Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ / Magazin STAV
Često se u razgovoru s “običnim” ljudima, građanima koji nisu na bilo koji način politički ili javno angažirani, može primijetiti nezadovoljstvo usmjereno ka onom društvenom sloju koji se u nas voli nazivati intelektualcima. Zamjerke se najčešće odnose na fenomen šutnje intelektualaca u vezi s pojavama koje su zaista bitne za čitavo društvo te njihovu neobičnu glasnost, bolje rečeno larmanje, o stvarima koje su za većinu građana u najboljem slučaju od male važnosti, a u najgorem – teška ezoterija.
Da zamjerke građana nisu neopravdane, ali i da situacija može postati daleko gora, pokazalo se na redovnoj sesiji “Kruga 99”, na kojoj se nekoliko ovdašnjih intelektualaca odlučilo baviti društveno bitnim stvarima, ali na sasvim ezoteričan način. Tema redovne sesije “Kruga 99” bila je “bosanska nacija”, a uvodničari su bili Senadin Lavić, Slaven Kovačević, Adnan Velagić te Zlatan Delić. Tok same sesije opravdao je njen naslov “Bosanska nacija!?!”, koji je u sebi pored uzvičnika nosio i upitnik, jer je vrlo brzo postalo jasno da i sami uvodničari nisu do kraja sa sobom raščistili ovu temu te da imaju poprilično kontradiktorne stavove, i to u takvoj mjeri da sami sebi proturječe.
Ponajprije su se čuli krajnje čudni, da ne kažemo neiskreni stavovi kojima se uvodničari istovremeno zalažu i za uspostavljanje “bosanske nacije”, ali i veličaju ZAVNOBiH kao nekakav korak u tom smjeru, mada je baš ZAVNOBiH potvrdio i cementirao narode, a ne građane kao nosioce i antifašističke borbe, ali i političkog suvereniteta, koji će, naravno, “narodi i narodnosti” artikulirati kroz organe komunističke partije. Upravo se u deklaracijama ZAVNOBiH-a govori o “plamenu pravednog oslobodilačkog rata” u kojem se “kuje bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata”, o tome kako su “prvi put u historiji Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedinjeni u Narodnooslobodilačkom pokretu, stupili na isti put i počeli da izgrađuju svoj zajednički dom” itd. Štaviše, deklaracija izričito jamči “ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina”, a ne tamo nekakvu ravnopravnost građana.
Naravno, u slučaju ZAVNOBiH-a, više je riječ o formi nego o suštini, jer sama deklaracija jamči i slobodu vjeroispovijesti, štampe, udruživanja, zbora i dogovora, ličnu i imovinsku sigurnost građana, te slobodu privatne inicijative u privrednom životu, a svi valjda znamo koliko toga (ni)je bilo u stvarnom životu SFRJ, pogotovo u prvim desetljećima nakon rata. Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina ne samo da nije bila država ravnopravnih građana, ona nije bila niti republika ravnopravnih naroda sve do prvih demokratskih izbora 1990. godine. Upravo zato nije jasno otkud potreba da se ideja “bosanske” nacije pokušava legitimirati baš ZAVNOBiH-om, osim ako nije riječ o pokušaju priskrbljivanja nekog pravnog kontinuiteta samoj ideji nacionalnog bosanstva te istovremenom pokušaju amnestiranja komunističkih tekovina.
Posebno su nebulozne, ali i opasne tvrdnje Senadina Lavića da “bosanska nacija prevazilazi dosadašnje stanje etnopolitike koje je dominiralo u BiH 30 godina”, te da je to “put koji direktno proizlazi iz ZAVNOBiH-a i nastavlja tradiciju poštivanja svih specifičnosti BiH uz to da BiH napokon ima svoju naciju, tj. svoj narod, ljude koji žive tu”.
Lavić kao da je zaboravio da Bosna i Hercegovina već ima svoju naciju, onu koja je odbranila njen suverenitet, cjelovitost i nedjeljivost, onu naciju koja je, po ko zna koji put, prolila more krvi za tu Bosnu i Hercegovinu – bošnjačku naciju. No, upravo se u negiranju nacionalnosti Bošnjacima i krije najveća opasnost čitave ideje “bosanske nacije”.
Iako Lavić tvrdi da, “kada govorimo o bosanskoj naciji, mi se ne zalažemo za stvaranje nove etničke grupe, novog naroda, nove etničko-religijske grupe, nove neke etničke vrste i tako dalje. Već govorimo o jednom državljanskom i građanskom konceptu života”, on ipak time negira Bošnjacima nacionalnost i svodi ih na nekakvu etničko-religijsku grupu. Štaviše, Lavić bošnjačko političko organiziranje na nacionalnim osnovama tretira kao “etnoteritorijalni nacionalizam”, koji, po njegovim riječima, “direktno negira državu i njen suverenitet”, čime ustvari tvrdi da postoji tenzija i sukob između politički suverenih i nacionalno organiziranih Bošnjaka i suverene Bosne i Hercegovine. Lavić ovo tvrdi uprkos činjenici da su upravo Bošnjaci, politički organizirani na nacionalnim osnovama, iznijeli odbranu suvereniteta Bosne i Hercegovine na svojim plećima! Organiziranje na nacionalnim osnovama za Lavića je “etnopolitika” koja ne samo da dovodi do razdvajanja “etničkih grupa” već je i navodno dovela do konflikta između njih.
Ovo je ili nevjerovatna naivnost ili krajnja malicioznost s Lavićeve strane jer je valjda jasno da svi problemi Bosne i Hercegovine već gotovo dva stoljeća potječu iz aspiracija susjednih velikodržavnih politika. Potpuno je nejasno i zašto Lavić tvrdi da je organiziranje na nacionalnim osnovama suprotstavljeno “konceptu vladavine prava na cijeloj teritoriji države BiH, slobodi svakog pojedinca u njegovom kulturnom ljudskom ispoljavanju, pravu svake grupe na njenu kulturnu autonomiju (jezik, književnost, vjerovanje…) i pravu svakog čovjeka da ostvaruje neki prihod da može u ovoj zemlji da živi kao slobodan i iz nje ne iseljava”. Kroz historiju su mnoge politike, koje nemaju ništa s nacionalnim ili etničkim, slijeva nadesno, bile krive za kršenja upravo svake od ovih stavki (pogotovo ona komunistička čije su se deklaracije veličale na ovoj sesiji), pa je potpuna zamjena teza tvrditi da su kod nas nekakve uopćene “etnopolitike” krive za izostanak nekih od ovih civilizacijskih tekovina, a posebno je zlonamjerno izbjegavati konkretno imenovati istinske krivce za ovaj problem u Bosni i Hercegovini danas – velikosrpsku i velikohrvatsku politiku. Na prostorima na kojima je vladala i vlada, kako je Lavić naziva, bošnjačka “etnopolitika”, ne krše se niti prava na kulturnu autonomiju niti sloboda bilo čijeg “kulturnog ispoljavanja”.
Sličan nastup imao je i Slaven Kovačević, koji je izjavio da su “etnički identiteti koje formira politika”, a iza kojih se nalazi zahtjev za teritorijem, ustvari izvor konflikata. Kovačević nije pojasnio čiji je to “etnički identitet” formirala politika, no koliko se može naslutiti iz natuknice o “zahtjevima sa svojim teritorijem”, čini se da je Kovačević s ovakvim opservacijama zakasnio nekih stotinjak i kusur godina jer su i srbijanska i hrvatska politika još tad formirale odgovarajuće nacije u Bosni i Hercegovini.
Ovakva vrsta retorike može samo iritirati pripadnike srpske i hrvatske nacije i legitimizirati njihove do sada potpuno iracionalne strahove o asimiliranju, strahove koji su ionako konstantno provocirani od njihovih političkih elita. Kovačević smatra da “građanin kao pojedinac treba da ima sva prava uključujući i da sam sebi utvrđuje identitet kako želi”, što svakako i jeste slučaj u današnjoj Bosni i Hercegovini, pa nije jasno šta mu to tačno smeta osim što ga možda iritira činjenica da oni koji dijele zajednički grupni ili kolektivni identitet žele da prakticiraju i neka prava kao grupa, a ne samo kao individue.
I Adnan Velagić iznio je sasvim kontradiktornu tezu da je put ZAVNOBiH-a ustvari put u stvaranje “bosanske nacije”, pa je čak i ponešto duhovito, uzevši u obzir politički trenutak u Bosni i Hercegovini, ustvrdio “kako se pitanje stvaranja bosanske nacije danas nameće kao realnost”. Prepreke ostvarenju takvog grandioznog sna stvaranja “bosanske nacije” nalaze se, prema Velagiću, u Aneksu 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma, tj. u Ustavu BiH, koji “daje mogućnost za etnokratiju”. Kad bi se, eto, samo našlo političke volje, smatra Velagić, te se potaknula prekompozicija, promjena Dejtonskog sporazuma, onda bi se mogla u fokus pozicionirati i “centralna nacija”, koja bi se, “naravno”, izvela iz imena države pa se zvala “bosanska nacija”. Cijena? Prava sitnica!
Šalu na stranu, gotovo je nevjerovatno da ozbiljni ljudi iznose ovakve fantastične stavove – prekompozicija i promjena Dejtonskog sporazuma, a sve radi formiranja buduće centralne “bosanske nacije” – zašto odmah ne objaviti rat, postoje daleko bolji razlozi za njega od “bosanske nacije”, a barem ne bi podarili srpsko-hrvatskim separatistima sasvim legitiman “Casus belli” što ovakve ideje nesumnjivo predstavljaju.
I kako je moguće izvoditi ime “bosanske nacije” iz imena države kada se država zove Bosna i Hercegovina? Velagić je na kraju “zakucao” čitavu nakaradnost vlastitog promišljanja izjavom kako “narod ne može napraviti državu već da to može samo nacija, a u tom konceptu treba posmatrati i današnje stanje”, čime je ustvari ili ustvrdio kako Bosna i Hercegovina nije država ili kako Bošnjaci nisu nacija.
Sve u svemu, ništa od ovakvih fantastičnih i poprilično infantilnih ideja ne bi bilo vrijedno ni spomena, jer imali su naši intelektualci i daleko gore izlete u “dimenzije tamnih sila perverzne imaginacije”, da nije jedne neizbježne činjenice. Ovakve ideje serviraju se samo i isključivo Bošnjacima. Ne samo da se sesije i seanse, s kojih se odašilju ove vrste poruka, održavaju gotovo isključivo na bošnjačkim većinskim prostorima i pred uglavnom bošnjačkom publikom, cijela ova priča usmjerena je isključivo prema Bošnjacima i garnirana bajkovitim prizorima, floskulama i terminima kreiranim za specifično bošnjačke političke ukuse. Sve ove priče oblikovane su tako da se apelira na partikularno bošnjačke strahove, želje, zablude, dileme, dvojbe i strasti. Ovakve zablude i fantazije ne mogu se ni pomisliti promovirati Srbima i Hrvatima jer je to ne samo neprofitabilno nego i potencijalno opasno. Promotori ideje “bosanske nacije” nisu još ni sami sigurni kako uopće predstaviti, a kamoli legitimizirati ovakve ideje kod Srba i Hrvata, no već su krenuli osporavati ne samo pravo Bošnjaka da se politički organiziraju i djeluju s nacionalnih osnova nego i da Bošnjacima osporavaju status nacije koja već ima svoju vlastitu nacionalnu državu – Bosnu i Hercegovinu.
Na kraju krajeva, kao što smo ranije i primijetili, sve te “bosanske” političke filozofije, sva ta lutanja nekim alternativnim dimenzijama, sva ta dječačka fantaziranja uvijek se svedu na žrtvovanje nekog komada bošnjačkog živućeg tijela na oltaru suživota i države. Jedino što se mijenja jeste veličina bošnjačke žrtve i dio nacionalnog tijela koji treba odsjeći i žrtvovati: nekada treba žrtvovati pravo i potrebu Bošnjaka za političkim organiziranjem na nacionalnim osnovama, nekad bošnjačke kulturne institucije, a nekad i samo bošnjačko nacionalno ime koje treba marginalizirati nauštrb izmišljenog “bosanstva”. Sada bi neki očigledno da žrtvuju i zdrav razum. U današnjem, krajnje opasnom geopolitičkom trenutku i u situaciji u kojoj se nalaze i Bošnjaci i Bosna i Hercegovina, sluđivati bošnjački narod, delegitimizirati nacionalne bošnjačke političke predstavnika, a davati municiju srpskim i hrvatskim političarima te zabavljati sebe i svoje drugare promocijom ovakvih infantilnih zabluda ne samo što je krajnje neodgovorno nego i sasvim zlonamjerno.
