Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić/ Saff.ba
Sutra će osvanuti najbolji i najveličanstvenji dan u godini, a to je dan Kurban-bajrama za koji je Muhammed s.a.v.s., rekao: ”Najbolji dan kod Allaha je Jevmun-nahr, prvi dan Kurban-bajrama.”
Najbolje djelo koje musliman može uraditi u sutrašnjem danu jeste klanje kurbana. A klanje kurbana nas svake godine iznova podsjeća na jednog od najodabranijih ljudi uopće, na oca tevhida i monoteizma, na ”šejha” Allahovih poslanika, kako ga je nazvao najodabraniji čovjek i poslanik, Muhammed s.a.v.s., kada je nakon svog noćnog putovanja i uzdignuća na nebo, rekao: ”Na mi'radžu sam sreo našeg šejha, Ibrahima a.s.”.
Svakog Kurban-bajrama muslimani se prisjećaju kur'anskog kazivanja o Ibrahimovom a.s. velikom iskušenju, ali i veličanstvenoj žrtvi u ime Allaha. To je priča o najvećoj žrtvi u povijesti ljudskog roda, žrtvi blagog, brižnog i samilosnog oca, Ibrahima a.s., ali i žrtvi njegovog pokornog i poslušnog sina, koji je, kako ga Kur'an opisuje, obećanja ispunjavao.
Zamislimo čovjeka koji je doživio duboku starost (u nekim predajama se spominje da je Ibrahim a.s. imao 86 godina kada je dobio sina Ismaila), čovjeka koji je skoro izgubio nadu da će imati porod, a onda mu Allah dž.š. podari sina. Naime, Ibrahim a.s. je doživio duboku starost bez potomstva, pa je u dovi skrušeno molio Allaha: ”Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!” (Es-Saffat, 100.) I Allah dž.š. je uslišao njegovu dovu: ”Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi.” (Es-Saffat, 101.)
Nije bilo sretnijeg oca od Ibrahima a.s. dok je gledao kako mu sinčić izrasta u lijepog, zdravog, umiljatog, pronicljivog i poslušnog dječaka. I taman kada je Ismail porastao toliko da svom starom babi može pomagati u poslu, Ibrahim a.s. je sanjao san u kojem mu Allah dž.š. naređuje da svog sina Ismaila zakolje i prinese kao žrtvu u ime Allaha: ”I kad on odraste toliko da mu poće u poslu pomagati, Ibrahim reče: “O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?” – “O oče moj”, – reče – “onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.” (Es-Saffat, 102.)
Koje se to ljudsko srce ne bi pokolebalo, koja desnica ne bi zadrhtala u situaciji kada, kao žrtvu, treba prinjeti vlastito dijete, sina jedinca, osim srca i desnice Allahovog prijatelja, Ibrahima a.s.
Onoga koji je dobro znao i čvrsto vjerovao da Allah daje život i smrt, da je Allah, Milostivi Gospodar koji svome robu hoće samo dobro i korist, da se u Njegovoj naredbi krije dobro makar se insanu činilo da je u tome loše za njega.
Znate li veću žrtvu i pokornost Allahu dž.š. i bolju poslušnost djeteta prema roditelju, od Ibrahimove a.s. i Ismailove a.s. žrtve i poslušnosti?
I kurbanom velikim ga iskupismo
I, kako se prenosi u nekim predajama, kada je Ibrahim a.s. htio da ga zakolje, Ismail mu je rekao: ”Babuka, dobro zaveži konopac na mojim nogama i rukama i podigni i skupi svoju odjeću da je ne pokapa moja krv, da se moja majka ne rastuži ako vidi tragove moje krvi na tvojoj odjeći. Babuka, brzo pređi nožem preko moga vrata da mi smrt bude lakša. A kada se vratiš kući, prenesi od mene selam mojoj majci.”
Ibrahim a.s. prišao je sinčiću, ljubio ga je i plačući govorio: ”Sinčiću dragi, divna si ti meni podrška u pokornosti Allahu!” Onda je prislonuo nož na Ismailov vrat, ali nož nije htio da prereže njegov vrat, kao što vatra nije htjela gorjeti Ibrahima a.s. U nekim predajama se spominje da se nož okrenuo na drugu stranu kako ne bi prerezao Ismailov vrat. Ismailu je bilo čudno očevo oklijevanje, pa je upitao: ”Babuka, šta ti je?” Ibrahim a.s. je odgovorio: ”Nož se okrenuo na drugu stranu.” Ismail mu je rekao: ”Babuka, probaj to uraditi vrhom noža, zabodi oštricu u moj vrat.” Ibrahim a.s. je poslušao, ali se oštrica noža slomila kada se približila Ismailovom vratu, jer Allah je stvoritelj svega i On određuje kada će se nož slomiti, a kada će nešto presjeći ili zaklati.
U tom trenutku, Ibrahim a.s. je čuo glas: ”O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine; – to je zaista bilo pravo iskušenje!” (Es-Saffat, 104.-106.)
Kada je Ibrahim a.s. pogledao u pravcu odakle je dolazio glas, ugledao je meleka Džibrila koji je nosio velikog bijelog i rogatog ovna iz Dženneta, kao zamjenu i iskup za njegovog sina Ismaila.
Osim što mu je kurbanom iskupio sina Ismaila, Allah dž.š. je iz svoje neizmjerne mislosti podario Ibrahimu a.s. još jednog sina, Ishaka a.s. i unuka Jakuba a.s. i praunuka Jusufa a.s. i najboljeg i najodabranijeg potomka od sina Ismaila, posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda s.a.v.s., koji je i fizički ličio na Ibrahima a.s., kao nagradu za njegovu pokornost i zahvalnost Allahu na blagodatima. Oni su sačuvali spomen na Ibrahima a.s. i Allah ih je učinio poslanicima koji su nastavili kročiti ibrahimovskom stazom tevhida i monoteizma. A ko bolje i ljepše nagrađuje za dobročinstvo od Allaha. Kako je je to lijepo i nadahnuto primjetio Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekavši: ”Čovječe, dosta ti je veličine to što si Allahov rob i dosta ti je ponosa to što ti je On Gospodar.”
Stoga, želimo naglasiti da priča o Ibrahimovom iskušenju i spremnosti da, u ime Allaha, žrtvuje sina Ismaila, nije obična priča, već je to priča koja nas podjseća na spremnost na žrtvu u ime Allaha i potpuna pokornost i robovanje samo Allahu dž.š.
Ova priča nas uči da se samo pokornošću Allahu, prije ili kasnije, ostvaruje sve ono što čovjek poželi i da je zadovoljstvo sa Allahovom odredbom i sudbinom, makakva ona bila, najveći stepen ubjeđenja i jekina. Ova priča nas iznova podsjeća na trgovinu koju su vjernici sklopili sa Allahom, a koja je obznanjena u ajetu: ”Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im dati.” (Et-Tevba, 111.)
A ta trgovina podrazumijeva da pokornost Allahu mora biti iznad dunjaluka i svih njegovih blagodati, da vjernici moraju biti spremni na žrtvu u ime Allaha u svakom trenutku, da se samo Njemu pokoravaju i pred Njim kičmu povijaju i ničice padaju, jer će samo tako izbjeći ponižavajući i patnički život na dunjaluku i na Ahiretu. Ova priča nas podsjeća na to da su dunjalučke blagodati prolazne i da su sve one, a posebno djeca, emanet zbog kojeg ćemo odgovarati na Sudnjem danu, kao što je rekao Abdullah ibn Ibn Mes'ud: ”Čovjek je gost na dunjaluku i ono što ima od blagodati posuđeno mu je. Gost mora otputovati, a posuđeno se mora vratiti.”
Molimo Allaha da nas učini istinskim sljedbenicima ibrahimovske vjere na čijoj stazi nas je ostavio Muhammed s.a.v.s., da usliša naše dove, da ukabuli naše žrtve i da nam Bajram učini Danom nagrada, kako ga je opisao Muhammed s.a.v.s., rekavši: ”Kada muslimani stanu da klanjaju Bajram glasnik doziva: ‘Zaista vam je vaš Gospodar oprostio i vratite se čisti vašim kućama. Ovo je Dan nagrada. Ovaj dan je na nebesima poznat kao Dan nagrada”. (Taberani).
