Priredio: Ramiz Hodžić
Saff je pisao o medijskim lovcima na vehabije i na takozvani islamski radikalizam u Bosni i Hercegovini. U tekstu “Tri hiljade eura za reportažu o “vehabijama” u BiH” opisali smo kako je za novinare, strane i domaće, “zlatna žila” sve što bi dokazalo teoriju o BiH kao zemlji gdje stasavaju, obučavaju se, djeluju i iz koje na strana ratišta odlaze nekakvi bradati krvoloci.
U tom svjetlu treba posmatrati i medijsku euforiju koja se digla oko zastava takozvane Islamske države koje su uslikane u Gornjoj Maoči kod Brčkog. Te su zastave ubrizgale litre mastila u islamofobična novinarska pera, pa su i tragom medijskog preuveličavanja značaj simbola, koji predstavljaju radikalnu tvorevinu ISIL, čak četiri bh. agencije za sprovođenje zakona obišle Gornju Maoču: SIPA, Federalna policija, MUP TK i policija Brčko Distrikta – i o tome smo pisali.
Evidentna je medijska glad za svim što će bh. muslimane dovesti u kontekst nezakonitog i radikalnog i barem jedan milimetar ih približiti ekstremistima iz ostala dva naroda koji imaju hipoteku genocida, zločina, formiranja konc-logora, protjerivanja i slično, formiranja paradržava na teritoriji BiH i slično.
Kako bi ilustrovali neobjektivnost bh. novinara u kontekstu primjećivanja i osude radikalizama u BiH, uzet ćemo za primjer Facebook status voditeljice BHT-a Maje Čengić. Ona je 4. februara 2015., u komentaru na objavljenu vijest o zastavama u Gornjoj Maoči, na svom profilu napisala kako zbog toga treba seliti iz BiH. Čengić je dodala da bi zbog tih zastava trebalo pokrenuti proteste, a sve je popraćeno brojnim iskazima podrške njenih kolega novinara. Kod spomenute TV voditeljice, nažalost i kod velikog broja njenih kolega, primjetili smo opasnu indoktrinaciju – mržnju prema muslimanima koji ne prakticiraju islam po njenim pravilima, odnosno Maja nije izrekla nijedan čin osude postavljanja brojnih zastava terorističke paradržave Herceg-Bosne koje se vijore u mnogim dijelovima Hercegovine ili četničkih simbola u Republici Srpskoj ili paradiranja četničkih formacija po RS-u. Kada smo već kod simbola, vjerujemo da Čengić nikada nije pozvala na proteste jer su kukasti krstovi, ustaško “U” i velikosrpsko “4C” znali osvanuti na zidovima džamija i mekteba u oba bh. entiteta. Ni SIPA i ostale policije nisu nikada išli u lov na te simbole. Podsjećamo da su pod bajracima i simbolima ova dva fašistička pokreta vršeni najstrašniji zločini u Drugom svjetskom, ali i posljednjem ratu.
Nije nam želja prozivati Maju Čengić. Ona je samo slikovit primjer, ona je pokazatelj stanja
svijesti i stepena (ne)objektivnosti većine bh. novinara. A, ako su nam kreatori javnog mnijenja takvi, kako očekivati da u BiH ne vlada islamofobična i, u pogledu ocjenjivanja radikalizama, selektivno – osuđujuća atmosfera?
Novinarska pisanja o krvoločnim vehabijama i islamskim ekstremistima, srećom, možemo staviti na policu gdje se nalaze djela Hansa Christiana Andersena jer su njihovi, kao i u djelima ovog Danca, glavni likovi mitska bića.
