Ekselencije, dame i gospodo, dragi prijatelji!
Pridružio sam vam se danas u Westminsterskoj opatiji, u ovom dostojanstvenom obilježavanju Dana sjećanja, povodom 20. godišnjice srebreničkog genocida.
Okupili smo se kako bismo se sjetili 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka muslimanske vjere koji su ubijeni u Srebrenici prije dvadeset godina, i da izrazimo poštovanje hiljadama onih koji su preživjeli genocid i morali da nastave život sa trajnim naslijeđem tragedije.
Okupili smo se da bismo pokušali shvatiti i osvrnuti se na ono što se dogodilo u Srebrenici, da naučimo lekciju od genocida i razumjeli njegove posljedice.
Globalna javna osuda genocida pomoći će da se takva zla više nikada ne ponove.
Velika Britanija je prva u Evropi i svijetu održala komemoraciju povodom genocida u Srebrenici, te promovisala istinu o onome što se tamo dogodilo. Takođe je prva otpočela edukaciju o genocidu kako bi cijeli svijet bio upoznat sa ovim tragičnim događajem.
Velika Britanija je jedina zemlja na svijetu koja je proglasila Dan sjećanja na Srebrenicu. Oko 200 događaja će se održati ove godine u različitim gradovima širom Velike Britanije, povodom godišnjice genocida u Srebrenici.
Izuzetno mi je drago da fondacija „Sjećanje na Srebrenicu“, koju finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, planira uspostaviti na svjetskoj razini, prvi stalni Memorijalni centar “Srebrenica” koji će se baviti edukacijom u borbi protiv mržnje i netolerancije kroz liderstvo i mreže komemoracija, učenja i obrazovnih aktivnosti.
Duboko smo zahvalni ljudima i Vladi Ujedinjenog Kraljevstva za podršku koju su pružili onima koji su preživjeli genocid – kroz finansiranje zgrade Memorijalnog centra u Srebrenici, rad Međunarodne komisije za nestale osobe, te programima pomoći za povratnike u Srebrenicu.
Britanska vlada i premijer Cameron lično zauzeli su čvrst stav da genocid u Srebrenici nikada ne smije biti zaboravljen, i da se lekcije iz tog tragičnog događaja moraju naučiti, te da ih međunarodna zajednica treba primijeniti.
Pohvaljujem napore Velike Britanije u pokretanju i izradi rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a da se obilježi 20. godišnjica genocida u Srebrenici.
Snažno podržavam ovu rezoluciju jer obilježava godišnjicu s poštovanjem i na diskretan način odaje počast žrtvama, pokazujući solidarnost sa preživjelima, podsjećajući svijet na strašne posljedice odsustva reakcije pred sam genocid.
Ova rezolucija treba da potvrdi i ojača odlučnost Ujedinjenih nacija da spriječi ponavljanje takvih zlodjela u svjetlu naučene lekcije genocida u Srebrenici.
Rezolucijom Vijeća sigurnosti 819, usvojenom 16. aprila 1993., određeno je da Srebrenica, “zaštićena zona” Ujedinjenih nacija, bude branjena od strane država članica Ujedinjenih nacija koristeći “sva potrebna sredstva, uključujući i upotrebu sile”.
Ipak, od 11. do 16. jula 1995. godine, odredi smrti Radovana Karadžića i Ratka Mladića pogubili su 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici. Desetine hiljada žena i djeca prisilno su deportovane. Porodice i zajednice su devastirane.
Ujedinjene nacije nisu spriječile genocid uprkos obavezi da zaštite civilno stanovništvo Srebrenice. “Zaštićena zona” UN-a, Srebrenica, tako se pretvorila u najmračniji čas Ujedinjenih nacija.
U svom izvještaju o padu Srebrenice, koji je podnesen 2000. godine, generalni sekretar Ujedinjenih nacija Kofi Annan navodi da “greškom, pogrešnom procjenom i nemogućnošću da se prepozna obim zla s kojim su suočene, Ujedinjene nacije nisu učinile svoj dio posla kako bi da pomogle da se spasi narod Srebrenice”.
Bio je to najgori zločin na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
Dakle više je nego prikladno, i historijski značajno, da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija održi komemoraciju povodom genocida u Srebrenici, te oda počast žrtvama i preživjelima usvajanjem rezolucije koju je donijela Velika Britanija, tako da pozivam sve članice Vijeća sigurnosti da sutra glasaju za njeno usvajanje.
Najbolji način da odamo počast žrtvama genocida u Srebrenici bio je da se nauče lekcije tog neuspjeha UN-a, te da se nikada više ne počine iste greške. Nažalost, čini mi se da to nije učinjeno.
Uprkos učestalim obećanjima da su se izvukle pouke iz tragedije u Srebrenici, toliko puta u proteklih dvadeset godina svjedoci smo nespremnosti međunarodne zajednice da djeluje odlučno da se zaustavi pokolj civila drugdje u svijetu, posebno ako to nosi sa sobom bilo kakav rizik, teret ili cijenu.
Međunarodna zajednica se više puta opredijelila za politiku koja nije uspjela u Bosni. Zašto moramo ponovo učiti iste lekcije?
2005. godine Generalna skupština Ujedinjenih nacija i Vijeće sigurnosti su se opredijelili da prihvate odgovornost da zaštite civilno stanovništvo od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti.
Međutim, odgovornost da se stanovništvo zaštiti, ispostavilo se više kao deklarativni princip nego obavezujuće pravilo međunarodnog djelovanja.
Moramo biti oprezniji u otkrivanju i odgovoru na rane pokazatelje koji upućuju na mogući genocid, posebno etničke i rasne netrpeljivosti, mržnje, diskriminacije i marginalizacije. Dragi prijatelji, raznolikost je ljudska osobina.
Naša ljudska rasa je mozaik sastavljen od bogatog amalgama naroda, kultura i religija koje zajedno obrazuju dinamičan i raznolik spoj. Naša odgovornost je da očuvamo i zaštitimo taj mozaik. Historijsko iskustvo u Bosni nudi vrijedne lekcije u tom pogledu.
Jedinstvena multietnička kultura Bosne i Hercegovine je tkana kroz hiljadu godina tolerancije i poštovanja među građanima, bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost.
Namjera počinilaca genocida je bila da se uništi multietničko tkivo našeg društva kroz masovni pokolj, mučenja, silovanja, protjerivanja i pljačku. Ta namjera kulminirala je u Srebrenici u julu 1995. godine.
Danas se vodi bitka u Bosni između onih koji nastoje da ožive pluralistički karakter i tolerantni duh našeg društva i onih koji rade na učvršćivanju i produbljivanju etničkih podjela stvorenih silom i zločinima.
Propust da se ponište posljedice neopisivih zločina koji su pokidali naše društvo bi sigurno došao kao nagrada onima koji su ih počinili, te bi istovremeno poslao opasnu poruku svim onima koji bi u budućnosti htjeli da počine genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, da se takvi zločini u konačnici isplate.
Bez obzira na to, mi u Bosni, koji čvrsto vjerujemo da je kulturni pluralizam najvrednije blago čovječanstva, nastaviti ćemo s naporima za obnovu našeg pluralističkog društva i postavljanju temelja da buduće generacije premoste podjele.
Pomirenje i obnova našeg društva su krucijalni, ali najteži zadaci pred nama, jer ostaci naše nedavne prošlosti, posebno ideologije koja je inspirisala genocid, i dalje ometaju naš napredak.
Fizičke i emocionalne rane našeg stanovništva od zločina počinjenih za vrijeme rata čine naše napredovanje prema stvarnom pomirenju teškim i bolnim procesom.
Ideološki i politički sljedbenici onih koji su glavni organizatori genocida ometaju naš napredak ka postizanju pune stabilnosti, prosperiteta i članstva u Evropskoj uniji i NATO-u.
Oni su javno negirali genocid u Srebrenici, uprkos presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kojom se potvrđuje da je počinjen genocid u Srebrenici i presudi Međunarodnog suda pravde koji je zaključio da su djela počinjena u Srebrenici imala sve odlike genocida.
Oni i dalje sanjaju o završetku političkog projekta Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji se pokazao kao katastrofalan za Bosnu i Hercegovinu i cijelu regiju.
Oni gotovo svakodnevno prijete otcjepljenjem dijela BiH iz kojeg je ubijeno ili protjerano stotine hiljada nesrpskih civila.
Oni, naravno, neće uspjeti, jer nikada nećemo dozvoliti da se Srebrenica, Prijedor, Zvornik i mnoga druga poprišta užasnih zločina odvoje od Bosne.
Moramo se suprotstaviti ovom opasnom i neodgovornom avanturizmu jačanjem naše kolektivne odlučnosti da se spriječi stvaranje novih rana u Bosni i Hercegovini.
Oni koji žele bolje odnose u BiH, i sa Bosnom, morati će prihvatiti prošlost, suočiti se sa istinom, spriječiti dovođenje u pitanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta naše zemlje, prestati da vrijeđaju žrtve i one koji su preživjeli genocid, kao i negiranje sudski potvrđenih historijskih činjenica.
To su stvari o kojima se ne može diskutovati. O svemu ostalom možemo pokušati da postignemo uzajamno korisne dogovore putem dijaloga i kompromisa.
Istina o genocidu u Srebrenici ne može biti predmet političkih pregovora, postizanja kompromisa, ili nekog usputnog rješenja koje je prihvatljivo za sve strane.
Snažno odbacujemo tvrdnju da sjećanje i komemoracije genocida produbljuju podjele u našem društvu i da mogu imati negativne posljedice po stabilnost u Bosni. Istina o bilo kojem zločinu, bez obzira na to ko ga je počinio, i bez obzira na to ko su bile žrtve, te prihvatanje te istine na svim stranama, u stvari je neophodan preduslov za stabilnost.
Pomirenje se može postići samo na temelju istine i pravde. Proces pomirenja ne može ići naprijed ako ne postoji zajedničko priznavanje zločina.
Bez obzira na sve, napredak Bosne i Hercegovine ne može se zaustaviti. Ogromna većina naših građana želi mir, stabilnost i prosperitet, želi izgraditi zajedničku i sigurnu budućnost za sebe i svoju djecu.
Vrijeme je na strani onih koji vole našu zemlju, koji rade za njen napredak i koji žele da je vide sigurnom i prosperitetnom, kao članicu Evropske unije i NATO-a.
Bosna će se postepeno vratiti na ono što je oduvijek bila – mjesto gdje ljudi različitih religija, kultura i identiteta žive zajedno u harmoniji, sigurnosti i napretku.
Danas, u Westminsterskoj opatiji, vidimo 20 svijeća upaljenih povodom obilježavanja 20. godišnjice genocida – jedan za svaku godinu bola i poricanja otkako se desio genocid.
Ne možemo vratiti mrtve, niti možemo izbrisati bol iz srca njihovih najmilijih. Ono što možemo učiniti je da pružimo dostojanstvo i pravdu onima koji su u Srebrenici preživjeli genocid, koji su izdržali užasne bolove i patnje.
To dugujemo ne samo umrlima i onima koji su preživjeli, već nama samima, ljudskosti koju svi imamo u sebi, i budućim generacijama koji ne zaslužuju da nose teret grijeha svojih očeva.
