Pripremio: Ezher Beganović
Nezim Halilović Muderris je u svojoj hutbi u džamiji Kralj Fahd, između ostalog, rekao: “Na Višegradskoj ćupriji, vakufu Mehmed-paše Sokolovića, zločinci su Bošnjake žive nabijali na kolac, a potom pekli na ražnju, asocirajući na roman Na Drini ćuprija, velikog četničkog ideologa Ive Andrića. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina, nad kojima um staje.” Nakon objavljivanja ovih redaka, u domaćim medijima protiv efendije Muderrisa pokrenuta je neviđena medijska hajka koja je imala i elemente otvorenih prijetnji. Na Muderrisa su najprije najžešće udarili sljedbenici i istomišljenici Radovana Karadžića koji je ratne 1992. godine na stolove evropskih i američkih pregovarača o rješenju bosanske krize donosioengleski prijevod Andrićeve pripovijetke Pismo iz 1920. godine, sa sugestijom da je to relevantna povijesno-politička elaboracija “urođene međuetničke mržnje” kao argumenta da je etničko-teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine najbolji način rješenja krize.
Kamen temeljac
Osim ove javne polemike o Ivi Andriću i njegovim ideološko-književnim zaslugama, odnosno odrednicama, u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci traje aktivna javna rasprava. Čini se svi se slažu da je Ivo Andrić kao pisac nenadmašan, ali samo kad se govori o umjetničkom dojmu. Međutim, kada je riječ o ideološkim opredjeljenjima Ive Andrića, o tome je li on svojim djelima na bilo koji način doprinio mržnji prema islamu i muslimanima, naravno postoje oprečna mišljenja. Po sudu većine eksperata iz domena ove problematike, najvjerodostojniji tumač ideoloških opredjeljenja Ive Andrića je njegova doktorska disertacija “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine”, koju je Ivo Andrić odbranio 1924. godine na Univerzitetu Karla Franca u Gracu. Uredništvo “Sveske zadužbine Ive Andrića” po ovom pitanju kaže: “Uzevši u cjelini, Andrićev doktorski rad ima neuporedivo više literarnog nego naučno-historijskog značaja. U njemu su nagoviještene uglavnom sve teme koje će pisca okupirati u njegovim proznim djelima. U disertaciji se, isto tako, nalazi jezgro gotovo svih budućih Andrićevih zamisli utemeljenih na istorijskoj građi. Mnoge knjige do kojih je došao pišući tezu, Andrić je docnije koristio kao izvor podataka za svoje romane i priče (Travnička hronika, Na Drini ćuprija, ciklus priča o fratrima, i drugo).” O istoj toj disertaciji Ivan Lovrenović kaže: “Pitajući se tada o prirodi teksta i postupka u Andrićevoj disertaciji, ustvrdio sam da on, naravno, nije umjetnički, ali da nije u strogom smislu riječi ni znanstveni, nego da najprije pripada području u kojemu se miješaju ideološki i znanstveno-deskriptivni diskurs. Pisao sam u tom članku o kristijanocentričkim i europocentričkim elementima u Andrićevoj koncepciji (bosanske) kulturne historije.” O važnosti doktorske disertacije Ive Andrića, kao njegovog glavnog djela, piše prevodilac njegove disertacije profesor Zoran Konstatinović. “Kada se danas postavlja pitanje o mjestu disertacije u cjelokupnom piščevom djelu, treba znati da se ona svakako nalazi na prvom mjestu zamašnog Andrićevog opusa. Na prvom mjestu zato što ona omogućuje najobuhvatniji susret sa piščevomsviješću, sa Bosnom kao njegovom glavnom temom, sa svim arhetipovima iz kojih gradi svoje likove, sa svim motivima koji ga opsjedaju, sa motivom permanentnog genocida koji u kriznim situacijama prima oblike bezdušnog fizičkog istrebljenja, sa motivom vječitog pritiska i more, stalno prisutnog straha, sa motivom konvertitstva uza sve njegove posljedice, ili sa motivom permanentne buntovnosti kao obilježjem svakog ‘pravog Bošnjaka’. U disertaciji se može otkriti geneza svega što je Andrić kao književnik oblikovao i iskazao.”
Jasan i odlučan stav
Iako je od izuzetne važnosti, Andrićevu disertaciju nije moguće nabaviti u Bosni i Hercegovini. “Nijedan primjerak prijevoda njegove disertacije nije moguće naći u BiH”, ovo nam je rekao Enes Škrgo, kustos Muzeja Ive Andrića u Travniku, naš najbolji poznavalac lika i djela Ive Andrića. Zato smo morali potegnuti čak do Beograda u “Zadužbinu Ive Andrića”, gdje smo i našli spomenutu disertaciju. Kako to da tako važno djelo našeg nobelovca nije moguće pronaći u BiH? Razlozi su jednostavni. Ivo Andrić je nakon izrade disertacije dobio mišljenje struke – svojih profesora da mu djelo odiše jasnim i otvorenim antiislamskim izražajem i da bi ova disertacija njega kao autora mogla predstaviti u “pogrešnom” svjetlu, kao čovjeka koji baš i nije volio islam i muslimane. Stoga je Ivo Andrić učinio sve da se ne prevodi spomenuta disertacija (disertacija je prevedena tek 1982. godine, sedam godina nakon smrti Ive Andrića). Po ovom pitanju navodimo riječi Andrićevog mentora, profesora dr. Hajnriha Feliksa Šmita. “Jedna od autorovih teza, njegovo poricanje svakog za kulturu pospješujućeg utjecaja islama i Turaka, neće ostati bez prigovora…” Andrić je “odlučno i veoma jasno, do te mjere jasno da jasnije ne može biti” (prof. Zoran Konstantinović), u svojoj disertaciji pisao na najgori mogući način o dolasku i ulozi islama u Bosni. Odmah na početku disertacije, u prvom poglavlju Andrić piše: “Rečeno je da je osvajanjem Carigrada ‘evropskom čovječanstvu’ nanijeta rana. Biće da je malo zemalja koje su ovaj udar imale teže i bolnije da osjete nego što je slučaj sa Bosnom”, “Otimajući se uporno podjarmljivanju sa Zapada, bogumilstvo je na kraju silom prilika zemlju odvelo pod jaram Istoka. Katolička propaganda, služeći se naprijed pomenutim sredstvima, doprinijela je ovom kobnom koraku. Pod pritiskom zamršenih i nezdravih vjersko-političkih prilika, Bosna je postepeno išla u susret svojoj propasti” i, kako Klaić kaže, “mnogo ranije nesretne katastrofe godine 1463. bila sputana u verige turskih sultana”. Međutim, antiislamski najjasniji pasus Andrićeve disertacije, pasus za koji njegov prevodilac profesor Zoran Konstantinović kaže: “Ovo je rečeno odlučno i veoma jasno, do te mjere jasno da jasnije ne može biti, pa se zato može pogrešno razumjeti”, glasi: “Po geografskom položaju Bosna bi zapravo trebalo da povezuje zemlje Podunavlja sa Jadranskim morem, a to znači dvije periferije srpsko-hrvatskog elementa i ujedno dvije različite oblasti evropske kulture. Potpavši pod islam, Bosna ne samo da je bila lišena mogućnosti da ispuni ovaj zadatak, koji joj je po prirodi pripadao, i da učestvuje u kulturnom razvoju hrišćanske Evrope (kojoj pripada po svojim etnografskim i geografskim obilježjima), nego je, štaviše, zbog domaćeg islamiziranog elementa postala moćna prepreka hrišćanskom Zapadu”. Zaista je ovo jasan govor, kao da slušamo Radovana Karadžića i Franju Tuđmana i njihove planove o podjeli Bosne i Hercegovine.
Robovanje predrasudama
Osim što je sa žaljenjem konstatiraoda je domaće islamizirano stanovništvo Bosne spriječilo geografsko povezivanje srpsko-hrvatskog elementa, odnosno podjelu Bosne, Ivo Andrić je sljedećim stavovima u disertaciji pokazao da se nije mogao oteti iskušenju da one Bosance koji su prihvatili islam predstavi kao najveći šljam i otpad od hrišćanskog stanovništva, baš kao što pišu i govore ostali četničko-ustaški ideolozi. Po onoj Njegoševoj “Isturči se plahi i lakom”, ili po franjevcu I. F. Jukiću, koji govoreći o bosanskim muslimanima, zapisa i ovo: “Oni su postali od zločestijeh hristijanah, koji svoje gospodstvo ne znajući drukčije sačuvati, poturčiše se.” A sada slijedi citat iz Andrićeve disertacije. “Osmanlijska državna ideja, kao i bosansko kraljevstvo, islam, a također i bogumilstvo, bili su samo sredstva da se sačuva zemljišni posjed i vlast koja je iz tog posjeda proisticala. Izvod iz narodne pjesme muslimanskog porijekla (Andrić ne zna ime autora pjesme, već se poziva na K. Horrmana, op. a.) najjasnije ocrtava način na koji je sprovedena islamizacija: Beg je Rada lijepo poturčio I sa lijepom Anom oženio, Darovo mu deset kuća kmeta, Ne zove se sada Radojica, Već se zove Pilipović Ibro. Iz ovih nekoliko stihova nazire se vodeći motiv mjerodavan za islamizaciju… Isto shvatanje o motivima i popratnim pojavama islamizacije, mada nešto drastičnije u izrazu, nalazimo u ostvarenjima narodnog duha hrišćanskog dijela stanovništva.” U nastavku istog poglavlja Andrić piše i ovo: “Bila je još jedna institucija koju je osvajač donio sa sobom i koju je nametnuo porobljenoj zemlji, a koja je za islamizaciju, pa prema tome i za duhovni život Bosne, bila od velikog značaja; to je danak u krvi. Poznati putnik Bartolomej Georgijević, na osnovu ličnog iskustva prikazuje ovaj posebni način poreza: ‘Pored teških nameta, koje moradoše hrišćani pod Turskom snositi, turska svirepost oduzimaše im s vremena na vrijeme najljepšu djecu. Turci ih odvajahu od roditelja i po tom vaspitahu ratnoj vještini. Ova se djeca nigdje više ne vraćahu roditeljima, od kojih su silom odvojena. Prvo ih odlučivahu od hrišćanske vjere; i oni postepeno zaborave na vjeru, roditelje, braću, sestre i ostale krvne srodnike, i ako se docnije kadgod susretnu s roditeljima, oni se ne poznaju.”’
Hronike i ćuprije
Poznato je da Andrićeva djela obiluju opisima u kojima su, kako to on piše, Turci podložni mitu i drugim prevarama. U disertaciji Andrić ide čak i dalje ispoljavajući klasični šovinizam prema turskoj rasi. “Podmitljivost koju su, kako izgleda, Turci kao porok svoje rase ispoljili već pri prvoj pojavi, vremenom se, tokom opadanja njihove moći, sve više povećavala, šireći svoj štetan i razoran uticaj u zemlji.” “U vezirovoj pratnji redovno se pod najrazličitijim titulama nalazilo mnoštvo činovnika i sluga koji su živjeli jedino od podmićivanja i globa. Ni upravni, ni sudski činovnici (mesilimi i kadije) nisu primali stalnu platu, već su naprotiv, morali znatne sume da plate kako bi došli do svog položaja; od globa i odmita, međutim, oni su podmirivali sve izdatke za životne potrebe i uz to nastojali da izvuku i ono što su platili za svoj položaj. Narodna tradicija još i danas u bezbroj anegdota i poslovica daje sliku tadašnjih prilika i pravnog položaja raje: ‘Krivo ne smijem od Boga, a pravo od bega.’ ‘Teško je biti kadija, a med i maslo će sami doći.’ ‘Teško Bosni dok je u njoj kadija!”’ Na kraju navodimo Andrićevo mišljenje o bosanskim muslimanima koje portretira kao konzervativne ekstreme koji su u ekstremizmu prevazišli čak i turske namjesnike u Bosni. “Možda više nego pritisak, korupcija i javašluk turskih vlasti, kulturno uzdizanje raje sprečavali su netrpeljivost i neobično konzervativan duh domaćeg muslimanskog elementa. On se ne samo borio protiv reformi koje je, na navaljivanje evropskih sila u XIX stoljeću, Porta počela da zavodi u Bosni, već šta više i to ne potpuno bez razloga u svakoj kulturnoj tekovini raje, kao i u svakoj novini uopšte, vidio težnju za promjenom postojećeg poretka i u isto vrijeme opasnost za svoja prava i privilegije. Kada je, naprimjer, Tahir-paša 1850., u vezirovoj palati uveo malo zvonce da bi dozivao poslugu, domaći muslimani najoštrije su ga osuđivali i javno mu nadjenuli posprdno ime ‘zvonar’ i ‘kaurin’. Glavni ishod, kao zaključak, Andrićeve disertacije sadržan je u tezi, kao što je primijetio njegov mentor prof. dr. Hajnrih Feliks Šmit, poricanja svakog za kulturu pospješujućeg utjecaja islama i Turaka: “Svi istraživači Bosne i njene prošlosti, kako srpsko-hrvatski tako i strani, saglasni su u tome da je uticaj turske vladavine bio apsolutno negativan. Čak ni onom dijelu Južnih Slovena koji je prešao na islam Turci nisu mogli da donesu neki kulturni sadržaj niti neki viši historijski smisao.” Iako zaljubljenici u lik i djelo Ive Andrića nikako ne vole kada se o njemu priča u svjetlu njegovih ideoloških opredjeljenja, naročito kada se ta priča prenese na Andrićeve stavove o islamu i muslimanima, Andrić je svoje po ovom pitanju odlučno i do kraja jasno rekao. Mi Andrića ne razumijemo pogrešno, naprotiv, pošto je bio do kraja jasan i odlučan u svojim stavovima o islamu, nije teško proniknuti u istinu o njegovim ideološkim simpatijama.
ANTRE
Aziz Kadribegović, urednik Preporoda, objavio je prije nekoliko godina u Takvimu tekst u kojem se po prvi put u našoj javnosti spominje pjesma ”Kairski bazar”, koju je napisao Niko Mirošević Sergo, prijatelj Ive Andrića i konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu u Austriji.Kairski bazar “” posvećeno mome prijatelju Ivi Andriću
Mujezin pjeva sure svome bogu
Alah da mu oprosti jerbo lažno pjeva
Nije to ljubavi već pjesma gnjeva
Poziva na kavgu a odbija na slogu.
Pastirova koza, vezana za nogu,
Oko sebe mlijeko nevješto proljeva,
A muhe se kupe. Lijeni Arap zjeva
U prljavu svoju obavijen togu.
U prašini gustoj djeca zamazana
Otresaju nečist sa čupave glave,
Dok džamija stara, ko krastava rana
Zapušteno zjapi, svjedok prošle slave,
K nebu se uzdiše miomiris gnoja
I Homerov masni dio ovnujskoga loja.
Ivo Andrić odgovorio je svome prijatelju Niki Miroševiću pismom u kome kaže: ”Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.”
