Potpuno je neshvatljiva potreba mnogih sarajevskih medija da ponize traumatično iskustvo Bošnjaka. Vijest o smrti nekakve velikosrpske novinarke Suzane Rađen-Todorović ti su mediji objavili bez imalo kritičkog osvrta. Bolje je reći da su, navodeći detalje iz njene biografije, neke iskrivili a neke činjenice sakrili.
Rađen-Todorović je tokom agresije na suverenu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, tačnije u onom vremenu kada su Bošnjaci a dijelom i Hrvati u pola te države bili meta istrebljenja, smaknuća i svih vrsta ratnih zločina, uključujući i genocid, bila dio propagandne mašinerije separatista koje je vodio ratni zločinac Radovan Karadžić. Ona se u ratu preselila iz Jajca u Banjaluku i tu je radila kao novinarka i urednica. Navedeno je da je radila na RTRS-u tokom rata pa do 1997. godine. Ispravno je reći da je radila na zloglasnom „C“ kanalu gdje joj je kolega bio Risto Đogo.
Ni ostatak karijere joj nije bolji. Tačnije, nastavila je u tom tonu i to na BN TV-u, nastavila je biti megafon Karadžićeve stranke, SDS. U emisijama kojima je davala uredničko odobrenje, zločinac Karadžić je pozitivna historijska ličnost. Tu je još sijaset činjenica koje nedvosmisleno pokazuju da je Rađen-Todorević ličnost koju ne smijemo tretirati kao objektivnog novinara. Umjesto da se ukaže na njeno sudjelovanje u rastakanju Republike BiH, u službovanju ratnoj i postratnoj propagandnoj mašineriji, mediji sa sjetom osvrću na njenu karijeru. Oni koji to svjesno rade, usitinu ponižavaju naše rane govoreći da one nisu vrijedne ukazivanja na one koji su ih proizveli. Zar je moguće da je Karadiževa novinarka u Sarajevu pozitivna ličnost?
