SAFF

O izložbi: „Türcken, Mohren und Tartaren. Muslime in Brandenburg-Preußen“

Facebook
Twitter
WhatsApp

IslamBosna.ba

Od sijaseta prevedenih i napisanih tekstova – većine ih se više i ne sjećam – jedan mi je posebno ostao u sjećanju. Radi se o prijevodu teksta njemačkog historičara Hartmuta Hellera „Carl Osman und das Türkenmariandl“ (Karl Osman i turska Marija). Članak tematizira praksu nasilnog pokrštavanja „Turaka“ – pojam koji je u XVII i XVIII vijeku označavao ‚muslimane‘ – zarobljenih na poprištima bitaka između kršćanske Evrope i Osmanskog carstva.

Iako sam članak preveo prije više od 10 godina, prijevod kojeg nema više na internetu ostao mi je u sjećanju jer predstavlja jedan od mogućih scenarija za buduće generacije muslimana koji žive na Zapadu.
U muzeju njemačkog mjesta Wustrau udaljenog 80 km od Berlina od marta se prikazuje izložba „Türcken, Mohren und Tartaren. Muslime in Brandenburg-Preußen.“ (Turci, Mauri i Tatari. Muslimani u Brandeburgu-Prusiji) koja između ostalog obrađuje i ovo poglavlje njemačke historije. Iako je Wustrau od moje mjesne zajednice udaljen više od 500 km, odlučih se posjetiti izložbu dok se nije zatvorila (traje samo do 5. oktobra).

Na moju sreću, pogodio sam termin kad je bio prisutan i dr. Stephan Theilig, historičar koji je koncipirao izložbu i koji se pobrinuo za brojne i unikatne eksponate. On je bio nepresušni izvor informacija o prisustvu muslimana u tom dijelu Njemačke, a inače je jedan od vodećih njemačkih stručnjaka za historiju Tatara.

U uvodnom dijelu obilaska izložbe dr. Theilig je na primjeru vojne muzike demonstrirao osmanski utjecaj na razvoj različitih dijelova njemačke kulture. Dok se nisu susreli s jeničerskom vojnom muzikom, njemačka vojska je za motivaciju svojih vojnika koristila tzv. „kamernu muziku“, koja djeluje prilično uspavljujuće i koja nije u stanju vojnike mentalno pripremiti na borbu, što bi joj trebao biti cilj. Tek s upoznavanjem jeničerske muzike, odnosno Mehter Marşı kojeg su Osmanlije koristile za motivaciju svojih vojnika prije susreta s neprijateljem i njemačka vojna muzika se mijenja te poprima sve više osmanskih elemenata. I do današnjeg dana njemački muzički vojni ansambli na svom pročelju imaju tzv. Çevgen (čevgen)  koji vuče korijene iz te prve faze preuzimanja od Osmanlija.

Sudbina pokrštenih muslimana

Sljedeći eksponat su bila imena kao i kratke crtice iz života nasilno pokrštenih muslimana. Dr. Theilig se pobrinuo da iz raznih crkvenih knjiga i hronika pronađe tzv. „Beutetürken“ (turski plijen) i da njihova imena sastavi na jednom mjestu. On je to uradio za zemlje bivše Prusije, otprilike ono što je nekada bila DDR. Gore spomenuti Hartmut Heller bavi se istom tematikom u južnom dijelu Njemačke – inače je profesor na univerzitetu Erlangen kod Nürnberga, a sudbine pokrštenih muslimana koji su živjeli na sjeveru Njemačke dokumentira Manja Quakatz. Lista dr. Theiliga nije, naravno, konačna jer je broj muslimana koji su na ovaj način dospjeli u dijelove tadašnje Prusije dostizao na hiljade, dok ih on poimenice nije pronašao ni stotinjak.
Zanimljivi su i razlozi odvođenja muslimana u ropstvo: pored materijalne zarade (jedan rob je tada vrijedio 50 kg šećera – za taj vakat pravo bogatstvo) u prvom redu je ulogu igrao društveni status koji se povećavao ukoliko je njemački vojnik ili plemić uspio pokrstiti – sudbina koja im je na kraju svima bila zajednička – „Turčina“ izbavljajući ga na taj način iz „mahomedanske hereze“.
Na toj listi nalazim i podatak o dvojici Bošnjaka iz Banje Luke koje su u ljeto 1692. godine uhvatili brandenburški vojnici i odveli ih u Kalinjingrad (Königsberg) gdje su pokršteni u tamošnjoj crkvi „Schlosskirche“.

U slučaju sljedećeg muslimana s Balkana barem imamo ime, radi se o nekom petogodišnjem „Šabanu“ koji je iz srpskog grada Serailla(?!) zarobljen i odveden u Prusiju. Pokršten je 22. 5. 1707. u Königsbergu. Nakon krštenja dobio je ime „Christian“.

Samo rijetkim „Beutetürken“ je pošlo za rukom da se nakon avanturističkih poduhvata vrate nazad u Osmansko carstvo, kao što je to bio slučaj s izvjesnom Annom Antonijom Josephom Fatmom, koja je kao 14-godišnja djevojka zarobljena kod Budimpešte i pokrštena 30.5.1687. Već 1690. godine se udaje za nekog Lucasa Michaelowitza. Iz tog braka se rađa troje djece (Maximilian Emanuel, rođen 1690, Joseph Emmanuel, rođen 1692. i Franz de Paula Anton, rođen 1694). Muž joj umire 1707. godine, a dvije godine kasnije ona se u tajnosti udaje za jednog pokrštenog muslimana s kojim iste godine bježi u Tursku gdje ponovo prima islam. „Muž i sin su se obrezali. Crni dan za katoličku crkvu“, kako bilježi autor Karl Teply u djelu „Die Einführung des Kaffees in Wien“.
Većina se pomirila sa svojom tužnom sudbinom i nastavili su da kao kršćani žive u njemačkom carstvu.

Prvi osmanski konzul u Berlinu

Sljedeća tema izložbe je doček prvog osmanskog konzula u Berlinu, izvjesnog Ahmeda İbrahima Resmîja, koji je u Berlin iz Istanbula stigao 9. 11. 1763., a iz kojeg je krenuo 14. 7. zajedno sa 70 članove svoje svite. Pruski kralj Fridrih II ga je primio 21.11. uz najveće počasti. Kroz te bankete koji su priređivani u Resmijevu čast i koji su trajali 3 hefte pruska uprava se htjela pokazati sa svoje najbolje strane.  U njegovu čast spravljana su najbolja kulinarska dostignuća pruske kuhinje čiji vrhunac je bio utučen grah zaliven vrućom vodom. Dr. Theilig (koji je napisao čitav seminarski rad na temu njegovog dočeka u Berlinu) je s podsmijehom primijetio da je osmanski konzul ljubazno odbio dalja ukazivanja počasti bilo kakvim kulinarskim djelima te je već prvih dana odlučio da prusku svitu ugošćava u svojoj rezidenciji. U drugoj polovini XVIII vijeka su se odnosi između Porte i Prusije uveliko popravili, između ostalog jer su imali i zajedničkog neprijatelja – Habsburšku monarhiju, ali uprkos novom pogledu na starog rivala s Bosfora, na ulicama Berlina je još uvijek prisutan slogan koji se duboko urezao u kolektivnu svijest:

„Vor Türken, Pestilenz und Noth, bewahre uns der Herre Gott!”
(„Neka nas Gospod Bog sačuva od Turaka, kuge i nevolja!“)

Ipak, čitav Berlin je bio na nogama da vidi Turčina i muslimana, jer malo kojem od stanovnika Okcidenta se u XVIII vijeku ukazala prilika za to.

Bošnjaci u Prusiji

Intenzivniji kontakt s muslimanima Prusija je imala preko Tatara koji su bili aktivni u sastavu poljsko-litvanske vojske. Datum koji dr. Theilig uzima kao prekretnicu u poimanju muslimana kojima je bilo dozvoljeno boraviti na pruskom tlu, a da se ne odreknu islama jeste Požarevački mir od 21.7.1718. godine. Tim mirom je Osmanska carevina izgubila Temišvarski Banat, sjevernu Srbiju (uključujući i Beograd) i sjevernu Bosnu, ali joj je zauzvrat bila dozvoljena trgovina s dojučerašnjim neprijateljem kao i sloboda naseljavanja muslimanskih trgovaca na kršćanskom tlu. Pruski car Fridrih II je ciljano regrutovao muslimane (u prvom redu Tatare) kao konjanike za svoju vojsku. Kako je broj muslimana rastao – putem dezerterstva muslimanskih Vlaha (i toga je bilo), Kozaka, „Bošnjaka“, došao je momenat da se osnuje jedinica „Bošnjaka“.

Na ovom mjestu pojašnjenje – u XVIII vijeku pojam „Boşnak“ je bio brend za sve slavenske muslimane u sastavu pruske vojske. Iako je broj etničkih Bošnjaka koji su poticali iz današnje Bosne i Sandžaka bio srazmjerno mali, oni su dali ime cijeloj vojnoj formaciji koja je od 1.8.1745. godine bila sastavni dio pruske vojske. Ona će ime „Bosniakenregiment“ zadržati do 1800. godine kada se ime mijenja u „Towarzysz-Regiment“, s ciljem regrutovanja nižih poljskih plemića u prusku vojsku. Zasebnost „Bosniakenregiment“ je bila i ta da su kao jedini u pruskoj vojsci (pored orijentalne odjeće) u borbu išli s kopljima kojima su izvrsno vladali, pa su ih zvali i „kopljana konjica“. U poljsko-litvanskoj državi XVIII vijeka svi konjanici iz evropskog dijela osmanske države su imali ime „Bošnjaci“.

I ne samo u pruskoj vojsci; regimenti „Bošnjaka“ su zabilježeni i u poljskoj vojsci u prvoj polovini XVIII vijeka. I kod danskih husara se spominju Bošnjaci kao kopljani konjanici. Oni su, slično kao i u Prusiji, imali zasebne, orijentalne uniforme. Isti slučaj je i s nizozemskim Bošnjacima koji su ratovali za holandsku imperiju.
Iako im pruska vojna uprava nije dodijelila zvanični bajrak pod kojim su se borili, ovi „Bošnjaci“ su sami sebi napravili zastavu pod kojom su odlazili u bojeve i koja je također jedan od eksponata u muzeju. Očuvane su samo još dvije, a ova izložena je posuđena iz jednog drugog muzeja za vrijeme trajanja izložbe u Wustrauu.

Do kraja XVIII vijeka u redovima „Bosniaken“ odnosno „Towarzysz-Regimenta“ je udio muslimana konstantno padao jer su im se pridruživali njemački avanturisti, poljski plemići, kao i ruski dezerteri. Muslimani koji su u njemu ostali do kraja su bili tzv. „Lipka-tatari“, muslimani iz Litvanije (najpoznatiji predstavnik: Charles Bronson ;)), koji su se veoma brzo asimilirali, što se da vidjeti iz imena koja su davali svojoj djeci. Njihova imena su očuvana do danas jer je Prusija plaćala dječiji doplatak svojim vojnicima koji su imali djecu do starosne dobi od 12 godina, tako da se u vojnim analima nalaze imena djece „Friedrich“, „Adolph“ ili „Wilhelm“, iako su im roditelji muslimani. Tatari su uživali slobodu vjeroispovijesti te su u svojim garnizonima imali džamije i imame koji su bili zaduženi, između ostalog, i za odgoj djece.

Dr. Theilig se pobrinuo i za rekonstrukciju odjeće „Bošnjaka“ i jedna njihova uniforma je eksponat muzeja. Ona, nažalost, nije originalna nego ju je on dao na šivenje kod jednog poljskog krojača iz grada Białystoka na krajnjem istoku Poljske koji nastanjuju Tatari.

Turci u njemačkom life style-u

Kad su krajem XIX i početkom XX vijeka Turci i muslimani i u kolektivnoj svijesti prestali biti opasnost, bilo je en vogue „furati“ tursku i osmansku modu. Tako u Njemačkoj imamo fabriku duhana Yenidze koja se nalazi u njemačkom Drezdenu i koju je projektovao Hitlerov šura Martin Hammitzsch, a izgleda kao džamija.

U njoj su se pravile cigare marke „Salem aleikum“ ili „Mohamed Zigaretten“. Konzumiranje cigareta je bilo u modi, te su u Njemačkoj nicali „pušački klubovi“ gdje se s fesom na glavi promoviralo pušenje (klubovi u koje žene nisu imale pristupa).

Kulminacija savezništva bio je ulazak Osmanskog carstva u Prvi svjetski rat protiv Saveznika. I uistinu je sultan Mehmed V 14. novembra 1914. pozvao na džihad protiv Engleza i Francuza – poziv koji nije naišao na odjek među muslimanima.

Prvi Svjetski Rat

Pošto je za vrijeme Prvog svjetskog rata 80% svih muslimana živjelo u afričkim i azijskim kolonijama koje su bile u posjedu Francuske ili Engleske, mnogi su bili regrutovani u savezničku vojsku da se bore protiv Njemačke i Austrougarske. Na hiljade ih je završilo u njemačkom zarobljeništvu. Ali pošto je njemački car gajio simpatije za muslimane i savezničke Turke, prema njima se ophodio s poštovanjem, naređujući čak da se izgradi i džamija u njemačkom gradu Zossenu kod Berlina koja je bila u službi 30.000 muslimana koji su tu bili zarobljeni. Radilo se o prvoj džamiji na njemačkom tlu, koja je i kao takva bila prepoznatljiva.

Krajem rata džamija je propala i, zbog nekorištenja, 1925. je srušena. Ali i do danas je očuvano groblje za 206 muslimana, hindusa i sika koji su tu bili internirani.

Prvi prijevodi Kur’ana na njemački

Zadnja „stanica“ muzejske izložbe su bili prijevodi Kur’ana na njemački jezik, počev od prvog iz 1616. godine koji je u Nürnbergu izdao Salomon Schweiger. Na njemački ga je preveo s latinskog, a taj prijevod na latinski je opet s grčkog uradio Robert od Kettona nazivajući ga „Lex Mahumet pseudoprophete“ (zakonik Muhameda, lažnog poslanika). Ne treba biti historijski potkovan da se nasluti ‚objektivnost‘ prijevoda. Izložba pokazuje i Kur’an u prijevodu Davida Friedericha Megerlina, štampan 1772. godine. Svoj prijevod Megerlin je nazvao „Die türkische Bibel“ (turska Biblija), što opet ukazuje na kvalitet prijevoda. Uprkos tendencioznom jeziku, ipak je ostavio jak dojam na njemačkog pjesnika Getea, kojem je Megerlinov prijevod služio pri pisanju „Zapadno-istočnog Divana“ u kojem se (za tadašnje vrijeme prilično neuobičajeno) pozitivno izjasnio o islamu.

Dr. Theilig navodi da su sve do XIX vijeka kršćanski prevodioci Kur’ana na njemački, kao znak prezira, a i straha od cenzure, navodili pogrdne podnaslove, kao što je slučaj i s prijevodom Abrahama Hinckelmana iz 1694. godine po imenu „Al-Coranus S. lex islamitica Muhammedis, filii abdallae pseudoprophetae“ (Kur’an. Islamski zakon Muhamedov, sina Abdullaha, lažnog Poslanika).

***

Najupečatljiviji utisak ponesen iz ovog muzeja je sigurno sudbina muslimana u nemuslimanskoj okolini. Svi oni su vremenom primili kršćanstvo, neki su bili na to prisiljeni („Beutetürken“), neki su zbog nemara o svojim potomcima sami tome doprinijeli (Tatari i „Bošnjaci“). Ovaj proces je pospješivan nedostatkom muslimanske infrastrukture u to vrijeme (džamije, vakufi, kulturna udruženja), kao i odsječenošću od zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom. Njihovoj relativno brzoj integraciji su doprinijele dvije stvari: pokrštavanje i međusobna neuvezanost, te ih većinsko njemačko stanovništvo nije smatralo ‚opasnima‘.

Jedna anegdota iz života najpoznatijeg potomka pokrštenih „Turaka“ – poznatog njemačkog historičara Götza Alyja najbolje ilustrira njihovu percepciju danas, 300 godina nakon pokrštavanja:
Njegov predak je po pokrštavanju dobio ime „Friedrich Aly“, a rođen je 1666. u Osmanskom carstvu i zarobljen kod Budimpešte 1684. godine, kad je doveden u Berlin. Jednom „fintom“ je spasio uspomenu na svoje korijene, jer je nakon konverzije svoje lično ime (Ali) pretvorio u prezime (Aly). Helem, njegov potomak u sedmoj generaciji, gore spomenuti Götz (rođen 1947.) je jedan od vodećih njemačkih historičara na polju Trećeg Rajha.
„Moj turski predak je jedna fusnota moje biografije. Da nisam prisiljen uvijek nanovo biti podsjećan na svoje korjene, on sigurno ne bi igrao nikakvu ulogu u mome životu“

Prisila o kojoj Götz Aly govori se materijalizira u liku američkih i izraelskih graničara te imigracionih službi s kojima ima posla jer je često u arhivima tih zemalja, a koji ga svaki put zbog njegovog prezimena ‚peglaju‘.

Kad ga radoznali novinari pitaju da li zbog svog porijekla osjeća bilo kakvu povezanost s islamom ili Turskom, on odgovara: „Ne. Ako se uopće osjećam s nečim povezan, onda je to s pruskim protestantizmom.“

Ali džaba, jarane…

Piše: Sejfuddin Dizdarević

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA