Esej koji je pred vama nudi presjek stanja u kojem se nalaze Bošnjaci u odnosu na vlastitu prošlost. Tema je obrađena u tri dijela od kojih je prvi posvećen historijskoj nauci općenito i historičaru kao profesionalnom naučnom djelatniku, drugi se odnosi na društvenu poziciju historijske nauke u našoj državi danas i posebno među bošnjačkim društveno-političkim faktorima. Treći, ključni, dio govori o potrebi redefiniranja prioriteta u odnosu na našu prošlost odnosno traži odgovor na pitanja s kakvim to odnosom prema prošlosti Bošnjaci trebaju ići u budućnost.
Historija je nauka o biti, suštini događaja i o njihovim uzrocima. Samo pomoću nje može se pouzdano govoriti o trajnim principima u povijesti tj. o ključnim pitanjima i procesima kao što su nastanak i nestanak naroda i država, vjerskih skupina i dr.
Historijska nauka je u neku ruku pomoćna životna disciplina koja nudi, kako piše veliki muslimanski sociolog Ibn Haldun, mnogostruke koristi i ima plemenite ciljeve: upoznaje nas s precima, s vjerovjesnicima kroz njihove životopise, s vladarima država te s običnim ljudima i njihovim načinom života u prošlosti.
Naravno, kao i svaka druga nauka i, uostalom, svaki posao u životu, i historijska nauka traži ozbiljnost, kvalitetan pristup, istraživanje, trud i zalaganje. Tako da koristi ima samo ako se pronicljivo proučava, uranja u događaje i procese, ako se prosuđuje, provjerava i pronalaze uzroci događaja. U suprotnom, nema velike koristi od pukog površnog prenošenja fakata i gomilanja predaja i nizanja zbivanja bez traženja uzročno-posljedičnih veza.
U tom smislu, historija je njiva svake nacije. Ono što je zasijala u nju, to će i požnjeti u budućnosti. Historija je kolektivna memorija jednog naroda. Narod koji izgubi svoju memoriju, poput je čovjeka koji izgubi pamćenje. Oni koji zaborave prošlost nalik su rijeci bez izvora i drvetu bez korijena. Kaže se da će narod koji ne zna neprijatelja i svoju povijest lahko estati.
Ako bi se definirao profil historičara moglo bi se kazati da je riječ o osobi koja treba poznavati pravila politike, narav i prirodu svijeta, raznolikost naroda, moral, običaje i vjeru naroda. Historičar treba biti objektivan, kritičan, pronicljiv, treba da uoči svrhu i cilj događaja, da očisti nauku od mitova i legendi, da ne preuveličava i ne uljepšava događaje i da se ne dodvorava vladajućoj ideologiji.
Samo na takav način shvaćena historijska nauka i samo tim principima vođen historičar od koristi je i sebi i narodu i državi te općenito čovječanstvu.
Zašto je u uvodu ovog eseja bilo važno napisati prethodne retke? Zato što živimo u vremenima u kojima je vrijednosna skala poremećana, istinske vrijednosti su izvrgnute dok su kvazivrijednosti isplivale na površinu i dominiraju u društvu. Jedno od društvenih područja u kojem nažalost ima mnogo problema upravo je i historijska nauka. Jakih institucija još uvijek nema, prevladava prokleti lični interes, a u vremenu tehnologije svakome je omogućeno da piše šta želi i objavljuje u printanoj ili elektronskoj formi. Takav trend je vrlo opasan za sadašnje i poguban za buduće generacije. Kaže se da laži, greške, konstrukcije i mitovi koji se zapišu u historijskim knjigama jednog naroda, mogu se izmijeniti odnosno njihov utjecaj neutralizirati tek nakon tri generacije.
O društvenoj poziciji historijske nauke u BiH i među Bošnjacima
Već i ptice na grani znadu da su kolektivnu svijest naša dva susjedna naroda – Srba i Hrvata – u proteklom stoljeću oblikovale njihove nacionalne institucije koje su, usput rečeno, historijskoj nauci pridavale veliku pažnju.
Kada je riječ o Bošnjacima, sve do 1992. godine nisu imali svoje nacionalne institucije odnosno sve što su imali u tom smislu bilo je cenzurirano i oblikovano iz dva centra – Zagreba i Beograda. Između toga, djelovali su časni pojedinci zahvaljujući kojima se ipak očuvalo kulturno i historijsko biće Bošnjaka. Na temelju njihovog rada bilo je moguće devedesetih godina prošlog stoljeća obnoviti svoje nacionalno biće, ali i utvrditi kontinuitet bosanske državnosti.
Cilj svih obrazovnih politika i historiografija u 20. stoljeću bio je prisvojiti Bosnu, osporiti Bošnjacima nacionalnu i svaku drugu posebnost i na koncu, najvažnije, prekinuti svaku vezu s njihovom prošlošću, a posebno sjećanje na bosanski srednjovjekovni kraljevski period te osmanski period bosanske historije. To se nastojalo postići nepriznavanjem bosanske državnosti i ocrnjavanjem osmanskog perioda (matrica o tamnom vilajetu). Dakle, obrazovni sistemi su uništavali ili u najmanju ruku sakatili historijsko pamćenje Bošnjaka. Zato sadašnja generacija ne zna ko je bio i kakav je historijski značaj za Bosnu imao Osman Halebija?! Bojim se da je cilj aktuelnih obrazovnih sistema nakon 1995. godine da nove generacije Bošnjaka ne znaju ko je bio i kakav je historijski značaj imao, naprimjer, Izet Nanić.
Posljedica takvog odnosa i prilika je ta da Bošnjaci danas ne znaju pročitati natpise na stećcima koji pripadaju njihovih daljim precima, ali ne znaju pročitati ni natpise na nišanima, ispod kojih leže njihovi vremenski nešto bliži preci. Ne znaju pročitati ni ono šta su im ti preci napisali, a kako bi tek onda imali uvid u ono o čemu su razmišljali odnosno kakav je svijet i svjetonazor vladao u njihovim glavama. Bošnjaci su tokom 20. stoljeća bili primorani učiti mnogo više o drugima i historijama drugih naroda. Servirana im je bila historijska istina shodno političkim interesima koji su vladali. Zato je prirodna situacija da je danas na sceni „historijski diskontinuitet“. Kako i ne bi bio kada je predjed služio cara Franju, djed kralja i maršala, a otac i maršala i Aliju. To je povijesni usud s kojim ovaj narod živi.
Od 1992. godine do danas sve je podijeljeno na troje pa tako i pristup historijskoj nauci odnosno prema školskim udžbenicima koje, usput rečeno, recenziraju odbori međunarodnih političkih tijela. Druga dva naroda vjerno slijede zagrebačku odnosno beogradsku matricu u oblasti udžbeničke politike dok su Bošnjaci dobili priliku da barem poprave neke nelogičnosti i konstrukcije koje su bile nepobitna istina do 1992. godine. Međutim, riječ genocid ili agresija u udžbenicima nećete naći.
U ovih četvrt stoljeća, kada Bošnjacima više niko nije kriv niti prepreka ka vlastitom razvoju, još uvijek nemaju reprezentativnu historiju Bosne i Hercegovine niti historiju Bošnjaka u više tomova. Kada je riječ o institucijama tu je Institut za historiju i Odjsek za historiju u okviru Univerziteta u Sarajevu, Odsjeci za historiju na Univerzitetima u Tuzli i Mostaru te više strukovnih udruženja. Sve nabrojano još uvijek nije na željenoj razini razvoja, pojavila se nekolicina „jakih“ historičara (pojedinaca), ali ne i jake institucije. Akademija nauka, bilo državna ili nacionalna ostala je impotentna. Više je razloga za takvo stanje. Historijski usud u zadnjih 150 godina u kojem su proizvedeni jaki pojedinci koji svojim radom zamjenjuju cijele institucije, ali i udio ličnih interesa odnosno odsustvo mentaliteta širokog timskog rada jedan je od važnih faktora stanja u kojem se Bošnjaci nalaze. Sve to znači da je na aktuelnoj generaciji historičara da odgovore na izazov, prije svih, pisanja reprezentativnih historija države i nacije. Međutim, jedna od pretpostavki za takvo što je i adekvatna politička podrška odnoso sluh i svijest vlada u BiH. Ona je u ovom trenutku vrlo slaba, a pozicija historije kao nauke u bošnjačkim političkim krugovima i bošnjačkoj društvenoj zajednici općenito je stavljena u segment „pod razno“. U razvijenim društvima i zemljama situacija je potpuno obratna.
Redefiniranje prioriteta u odnosu na prošlost. Percepcija za budućnost?
Od kraja agresije u javnom prostoru postoje određene dominirajuće percepcije o historijskim temama iz bosanske prošlosti koje bi se mogle svrstati u četiri kategorije:
- Ulemanski krugovi se u svim aspektima najviše referišu na osmansko razdoblje. Stječe se dojam da ta percepcija prošlosti prešećuje ili zanemaruje predosmanski period što je izuzetno opasan trend.
- Ljevičarski krugovi, koji su izuzetno utjecani u medijskom prostoru, uporno i upadno afirmiraju i aktueliziraju „partizanski“ dio naše prošlosti. Stječe se dojam da ta percepcija negira svaku drugu historijsku epohu bosanske povijesti. Kao da ništa drugo osim „Valtera“ i „eskadrile“ ova zemlja i narod nisu ponudili.
- Općebošnjačka „genocidna mantra“ prema kojoj se sva bošnjačka historija svjesno ili nesvjesno nastoji zarobiti ili reducirati na genocid i stradanje čime se afirmira žrtveni status nacije.
- Smišljeni pristup međunarodne zajednice koja četvrt stoljeća svakodnevno ponavlja: ostavite se prošlosti, okrenite se budućnosti.
Međutim, hiljadugodišnja bosanska povijest može se podijeliti i na sljedeće tri temeljne dionice:
- Period slave, pobjede, širenja i razvoja. Trajao je više od šest stoljeća (11-17. stoljeća). Ovaj period se može personificirati u ličnostima Bana Kulina, Stjepana II Kotromanića, Tvrtka I Kotromanića, Isa-bega Ishakovića, Heraka Vraneša, Gazi Husrev-bega, Ferhad-paše Sokolovića, Hasan-paše Predojevića i dr.
- Period herojskog otpora i odbrane Bosne. Trajao je od kraja 17. stoljeća do kraja 20. stoljeća. Ovaj period se može personificirati u ličnostima Osmana Halebije, Redžepa Nevesinjca, Mustafa-age Imamovića, Topal Gazi Husein-paše, Ali-paše Hećimovića, Mehmeda Fidahića, Milentija Milenkovića, Abdulah-paše Defterdarevića, Hasan-age Pećkog, Husein-kapetana Gradaščevića, Muhameda Hadžijamakovića, Abdulaha Kaukčije, Hadži Loje, Vehbi Šemsekadića, Ali Fehmi Džabić, Ivana Franje Jukića, Ali-bega Firdusa, Džemaludina Čauševića, Mehmeda Spahe, Mehmeda Handžića, Mustafe Busuladžića, Huseina Đoze, Muhameda Hadžiefendića, Huske Miljkovića, Džemala Bijedića, Hamdije Pozderca, Ahmeda Smajlovića, Alije Izetbegovića, Jovana Divjaka, Stjepana Šibera, Izeta Nanića i dr.
- Period defanzive, poraza i genocida. To je historija genocida u kontinuitetu nad Bošnjacima, ali i napada na bosansku državu. Trajao je od 1683. godine, preko Balkanskih ratova i dva svjetska rata sve do agresije 1992-1995. godine.
Vrlo je važno napomenuti činjenicu koja se može uočiti iščitavanjem navedenih historijskih ličnosti – u ovoj percepciji i podjeli historijskih epoha zastupljeni su pripadnici svih konfesija koje kroz historiju egzistiraju na bosanskohercegovačkom prostoru.
Kada se na ovaj način podijeli naša povijest jasno je da na slavu, pobjedu, otpor i odbranu otpada oko 80% ukupne bosanske i bošnjačke povijesti. S druge strane, na poraz i tamne strane naše povijesti otpada oko 20% od ukupne prošlosti. Međutim, danas Bošnjaci kao narod žive u percepciji kao da je stvar potpuno obratna.
„Genocidna mantra“ – u osnovi priča o porazu – predominantno oblikuje svijest sadašnjih generacija, ali se jedno zaboravlja: niti jedna država ni nacija dugoročno ne mogu graditi sebe i svoju budućnost na tom dijelu historijskog pamćenja.
Drugi fundamentalni problem u takvom konceptu percepcije prošlosti, posebno iz razloga što su Bošnjaci, barem po definiciji muslimanski narod, predstavlja civilizacijska razlika između njih i ostalih naroda koji pripadaju drugim konfesijama. Tj. judeizaciju ili srbizaciju prošlosti i budućnosti bošnjački narod, kao većinski muslimanski narod, ne može „mentalno“ svariti. Prosto, to mu nije svojstveno.
Međutim, neko uporno dvije decenije pokušava izvršiti zamjenu teza. Tobože, Jevreji su „uspjeli“ na priči o holokaustu, pa bi i Bošnjaci trebali to slijediti, neprestano pričati o genocidu, cijelo svoje biće podrediti njemu, pa će na taj način „uspjeti“. Šta reći, osim da je to jedna ogromna historijska fula! Da je to tako, danas bi i Romi bili na nivou jevrejskog razvoja. Tačno je to da su Jevreji samo usputno u historijskom razvoju iskoristili iskustvo holokausta, dok se u suštini radi o superorganiziranom malobrojnom narodu koji je vjeran svome svetom pismu i tradiciji, a čije većinsko političko krilo praktično sprovodi strategiju i akcioni plan usvojen na Prvom svjetskom cionističkom kongresu koji je održan 1897. godine u Baselu. Njihova osnovna tri cilja bi se mogla definirati na sljedeći način: u prvih 50 godina uspostava države Izrael (što je učinjeno 1948. godine); u drugih 50 godina proglasiti Jerusalem za glavni grad Izraela (što je učinjeno 1980. godine) i u trećih 50 godina uspostaviti Veliki Izrael prema definiciji iz svetog pisma. Prema mnogim tumačenjima, to je prostor između rijeka Eufrat i Nil. Zato nema mjesta čuđenju na sve procese koji se od 1990-tih godina dešavaju na tzv. području Bliskog istoka. Činjenica da svoj plan provode često na nasilan i zločinački način ne mijenja historijske procese i njihove posljedice.
Čak štaviše, nakon Srebrenice, Ruande, Gaze, Burme i Halepa na kraju 20. i početku 21. stoljeća “genocidna mantra” koja ne nosi nikakvu društvenu i međunarodnu snagu postaje izlišna. Davno je izrečeno da na ovom svijetu nema pravednih i nepravednih već samo postoje jaki i slabi. Ako se želi opstati mora se biti jak u svakom segmentu. Još jedan detalj koji ide u prilog navedenoj tezi je to da muslimanski narodi svoju budućnost grade uvijek kroz priču o Bedru, dok se uhudskog poraza samo prisjete i izvuku pouku kako bi spriječili ponavljanje grešaka iz prošlosti jer se ne ponavlja historija već greške iz nje.
Bošnjaci danas kao narod trebaju snažnu potrebu za mentalnom revolucijom i u okviru nje za redefiniranjem svoga odnosa prema prošlosti. Jer, sve razvijene nacije i države upravo u svojim slavnim stranicama prošlosti crpe inspiraciju kojom grade državni i društveni sistem pomoću kojeg rješavaju i ekonomske i političke i svake druge probleme. Kada otkriju svoju historijsku slavu i snagu otpora i postave ih na poziciju koju zaslužuju tada mogu početi graditi državotvornu, ekonomsku, kulturnu i svaku drugu svijest. Dakle, ispravna historijska svijest preduslov je državotvornoj i svakoj drugoj svjesti.
Iako je ideja globalizacije pokušala da relativizira pojedinačne i grupne identitete naroda, da proizvede globalni svjetski identitet (međunarodni, kozmopolitski) već se osjeti da kako je talas globalizacije zapljuskivao pojedine nacije, one se sve više okreću i vraćaju vlastitom identitetu, historiji i tradiciji. Živimo u vrlo dinamičnom svijetu i narodi koji se ne pobrinu za vlastitu tradiciju osuđeni su na nestanak. Ako nemate tradiciju na koju se oslanjate ne možete izgraditi ni budućnost. Tradicija je nešto što vas danas hrani i sprema za budućnost.
Zadatak bošnjačkog naroda je da najprije otkrije sebe i svoju prošlost, da je postavi na pravi kolosjek i da gradi budućnost i države i naroda sjećajući se i crpeći inspiraciju iz njenih slavnih i pobjedničkih stranica. Dakle, potrebno je pomiriti i povezati isprekidanu historijsku nit. Tim više što je historijski i civilizacijski kapital na strani bosanskih domoljuba. Treba samo znati sve to definirati i artikulirati, izreći. Treba se promijeniti javni diskurs i narativ o bosanskoj i bošnjačkoj prošlosti. Bosna je i kao država i kao kultura i kao ideja najbogatija i najpostojanija u cijeloj regiji. Bosna kao ime, kao država i kao ideja ima svoj historijski kontinuitet kakvim se niko u susjedstvu ne može pohvaliti i ponositi.
Piše: Dr. Sedad Bešlija
Izvor: Akos.ba
