Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Otkako su pripadnici snaga palestinskog otpora, 7. oktobra 2023. godine, pokrenuli operaciju “Tufan Al-Aksa”, kako bi stali na kraj cionističkom okupatorskom režimu koji vrši najgnusnije zločine nad Palestincima i kontinuirano radi na judaizaciji Kudsa i džamije Al-Aksa, i koji je nakon operacije ”Tufan Al-Aksa” pokrenuo varvarske napade na civilno stanovništvo u Pojasu Gaze, što je dovelo do smrti više od 43.000 Palestinaca, uglavnom žena, djece i staraca, i ranjavanja više od sto hiljada ljudi, ne stišavaju se napadi i kritike na račun snaga palestinskog otpora od strane mnogobrojnih dušebrižnika iz muslimanskih redova koji okrivljuju mudžahide Gaze, a ne cionističke okupatore, za stradanje muslimana Gaze i nezapamćene zločine nad njima.
Nažalost, među ovim destruktivnim kritičarima ima i određen broj islamskih učenjaka i daija, što ovu stvar i ovaj problem još više usložnjava, proizvodi sumnje i širi smutnju među muslimanima, te izaziva međusobne svađe i dovodi do novih podjela, mržnje i jalovih rasprava, dok naši dušmani spaljuju svetu zemlju i ubijaju muslimane i muslimanke čiji su životi i čast svetiji i od Ka'be i od Kudsa.
Između ostalog, sumnje koje šire ovakvi učenjaci i daije, kojih, nažalost, ne fali ni u našoj državi, kao i njihovi slijepi sljedbenici, uključuju i prigovor pripadnicima snaga otpora da je njihov napad bio ishitren i potpuno pogrešan i da svojom nepromišljenom akcijom i borbom vode svoj narod u propast i nestanak, navodeći pri tom šerijatske dokaze o kategoričkoj zabrani ulaženja u sukob sa mnogostruko jačim neprijateljem, jer je to unaprijed izgubljena bitka i bacanje vlastitim rukama u propast.
U moru negativnosti koje porađa ovakav pristup, posebno je poražavajuće to što takvi učenjaci i daije odvraćaju muslimane općenito, a muslimane Gaze i Palestine posebno, i od same pomisli na borbu i suprotstavljanje okupatoru, ubijajući im i posljednju nadu u mogućnost pobjede nad nadmoćnim neprijateljem i nudeći im predaju i pristanak na mir koji će značiti ponovno stavljanje pod cionističku vlast i čizmu, pod parolom: ”Nek’ je samo glava živa!”
Naravno, bilo bi mnogo bolje i za njih i za ostatak ummeta, da drže jezik za zubima i da sve nas, a posebno muslimane Gaze, svojim ćutanjem zaštite od svog zla, ali je teško šutiti kada srce gori od zlobe prema muslimanu neistomišljeniku, tako da je govor, ma koliko on bio nesuvisao i destruktivan, za takve ljude neka vrsta oduška da ih vlastita mržnja ne bi izjela.
Sve to me je ponukalo da se studioznije pozabavim ovom problematikom i da istražim i proučim stavove i mišljenja islamskih učenjaka po ovom pitanju, s ciljem odagnavanja sumnji i zaustavljanja smutnje čiji se plamen sve više širi i uništava naše bratske veze i udaljava nas od rješenja i izlaska iz ovog začaranog kruga zbunjenosti, dezorijentiranosti, nesigurnosti i obezglavljenosti.
Prije svega, smatram da ovdje nije riječ o nedostatku znanja, već o nedostatku istinske muževnosti, hrabrosti i moralnosti, te o pristrasnosti i fanatičnoj odbrani svojih stavova i mišljenja, što navodi na zaključak da se zapravo radi o sukobu dva idejna pristupa ili diskursa (menhedž), mnogo više nego o naučnom pristupu ovoj delikatnoj tematici i dobronamjernom iznošenju šerijatskih dokaza kojima se svi muslimani moraju vratiti i povinovati prilikom međusobnih sporova i nesuglasica.
Na ovakav zaključak navode i komentari nekih daija koji upozoravaju muslimane na opasnost od tzv. ihvanijske ideje (jer su pripadnici snaga palestinskog otpora u Gazi sljedbenici te ideje) baš onako kako su njih, nekada davno, upozoravali islamski učenjaci na ovaj pokret i njegove ideje.
Fetva šejha Ibn Baza o obavezi pomaganja potlačenim muslimanima
A šta su stvarno govorili istinski islamski učenjaci o spomenutom muslimanskom pokretu, njihovoj ideji i borbi za afirmaciju islama i islamskog Šerijata, reći će nam šejh Fejsal ibn Kazzar el-Džasim iz Kuvajta, koji je, odgovarajući upravo na sumnje i kritike upućene snagama palestinskog otpora, rekao: ”Prvo – kritikovanje snaga otpora tokom rata nije dio islamskog morala. Nije poznato da je bilo koji ugledni islamski učenjak – ni iz prvih ni iz potonjih generacija – bio tako glasan u kritiziranju muslimana u vrijeme nevjerničkog neprijateljskog rata protiv njih i pokušaja njegove dominacije nad muslimanima, bez obzira na razloge za izbijanje rata, jer takvo stanje i pozicija zahtijeva pomoć, podršku, ulijevanje nade, podsticanje na postojanost i poraz neprijatelja, i to je zahtjev vremena.
Kada je svojevremeno sirijski diktator Hafez al-Asad pokrenuo kampanju protiv Muslimanskog bratstva, optužujući ih da pokušavaju svrgnuti sirijsku vladu, šejh Ibn Baz, Allah mu se smilovao, poslao je poruku pozivajući muslimane da im pomognu i da ih podrže. Šejh Ibn Baz nije uputio svoju kritiku Muslimanskom bratstvu, okrivljujući ih jer su provocirali vladara Sirije ili planirali da ga svrgnu unatoč njihovoj slabosti i njegovoj snazi i moći nad njima.
Nije se upuštao u kritiku njihovog idejnog pristupa ili menhedža, jer je situacija zahtijevala podršku i pomoć protiv tiranina, sljedbenika otpadničke sekte, pa šta tek reći ako nevjernički agresor uzurpira muslimanske zemlje, skrnavi njihove svetinje i pljačka njihova dobra. I zar iko razuman sumnja da govor u vrijeme rata mora biti govor pomoći i podrške muslimanima, oružjem, imetkom i dovom, a ne napad i kritika.
Zapravo, niko u ovoj situaciji ne kritikuje muslimane osim jedne od tri vrste ljudi: neznalica, ahmak ili plaćenik koji slijedi hirove svojih gospodara. Opća kritika koja se odnosi na uzroke rata i nedostatak ljudstva i opreme, ako je i dopuštena, dopuštena je samo u vrijeme sigurnosti, a nikako u vrijeme rata, jer je kritički govor u vrijeme smutnje i rata opasniji od udarca sablje.
No, vratimo se govoru i poruci šejha Ibn Baza. Naime, u vrijeme strašne kampanje, torture i zločina nad pripadnicima Muslimanskog bratstva u Siriji, 1982. godine u gradu Hami, na pitanje: ”Šta bi musliman trebao učiniti prema mudžahidima Sirije?”, šejh Ibn Baz, odgovorio je: ”Ono što znamo o njihovom stanju je da su potlačeni i da zaslužuju pomoć i podršku. Jer, država ih sada žestoko ubija, a oni su tražili samo vladavinu islama i ništa drugo. Sirijska država je nusajrijska, alevitska, šiijsko-rafidijska država, i stoga mudžahide (tj. Muslimansko bratstvo) treba podržavati i pomoći dok ne izbave svoju zemlju iz ruku nevjerničkog i ateističkog neprijatelja, koji snuje i čini zlo muslimanima.” Zato se – zaključuje svoj govor šejh Fejsal el-Džasim – držite riječi istinskih učenjaka, a zanemarite riječi neznalica, ahmaka i plaćenika.”
(Šejh Fejsal ibn Kazzar el-Džasim, Vadžibuna nahve Filistin fi ma'reketi ”Tufanul-Aksa”, oktobar, 2023.)
Sumnje u vezi nedozvoljenosti borbe muslimana Gaze protiv ”moćnih” cionista
Spomenuti učenjaci i daije svoju kritiku i osudu postupaka snaga palestinskog otpora, između ostalog, temelje i na ajetu iz sure El-Enfal kojim je Allah olakšao vjernicima po pitanju borbe, pa je obavezu da jedan musliman bude postojan pred desetoricom neprijateljskih vojnika, sveo na obavezu postojanosti jednog muslimana pred dvojicom neprijateljskih vojnika, shodno ajetu: ”Sada vam Allah daje olakšicu; On zna da ste izmoreni: ako vas bude stotina izdržljivih, pobijedit će dvije stotine; ako vas bude hiljada, pobijedit će, Allahovom voljom, dvije hiljade. A Allah je uz one koji su izdržljivi.” (El-Enfal, 66.)
U prethodnom ajetu Uzvišeni Allah, rekao je: ”O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu! Ako vas bude dvadesetak izdržljivih, pobijedit će dvije stotine; a ako vas bude stotina, pobijedit će hiljadu onih koji ne vjeruju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju.” (El-Enfal, 65.)
Učenjaci i daije koji osuđuju borbu muslimana Gaze protiv cionističkog okupatora, razumijevaju ajet: ”Sada vam Allah daje olakšicu…”, u smislu obaveznosti (vudžub) primjene spomenute olakšice, a ne u smislu dozvoljenosti njene primjene, pa su donijeli fetvu i presudu da je moć cionističkog Izraela mnogo puta veća od moći i snage muslimana Gaze, te im na osnovu toga nije dozvoljena borba protiv cionističke armade, jer se borba u ovakvom odnosu snaga suprotstavlja slovu Kur'ana.
Stoga ćemo u nastavku, na temelju Kur'ana i Sunneta i mišljenja islamskih učenjaka i autoriteta iz sve četiri priznate pravne škole (mezheb), pokušati odgovoriti na spomenute sumnje.
Što se tiče tvrdnje da je cionistička borbena moć daleko veća od moći muslimana Gaze, u to nema nikakve sumnje. Naprotiv, mi također potvrđujemo i priznajemo da je njihova borbena moć stotinu, a ne deset puta veća, i da povrh svega toga, cionisti posjeduju nuklearno oružje. Međutim, greška koju prave spomenuti učenjaci i daije je u tome što su na ovoj ispravnoj premisi izgradili pogrešan zaključak i donijeli pogrešan sud, a to je zabranjenost borbe u potpunosti kod ovakvog odnosa snaga, zaboravljajući da musliman ima snagu koju neprijatelj nema, a to je vjera u Allaha, te da osnova pobjede nije vezana za posjedovanje materijalne snage, već za Allahovu pomoć i podršku. Allah je iskreno i istinsko vjerovanje, a ne materijalnu snagu, učinio uvjetom pobjede, kao što se navodi u ajetu: ”O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Muhammed, 7.)
Naravno, iz ovoga se uopće ne razumije da musliman treba ignorirati materijalnu pripremu. Naprotiv! Musliman uzima materijalne uzroke kao da su oni jedini uvjet pobjede, nakon pouzdanja u Allaha, i ono što se od njega traži je da pripremi koliko god može snage za borbu, čak i ako ta snaga podrazumijeva samo kamenje u suočavanju sa neprijateljskim tenkovima i borbenim avionima. I to također ne znači ignoriranje ili neuvažavanje stvarnog stanja i situacije, zato što je stvar prepuštena onima koji su na terenu, u ovom slučaju, stanovnicima Gaze.
Jer, kad je riječ o donošenju pravnih decizija ili fetvi o dozvoli ili zabrani suprotstavljanja mnogo nadmoćnijem neprijatelju, treba napomenuti da je fetva u svojoj osnovi povezana sa stvarnošću i postojećom situacijom, a narod Palestine, odnosno Gaze, – uključujući njihove učenjake i daije – najkompetentniji je da to definira i precizira.
Osim toga, svako ko posjeduje ljudski osjećaj, ko drži do moralnih normi i ko posjeduje minimum znanja o islamskim propisima, zna da je Palestina zemlja džihada i borbe za slobodu, i za to nije potreban nikakav šerijatski dokaz nakon desetine hiljada ubijenih muslimana, žena i djece, nakon stotitne hiljada raseljenih i protjeranih porodica i nakon što su oskrnavljene svetinje muslimana, posebno džamija Al-Aksa – od strane cionstičkog okupatora.
Komentirajući 65. i 66. ajet iz sure El-Enfal, imam El-Kurtubi je citirao Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji je rekao: ”Kada je objavljeno: ”Ako vas bude dvadesetak izdržljivih, pobijedit će dvije stotine; a ako vas bude stotina, pobijedit će hiljadu onih koji ne vjeruju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju.”, muslimanima je predstavljalo poteškoću to što jedan od njih ne smije pobjeći sa bojnog polja ispred deset neprijateljskih vojnika, pa im je Allah olakšao, objavivši: ”Sada vam Allah daje olakšicu; On zna da ste izmoreni: ako vas bude stotina izdržljivih, pobijedit će dvije stotine…”
Zatim imam El-Kurtubi, veli: ”Predaja od Ibn Abbasa ukazuje da je postojanost jednog muslimana pred desetoricom neprijatelja bila obaveza (farz), a nakon što im je to postalo teško, ta obaveza je olakšana i Allah im je propisao da stotinu muslimana ne smije pobjeći ispred dvije stotine neprijateljskih vojnika. Dakle, prema izjavi Ibn Abbasa, radi se o olakšanju (tahfif) obavezujućeg propisa, a ne o njegovoj derogaciji i dokidanju (nesh).”
A Ibn Ašur u svom tefsirskom djelu Et-Tahrir vet-tenvir kaže ”da se riječ ”sada” (الآن), koja je upotrijebljena u ovom ajetu, odnosi na vrijeme objave spomenute olakšice, i to je vrijeme za koje je Uzvišeni Allah znao da će u njemu prestati potreba da jedan musliman ostane postojan pred deset mušrika, tako da je opća korist (masleha) u postojanosti jednog muslimana pred dvojicom mušrika, odnosno pred duplo jačim i nadmoćnijim neprijateljem, a ne u postojanosti jednog muslimana ispred deset mušrika, i sve to iz samilosti prema muslimanima i radi očuvanja njihovog broja.”
Za razliku od imama El-Kurtubija, El-Nuhas u djelu En-Nasih vel-mensuh navodi, pozivajući se također na Ibn Abbasa, da je prvotni propis o postojanosti jednog muslimana pred deset mušrika zapravo derogiran spomenutom olakšicom, i to mišljenje prihvatio je i Ibn Hazm el-Endelusi u svom djelu En-Nasih vel-mensuh i Ibnul-Dževzi u djelu Zadul-mesir, a imam El-Zehebi u svom Tefsiru navodi da je stav o derogaciji i dokidanju prethodnog propisa mišljenje većine (el-džumhur) učenjaka.
Međutim, ima učenjaka, poput Muhameda ibn Alija el-Mazirija, koji kažu da se ovdje nije desila derogacija, već je drugi ajet objavljen kao olakšica vjernicima. Tako on u svom djelu El-Mu'allim bi fevaid šerh Muslim, veli: ”Ispravno je da je propis iz prvog ajeta važeći, a zatim je pojašnjen i olakšan onim što je rečeno u drugom ajetu.”
Muslimani su u svim odlučujućim bitkama kroz historiju bili malobrojniji od neprijatelja
Dakle, ovdje je važno napraviti razliku između obaveze da se ne odustaje od borbe, ako je neprijatelj mnogostruko jači, i njene dopuštenosti. Jer je iz samog ajeta i onoga što smo citirali od imama El-Kurtubija i Ibn Ašura, a što je zabilježeno u tefsirskim djelima, jasno da je postojanost jednog muslimana ispred desetorice neprijatelja bila obavezna i da nije bilo dozvoljeno pobjeći sa bojnog polja sve dok je broj neprijateljskih vojnika manji od deset puta, a kada je to muslimanima postalo teško, Allah im je olakšao taj propis dozvoljavajući im da napuste bojno polje ukoliko je broj neprijateljskih snaga više nego udvostručen.
Štaviše, ako pretpostavimo da je drugi ajet iz sure El-Enfal derogirao i dokinuo prvi, to znači da je on dokinuo samo obaveznost (vudžub) postojanosti jednog muslimana naspram desetorice neprijateljskih vojnika, a nije dokinuo njegovu dozvoljenost ili preporučenost. A to znači da se muslimanu, koji bude postojan u borbi naspram petorice ili desetorice neprijateljskih vojnika, ne može prigovoriti da je prekršio propis i da se suprotstavlja slovu Kur'ana, što potvrđuju i historijske činjenice.
Naime, mi ne znamo ni za jednu veliku i presudnu bitku u historiji islama u kojoj je broj muslimana bio jednak broju njihovih neprijatelja, jer je u svim bitkama u toku muslimanskih osvajanja, broj muslimana bio znatno manji, a posebno u njihovim borbama sa Perzijancima i Bizantincima.
Jedna od takvih bitaka bila je i Bitka na Mu'ti, osme godine po Hidžri. To je bila prva bitka muslimana protiv nadmoćne bizantijske vojske, a povod za ovu bitku bilo je ubistvo Harisa ibn Umejra el-Ezdija, radijallahu anhu, kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao kao izaslanika vladaru Busre da ga pozove u islam. Međutim, njega je vladar Busre, Šurahbil ibn Amr el-Gassani zarobio i ubio. Ubistvo muslimanskog izaslanika teško je palo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i on je odmah naredio mobilizaciju i, kao što navodi imam El-Makdisi u djelu El-Bed'u vet-tarih, poslao je vojsku od tri hiljade mudžahida da se osvete vladaru Busre, dok je bizantijska vojska, koja ih je dočekala u mjestu Mu'ta (danas El-Kerek), na granici sa Šamom, brojala stotinu hiljada vojnika, a u drugoj predaji se spominje brojka od dvjesta hiljada vojnika.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je Zejda ibn Harisa za komandanta vojske, a ako on bude ubijen, komandu preuzima Dža'fer ibn Ebi-Talib, ako i on bude ubijen, komandu preuzima Abdullah ibn Revvaha. Kao da je određivanjem trojice komandanata, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao muslimanima na ono što će se dogoditi u toj bici u kojoj je neprijatelj bio mnogo nadmoćniji. I da muslimanima nije bilo dozvoljeno ostati na bojnom polju, osim ako je neprijatelj samo duplo brojniji, zar bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao svoje ashabe u takvu bitku i gurnuo ih u valove bizantijske vojske da ih progutaju.
Dakle, ono što se razumije iz ovog i drugih historijskih događaja jeste da niko iz postupaka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti iz postupaka ashaba ili onih poslije njih nije shvatio da nije dozvoljeno oduprijeti se neprijatelju ako je njegova snaga i moć daleko iznad dvostruke.
A šta bi tek rekli oni koji osuđuju borbu mudžahida Gaze, za postupak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Hudejbiji prilikom zakletve i prisege pod drvetom. Naime, početkom mjeseca zul-ka'deta, sedme godine po Hidžri, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo je sa 1.400 ashaba u Mekku da obave umru, i sa sobom nisu ponijeli ništa osim ličnog naoružanja koje nosi svaki čovjek kad krene na put. Kad su Kurejšije saznale za to, održali su sastanak na kojem se donijeli odluku da izađu pred muslimane i da im zabrane ulazak u Mekku. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio je prenijeti Kurejšijima svoj cilj i svrhu ovog putovanja, pa je poslao hazreti Osmana, radijallahu anhu, u Mekku, da kaže Kurejšijama da muslimani nisu došli da se bore, već su došli kao hodočasnici. Kurešijama se nije svidjela informacija sa kojom im je došao hazreti Osman, pa su pribjegli metodi pritiska i prijetnje i uhapsili su Osmana.
Budući da se njegov boravak u Mekki oduljio, među muslimanima se proširila vijest da je hazreti Osman ubijen. Kada je ta vijest došla do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je pozvao prisutne ashabe i tražio da mu daju prisegu ili zakletvu na smrt. Zamislite, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u toj situaciji, nije tražio od ashaba da mu daju prisegu na borbu, već prisegu i zakletvu na smrt, a to znači, ako se ispostavi da je vijest o ubistvu hazreti Osmana tačna, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i 1.400 ashaba, koji nisu imali kod sebe ništa osim ličnog naoružanja, spremni su da se bore protiv mušrika Mekke da bi osvetili Osmana, makar svi izginuli.
Ovaj postupak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba, jasno govori da musliman nikada ne prihvata poniženje sebi i svojoj vjeri, a poniženje se u našem slučaju ne odnosi na muslimane Gaze, jer oni nisu poniženi, već potlačeni i bore se protiv potlačenosti i okupacije makar i kamenjem, već se poniženje odnosi na blizu dvije milijarde muslimana koji su ih izdali i prepustili cionističkim zločincima, umjesto da se, poput ashaba na Hudejbiji, zakunu na smrt i pomognu muslimanima Gaze u njihovoj časnoj borbi.
Dakle, ovdje je ključno pitanje: Da li je preporučljivo ostati na bojnom polju, čak i ako je broj neprijatelja mnogo veći od dvostrukog, ili će muslimanski borac (mudžahid) koristiti olakšicu i pobjeći sa bojnog polja?
Islamski učenjaci se razilaze po ovom pitanju, i dok, naprimjer, imam Mensur el-Buhuti (u.1051. h.g.) u svom djelu Keššaful-kina’ ‘anil-ikna’ tvrdi da muslimani imaju pravo pobjeći sa bojnog polja ako neprijatelja ima više nego duplo, imam Ibn Akil smatra pohvalnim ostajanje na bojnom polju, zbog koristi koju ta postojanost donosi muslimanima, a ako pak misle da će izvojevati pobjedu, onda je postojanost bolja od napuštanja bojnog polja.
Dokazi za ovo su toliko brojni da ih je nemoguće nabrojati u jednom tekstu, pa ćemo ovaj odgovor zaključiti sa onim što je spomenuo Muhamed Ibn Rušd (djed poznatog muslimanskog učenjaka i filozofa Ibn Rušda) u djelu El-Bejan vet-tahsil, rekavši: ”Imam Malik je upitan o muslimanu koji je sâm napao neprijateljsku vojsku, pa je rekao: ‘Ako to radi iz želje za ugledom i pokazivanjem hrabrosti, onda nema razilaženja među islamskim učenjacima da je to pokuđen (mekruh) čin. Ali, ako je na to bio prisiljen opkoljavanjem od strane neprijatelja, pa to uradi iz straha od zarobljavanja, ne postoji također razilaženje među učenjacima da je to dozvoljen čin.
A ako je bio u muslimanskim bojnim redovima i htio sâm da napadne neprijateljsku vojsku, nadajući se Allahovoj nagradi i želeći osnažiti duše muslimana i unijeti strah u srca nevjernika, među islamskim učenjacima ima onih koji to preziru i vide to kao bacanje vlastitim rukama u propast, shodno ajetu: ”I ne bacajte se svojim rukama u propast” (El-Bekara, 195.) Međutim, ima i onih učenjaka koji su to dozvolili i preporučili onima koji su nadmoćniji od neprijatelja, što je svakako ispravnije mišljenje.”’
Pomoć i podrška muslimanima Gaze je vjerska i moralna obaveza
Međutim, spomenuta situacija ne odnosi se na pojas Gaze, jer se ona tiče tzv. napadačkog džihada (džihad et-taleb), dok mudžahidi Gaze vode isključivo odbrambeni džihad (džihad ed-difa’), i nije ispravno pozivati se na ajet: ”Sada vam Allah daje olakšicu; On zna da ste izmoreni: ako vas bude stotina izdržljivih, pobijedit će dvije stotine; ako vas bude hiljada, pobijedit će, Allahovom voljom, dvije hiljade. A Allah je uz one koji su izdržljivi.” (El-Enfal, 66.), jer se ovaj ajet pojavljuje u drugom kontekstu koji nema nikakve veze sa borbom muslimana Gaze protiv cionističkog okupatora.
I budući da su cionisti, pored stravičnih zločina koje čine nad muslimanima Gaze i Palestine, uzurpirali muslimanske džamije, uključujući i džamiju Al-Aksa, to je samo po sebi dovoljno da muslimani pokrenu džihad.
A kada se u islamskoj literaturi spominje ”slučaj odbrane”, to znači da je odbrana naređena svima, muškarcima i ženama, i bilo bi bolje da učenjaci i daije koji su iznevjerili muslimane Gaze šute ako već nemaju psihičke i moralne hrabrosti da im pomognu dovama ili na neki drugi način, jer će se u ovom slučaju i njihova šutnja tretirati kao pomoć.
U fikhskim djelima navodi se da u slučaju odbrane vjere, života, časti i države, svi muslimani moraju priskočiti u pomoć svojoj braći muslimanima. Tako imam El-Kasani (u. 587. h.g.), u svom djelu Beda'iul-sana'i, veli: ”Ali u slučaju opće mobilizacije, kada neprijatelj napadne muslimansku zemlju, tada borba postaje individualna obaveza (fardi ‘ajn) svakom muslimanu koji je u mogućnosti da se bori.”
I u toj situaciji, kao što navodi hanefijski pravnik, El-Marginani, u djelu El-Hidaje: ”Žena muslimanka izlazi u borbu bez dozvole svog muža, a rob bez dozvole gospodara, jer je to postala individualna obaveza.”
Upravo je takva situacija sa Palestincima, odnosno muslimanima Gaze, čija je zemlja uzurpirana, ljudi poubijani i raseljeni, i bilo bi bolje da svi muslimani požure da podrže svoju braću u Gazi i Palestini, jer pitanje oslobađanja Al-Akse nije pitanje Palestine, već pitanje svih muslimana, i ne postoji pravedniji cilj od oslobađanja džamije Al-Aksa i odbrane muslimana Palestine i Gaze.
Najmanje što se može reći o takvoj vrsti odbrane je da je to vjerska i moralna dužnost svih muslimana, a ne pitanje Palestinaca i muslimana Gaze. A kad kažemo da je to vjerska dužnost, to je istovremeno i moralna dužnost, jer je po islamskom učenju moral ili ahlak neodvojiv od akide i ispravnog vjerovanja.
Kur'an i Sunnet su izvori ahlaka i morala za nas muslimane i važno je razjasniti da odustajanje od odbrane vlastitog života, časti i imetka, kao i odustajanje od odbrane potlačenih, nije u skladu sa islamskim moralnim vrijednostima, jer dovodi do nasilja nad nevinim ljudima i ohrabruje zulumćare i tirane poput cionista, da provode silu nad drugim ljudima i narodima.
Stoga, s potpunim ubjeđenjem kažemo da pobjeda pripada pravednoj stvari za koju se bore mudžahidi Gaze, i izuzetno smo ponosni što pripadamo ummetu koji ima ljude poput takvih heroja, koji su podigli glavu islamskom ummetu i dali nadu da nastavi dalje do konačne pobjede i oslobađanja Kudsa i cijele Palestine.
