Ono što velikosrpska vlast u entitetu nastalom na genocidu radi bošnjačkoj djeci, to Bošnjaci u Sarajevu rade sami sebi.
Još se sjećamo šatora ispred zgrade OHR-a u Sarajevu kada su roditelji bošnjačke djece iz Konjević Polja tražili da se za njihove mališane obezbijedi pravo na pohađanje grupe nacionalnih predmeta u školi, a što uključuje i bosanski jezik.
Protestvovali su i Bošnjaci iz Kotor Varoši iz sličnih razloga. Ima još puno takvih slučajeva u RS-u, ali su ovi najpoznatiji. Ovih dana slične probleme imaju i Bošnjaci iz Kotorskog kod Doboja, njima velikosrbi ne priznaju naziv “bosanki jezik”, pa im u svjedočanstva upisuju “bošnjački jezik”.
I dok se zgražavamo nad okupatorskom politikom RS-a i suosjećamo sa torturama Bošnjaka povratnika, i u Sarajevu se slične stvari dešavaju. U mnogim slučajevima bilježimo da u đačke knjižice i svjedočanstva u rubrici za maternji jezik nastavnici upisuju “Bosanski, srpski, hrvatski jezik”! Prosvjetni beskičmenjaci u Sarajevu ne smiju napisati ni kako se zove njihov jezik, a da ne pokažu strah i podaništvo prema Srbima i Hrvatima. Smiju li u kantonu gdje su većina Bošnjaci glasno napisati “Bosanski jezik”, a da ne pridodaju ono “S” i “H”? Kao da se pravdaju, kao da se boje svog identiteta pa ga se tako olako liševaju ili relativiziraju.
Nije nam poznato, ali čini se da ni roditelji nisu puno bolji od učitelja, profesora, direktora i ostalih autoriteta u sarajevskom obrazovanju, ni oni se ne bune pa dozvoljavaju da su im djeca osvjedočeno posrbljena i kroatizirana.
Provjerili smo i došli do saznanja da nisu kod sve bošnjačke djece rubrike maternjeg jezika “oplemenjene” srpskim i hrvatkim jezikom, ali je zabrinjavajući procenat takvih slučajeva.
Odbacujući svake reginalizme, kao osnov za poimanje i kategorizaciju Bošnjaka, ne možemo, a ne zaključiti da Sarajevo treba biti primjer kako se uspravno drži ovaj narod. Dok se povratnici, ta hrabra kategorija Bošnjaka, bori za pravo na maternji jezik, dotle se u Sarajevu razbacuju tim pravom i vlastiti identitet bacaju pod noge svojim mitskim bićima – Srbima i Hrvatima. Savitljivost kičme u Bošnjaka, posebno u Šeheru, je tolika da nam ne treba Milorad Dodik, mi ćemo posao svog omalovažavanja i diskriminacije uraditi sami, bez njega.
S. K.
