVIĆ

”Mi ćemo te, Zijo Dizdareviću, danas ubiti…

Književnik Zaim Topčić, u IV tomu knjige Sarajevo u revoluciji, u tekstu U Jasenovcu su zločinci ubili i poznate mlade književnike, sjeća se Zije Dizdarevića: “(…) Jedan od najtalentovanijih iz generacije mladih predratnih književnika koji je za svog vrlo kratkog života dao knjigu izvanrednih ostvarenja (nekoliko pripovjedaka mu je antologijske vrijednosti). Cjelokupno njegovo djelo od trideset priča, noveleta i crtica po obimu je malehno, ali sa nekoliko izvrsnih kratkih priča spada među najbolje u ukupnoj jugoslovenskoj prozi stvorenoj između dva svjetska rata: “Majka”, “Naza vezilja”, “Jak, i on umrije”, “Ramazanska noć”, “Jedan dan u mojoj kasabi”, “Blago u duvaru”…

Uoči polaska u partizane, početkom novembra 1941., želio je samo da se pozdravi sa prijateljima u Gradskoj kafani, onako s nogu. Tu ga je, po nesreći, prepoznao ustaški funkcioner Josip Zubić, i smjesta pozvao ustaškog agenta, nekog Jakicu, koji ga je odmah uhapsio. Nakon višednevnog mučenja, otpremili su ga u Jasenovac. Zijo je ubijen (u 26-oj godini života) mnogo prije nego što sam ja zatočen u Jasenovcu, ali je

dugo kolalo pričanje starih logoraša – očevidaca njegove pogibije – o njegovom hrabrom držanju pred neprijateljem i njegovoj ljudskoj veličini… Dočekali su ga u velikoj grupi sarajevskih aktivista pokreta, pred zapovjedništvom logora, ustaški komandanti Maks Luburić, Ljubo Miloš i Ivica Matković.

”A sada ga vežite i vodite prijeko, u čelinke!”, naredio je Luburić Čarkarima – koljačima.

”Mi ćemo te, Zijo Dizdareviću, danas ubiti, jerbo si se usudio da osporiš našu ustašku vlast i silu, jerbo si komunist – sada ti je valjda jasno?!

I,zakopajte ga duboko da nikad ni mrtav ne izviri na površinu ove svete nam hrvatske zemlje!”