Autor: Ekrem Tucaković / Preporod
Žalbeno vijeće je jednoglasno odlučilo da je 1995. g. u Srebrenici počinjen genocid: “…snage bosanskih Srba izvršile su genocid protiv bosanskih Muslimana… Oni koji smišljaju i realizuju genocid teže da liše čovječanstvo raznolikog bogatstva koje mu daju nacionalnosti, rase, etničke grupe i vjere. To je zločin protiv cijelog čovječanstva, jer škodi ne samo grupi koja je na meti uništenja nego cijelom čovječanstvu.” (19. 04. 2004., Den Haag: Presuda Žalbenog vijeća Tribunala u Hagu (ICTY) u predmetu Radislava Krstića)
Ukoliko bi se u javnom prostoru prihvatila logika i pamet koju uporno nameće Milorad Dodik svojim izjavama: da nisu svi muslimani teroristi, ali da su svi teroristi muslimani, onda bi naprijed spomenute tvrdnje dobile pravo da se stave u istu ravan ili sučele sa ovom Dodikovom logikom. U tom bi se slučaju dalje dodavali izvjesni argumenti i za njih tražila određena opravdanja, a takvim neprihvatljivim igrama riječi ne bi bilo kraja. Samo osuda nije dovoljna, konačno bi se moralo prekinuti sa generalizacijom naroda i religija.
Naime, prije desetak dana Dodik je u Banjoj Luci opet ponovio lažnu, manipulativnu i duboko vrijeđajuću spomenutu konstataciju o muslimanima. Zaista, Dodik bestidno, uporno i godinama vrijeđa i ponižava muslimane, iskazuje prema njima otvoreni animozitet, širi opasnu mržnju i duboke predrasude. On to čini svjesno, reklo bi se, sa strašću i slašću. Stigmatizira pripadnike cjelokupne muslimanske zajednice od preko milijardu i po ljudi. Njegove riječi o muslimanima su otrovne, on ih nastoji dehumanizirati, odreći im ljudskost i individualni personalitet.
Ono što posebno uznemirava i čini sve ovo krajnje opasnim jeste da verbalno neprijateljstvo prema muslimanima nije produkt određenog lošeg trenutka, nekog nerazumnog hira, uslovljenosti konkretnim vremenskim periodom ili podstaknuto specifičnim okolnostima. Nije nešto što bi bilo dio ratnih i poratnih zabluda, predrasuda i okolnosti i od čega je napravljen otklon, nego stvarnost sadašnjeg mirnodopskog razdoblja. Stereotipizacija i huškački govor protiv muslimana je jasna konstanta s nepodnošljivo dugim trajanjem.
Bilo bi, za ovaj tekst, previše nabrajati sve Dodikove sramne izjave o muslimanima. Njegovo antimuslimansko lice dovoljno snažno ocrtava i izjava od 8. janura kada je, gostujući u emisiji Aktuelno na RTRS, izrazio uvjerenje da će izabrani predsjednik SAD razumjeti „kad mi Srbi kažemo: Imamo problema sa muslimanima.“
Važno je upozoravati i na opasnu tendenciju da se Bošnjaci, umjesto svojim etničkim imenom, veoma često nazivaju vjerskom odrednicom „muslimani“, u čemu prednjači aktuelni predsjednik bh. entiteta RS, čime se želi ostvariti politička korist iz općeg negativnog raspoloženje prema muslimanima u evropskom desničarskom političkom spektru. Ovdje se računa na zapadnjački strah i propagandu o opasnosti od tzv. muslimanskog radikalizma i ekstremizma, šaljući eksplicitnu poruka da su Bošnjaci, zato što su muslimani, opasni i da su zbog toga Srbi u „pogibeljnoj opasnosti“. Ne smije se zaboraviti da srpska politička i nacionalistička praksa, nažalost, baštini respektabilno iskustvo u stigmatizaciji i širenju straha od Bošnjaka, što im se pokazalo korisnim u ostvarenju velikosrpskih ciljeva. Pokazali su se uspješnim u prepoznavanju dominirajućeg međunarodnog sentimenta kako bi dobili opravdanje i razumijevanje za progon i genocid nad Bošnjacima. Dok je u Evropi vladao strah od Turske, a termin Turčin imao snažnu negativnu konotiranost, Bošnjake su Srbi nazivali Turcima. Zločinac Ratko Mladić se u Srebrenici 1995. godine svetio Turcima tako što je sproveo genocid nad Bošnjacima. Koristeći taj negativni evropski sentiment srpski zločini nad Bošnjacima su u XIX i XX stoljeću prolazili nekažnjeno. Na sličan način se danas koristi negativno raspoloženje na Zapadu prema muslimanima kako bi se Bošnjaci, svodeći ih na muslimane, marginalizirali i potčinili, odnosno nekažnjeno i u tišini sveli na velikosrpsku prihvatljivu mjeru; malu bezličnu i amorfnu masu.
Logika Milorada Dodika o negativnoj generalizaciji ljudi po njihovoj vjerskoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj kolektivnoj identitetskoj odrednici je veoma opasna, antiljudska i u suprotnosti je sa svim međunarodnim standardima o temeljnim ljudskim pravima. Ta logika i praksa je ozbiljna prijetanja za demokratski poredak, međunarodni mir i stabilnost. Efekti predrasuda koje on širi mogu uskoro izazvati patnje i stradanje velikog broja ljudi.
Jesu li muslimani porodili nacizam, fašizam, komunističke gulage, holokaust? Ko je počinio genocid nad Bošnjacima i uništavao sve tragove bošnjačke kulture? Čiji su teroristi ubili djevojčicu Melihu Durić 2001. godine u Vlasenici? (Od 2.643 bošnjačke žrtve u Vlasenici, čak je 265 djece.) Čiji su teroristi ubili Murata Badića u Banjoj Luci, zapalili autobuse i kamenovali vjernike koji su 2001. godine došli na svečani čin postavljanja kamena temeljca za džamiju Ferhadiju? Čiji su teroristi neredima spriječili postavljanje kamena temeljca 2001. godine za Osman-pašinu džamiju u Trebinju? Čiji „teroristi“ oduzimaju pravo Bošnjacima na svoj jezik?
Umjesto vlastitih zaključaka i odgovora o teroristima i zločincima, donosim nalaze i zaključke suda Ujedinjenih naroda: – Pretresno vijeće je zaključilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat ubijanja i udruženi zločinački poduhvat prisilnog premještanja stanovništva u kojima je učestvovalo više učesnika… Vijeće je dalje zaključilo da su neki učesnici udruženog zločinačkog poduhvata ubijanja imali namjeru da počine genocid, te da je, prema tome, počinjen genocid. Također je zaključilo da su učesnici oba udružena zločinačka poduhvata imali potrebnu specijalnu namjeru za zločin progona. Također je utvrđeno, izvan svake sumnje, da je na djelu bio masovni i sistematski napad na civilno stanovništvo. Prema tome, primjenjujući pravna obilježja krivičnih djela navedenih u optužnici na činjenice za koje je utvrdilo da su dokazane, Pretresno vijeće je zaključilo da su pripadnici snaga bosanskih Srba na različitim lokalitetima koji su navedeni u Optužnici počinili slijedeće zločine: genocid; udruživanje radi vršenja genocida; istrebljivanje, kao zločin protiv čovječnosti; ubistvo, kao zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja; ubistvo, surova i nehumana djela, terorisanje civilnog stanovništva i prisilno premještanje, kao djelo progona, što predstavlja zločin protiv čovječnosti; i prisilno premještanje kao nehumani postupak, što predstavlja zločin protiv čovječnosti. (10. 06. 2010., Den Haag: Presuda Pretresnog vijeća Tribunala u Hagu (ICTY) u predmetu Vujadin Popović i drugi)
