Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Onima koji žele život na ovome svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onome svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će uzaludno sve što su učinili.” (Hud, 15.-16.)
Allah je u čovjeku stvorio ljubav prema popularnosti, slavi i ugledu, i čovjek voli da se čuje za njega ili da se piše o njemu kao poznatoj i uglednoj ličnosti. Ljubav prema slavi i popularnosti je skrivena strast u ljudskom srcu i može se iskorijeniti jedino iskrenošću prema Allahu, dželle šanuhu.
Ljubav prema ugledu i slavi uništava dobra djela kao što vatra uništava drva, upropaštava dobra djela, uzrok je nemara i tvrdoće srca. Ipak, većina ljudi želi postati poznata i trude se da to i ostvare, iako je to opasna osobina ili bolest srca koja čovjeka vodi u oholost i samoobmanu. Allah nas je upozorio na tu osobinu, objavivši: ”Zato se ne hvališite bezgrješnošću svojom – On dobro zna onoga koji se grijeha kloni.” (En-Nedžm, 32.)
Učenjaci selefa, prvih i odabranih generacija islamskog ummeta, bojali su za svoja srca iskušenja slave, prestiža i ugleda, i upozoravali su na to svoje učenike, pa čak su za sebe strahovali od velikog broja sljedbenika i mnoštva učenika koji su ih slušali.
Habib ibn Sabit, rekao je: ”Ljudi su slijedili Abdullaha ibn Mes'uda, pa se on okrenuo i rekao im: ‘Imate li neku potrebu?’ ‘Ne’, odgovorili su. Tada im je Abdullah ibn Mes'ud rekao: ‘Onda se vratite, jer to što radite je za vas poniženje, a za mene iskušenje.”’ (Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, IX/20.)
Postoje predaje u kojima se spominje da su učenjaci i pobožnjaci iz prvih generacija odlazili sa skupova na kojima bi se okupilo više od deset ljudi. Neki od njih su govorili: ”U velikom skupu šejtan ima udjela.” Tj., takvi skupovi otvaraju vrata samoobmani, licemjerstvu i pretvaranju.
Mnoštvo nije dokaz nečije ispravnosti, kao što je došlo u ajetima: ”Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore. Gospodaru tvom su dobro poznati oni koji su skrenuli s Njegova puta i On dobro zna one koji su na Pravome putu.” (El-En'am, 116.-117.)
”Ni bogatstva vaša ni djeca vaša neće vas učiniti Nama bliskim; samo one koji budu vjerovali i dobra djela činili čeka višestruka nagrada za ono što su radili, i oni će u visokim odajama biti sigurni.” (Saba, 37.)
Nasuprot tome, Allah, dželle šanuhu, hvali male skupine koje su korisnije od velikih skupina čija je glavna karakteristika i odlika brojnost i ništa više, i te male skupine imaju veći utjecaj i zaslužuju pobjedu, zato što je iskrenih sljedbenika istine uvijek malo i zato što većina ljudi nije u stanju da se izbori sa svojim strastima i slabostima, pa im istina ostane skrivena.
Rekao je Uzvišeni Allah: ”A kada im borba bî propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni.” (El-Bekara, 246.)
Nakon što je Nuh, alejhi selam, 950 godina pozivao svoj narod u vjeru u jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, Allah je o njemu objavio: ”A malo je bilo onih koji su s njim vjerovali.” (Hud, 40.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo nam je da će na Sudnji dan doći Allahov poslanik koji je imao samo jednog ili dvojicu sljedbenika, a doći će i Allahov poslanik koji nije imao ni jednog sljedbenika, kao što je došlo u hadisu koji prenosi Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Pokazani su mi prijašnji narodi i među njima sam vidio Allahovog poslanika koji je imao samo jednog sljedbenika, zatim sam vidio Allahovog poslanika koji je imao samo dva sljedbenika sa sobom, vidio sam također Allahovog poslanika s kojim je bila skupina ljudi, ali sam vidio jednog Allahovog poslanika koji nije imao ni jednog sljedbenika.
Nakon toga vidio sam jednu ogromnu skupinu ljudi koja je prekrivala horizont, pa sam poželio da to bude moj ummet. Rečeno mi je da je to Musa, alejhi selam, sa svojim sljedbenicima. Nakon toga mi je rečeno: ‘Pogledaj tamo!’, pa sam pogledao i vidio mnogobrojnu skupinu ljudi koja je također prekrila horizont ispred mene. Rečeno mi je: ‘Ovo je tvoj ummet, a među njima ima skupina od sedamdeset hiljada ljudi koji će ući u Džennet bez polaganja računa.”’ (Buharija i Muslim)
Komentirajući ovaj hadis, šejh El-Albani je rekao: ”U ovom hadisu su jasni dokazi da brojnost sljedbenika nije kriterij na osnovu kojeg možemo znati da li je neki učenjak ili daija na istini ili nije (tj., da li je u pravu ili ne). Allahovi poslanici spomenuti u hadisu, iako je njihov poziv bio jedan (svi su pozivali u tevhid), iako im je vjera također bila jedna, razlikovali su se po broju sljedbenika, tako da je bilo Allahovih poslanika koji su imali samo jednog ili dva sljedbenika, pa čak i onih koji nisu imali ni jednog sljedbenika.
Ovo je sjajna lekcija i pouka za daije i one koje oni pozivaju u islam u našem vremenu, tako da daija mora imati na umu ovu činjenicu i ne treba obraćati pažnju na malobrojnost onih koji mu se odazivaju, jer njegovo je samo da poziva ljude na lijep način i da mu uzor budu Allahovi poslanici koji su ustrajali u svom pozivu iako su imali vrlo malo sljedbenika.” (Šejh El-Albani, Silsila es-sahiha, I/684.)
Veliki broj sljedbenika može biti razlog smutnje ili fitne, tako što će mnoštvo sljedbenika natjerati daiju da glumi pobožnost i poniznost kako bi povećao broj svojih murida i sljedbenike, čak se može desiti (i dešava se) da daija šuti na greške svojih sljedbenika, strahujući da ne izgubi ni jednog od njih. Zatim, brojnost sljedbenika može obmanuti islamskog učenjak i daiju, pa da vrijeđa svoje kolege daije i islamske učenjake, kako bi se uzdigao iznad njih i pohvalio brojnošću sljedbenika u odnosu na ”konkurenciju”.
Žalosno je, istovremeno i smiješno, da sljedbenici takvih daija i učenjaka, često puta koriste daije za ispunjavanje svojih ciljeva, strasti i hirova.
Upozoravajući na ovakve pojave i govoreći o koristi osamljivanja, imam El-Gazali, rekao je: ”Istinu je kazao Ebu Sulejman el-Hattabi kad je rekao: ‘Ostavi mnoge od onih koji žele biti s tobom i navodno učiti od tebe, jer od njih nemaš ni materijalne ni moralne koristi. Oni su ti braća u javnosti, a neprijatelji u tajnosti. Ko god od njih dođe kod tebe postaje tvoj kontrolor, a kad izađe od tebe, govori o tebi. Svojstveno im je licemjerstvo, prenošenje tuđih riječi, prevara i izdaja. Ne zavaravaj se njihovim druženjem s tobom, jer im svrha nije znanje, već bogatstvo i ugled, te da preko tebe ostvare svoje ciljeve i ambicije. Ako ne uspiju ostvariti neke od svojih ciljeva, oni će ti postati pravi neprijatelji i tražit će da zbog njih žrtvuješ svoju čast, ugled i vjeru, i da neprijateljski budeš raspoložen prema njihovim neprijateljima, a da podržavaš njihove prijatelje i one koji su im bliski. Postat ćeš kod njih maloumnik, nakon što si bio ugledni islamski pravnik, postat ćeš njihov sljedbenik, nakon što si bio njihov vođa.” (El-Gazali, Ihja ulumiddin, II/237.)
Poznati pobožnjak i asketa, Bišr el-Hafi, rekao je: ”Ne znam ni jednog čovjeka koji je volio biti poznat, a da njegova vjera nije iščeznula i da nije bio osramoćen.”
Rekao je također: ”Ne može pronaći i osjetiti slast Ahireta onaj ko želi biti poznat među ljudima.”
Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, govorio je: ”Budite izvori znanja, baklje upute, junaci svojih kuća (tj. što više boravite u svojim kućama), svjetiljke noći, poznati na nebesima, a nepoznati na zemlji.”
Fudajl ibn Ijad, govorio je: ”Ako ikako možeš da budeš nepoznat među ljudima, učini to. Šta ti znači to što ćeš biti poznat i popularan među ljudima i što će te ljudi hvaliti? Znaj da ti ništa neće štetiti to što te ljudi kude, ako si kod Allah pohvaljen.”
A Ibrahim ibn Edhem, rekao je: ”Nije iskren prema Allahu onaj ko želi biti poznat i popularan među ljudima.”
