Piše: Fatmir Alispahić
U jednom datumu složila su se tri važna događaja: prvo, Bajram, drugo, završetak Popisa, treće, pobjeda za odlazak na Svjetsko prvenstvo nogometne reprezentacije BiH. Bajram i pobjeda nogometaša zasjenili su završetak Popisa. A i bez toga, završetak Popisa bi ostao marginalan događaj. Tako je sa svakim lopovlukom, jer je lopovu stalo da mu se lopovluk što duže ne vidi. Sve je učinjeno da se sakrije genocidni projekat Popisa. Upravo su na državnom nivou saopćili da je „Popis prošao glatko”, da su bile samo dvije ozbiljnije nepravilnosti, iz čega se vidi da – lažu. Danas sigurno možemo tvrditi da su bošnjački političari, a i mnoge tzv. bošnjačke institucije, dio ovog zločinačkog projekta protiv Bošnjaka. Uprkos stotinama dokaza, desetinama analiza, tih jasnih svjedočanstava da se ovakvom Popisu trebalo oduprijeti kao fašizmu i genocidizmu, ove bošnjačke adrese nisu našle za shodno da reaguju – u cilju pokretanja procesa da se Popis proglasi nevažećim. Zato je ovako tragično izgledalo bajramsko radovanje, i nogometno slavlje, jer nasmijani Bošnjaci uopće nisu razumjeli da im se tog datuma, 15. oktobra, udara muhur, na novu i po gubicima mnogo tragičniju Srebrenicu. Stotine hiljada Bošnjaka tog su dana, za Bajram, propali u zemlju. Baš na Bajram četvrtog aprila… – početak je jedne ratne sevdalinke koja pjeva o krvavom Bajramu u Bijeljini, 1992. godine, kada su trupe Arkanovih kukavica nagrnule na goloruk narod. Bošnjaci su se tog Bajrama, kao i ovog Bajrama, veselili diljem Bosne i Hercegovine, bez svijesti da Bijeljina ide prema njima. Sada smo, kao nikad, mahali bh. zastavama, slavili nogometnu reprezentaciju, bez svijesti da baš tog dana, u trenucima naše najveće patriotske radosti, ostajemo bez stotine hiljada Bošnjaka. A od popisa tih raseljenih Bošnjaka ovisi opstanak te Bosne za koju mislimo da može živjeti samo zato što je silno volimo. Eno, je li narod u Sarajevu 6. aprila 1992. izišao na ulice da kaže da hoće mir, da neće rat, da hoće jedinstvo, da neće podjele, a ta silna ljubav satrta je pod terorom agresorskih snajpera i granata?! Ono što su 1992. bile velikosrpske granate, to je danas velikosrpski Popis. Ali mi ne vidimo dalje od šutnje ili od pjesme.
Islamofobi u islamu
Nogometnoj reprezentaciji čestitke je uputio prvo Svjetski bošnjački kongres. A dan-dva poslije čestitku je uputio i predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti Ferid Muhić. Meni je to isto kao kad bi ministar rudarstva i energetike čestitao nogometašima. Kakve veze imaju rudarstvo i nogometaši? Kakve veze imaju nauka i umjetnost sa nogometašima? Logično je kada španski kralj Huan Karlos čestita nogometašima Španije, jer on je kralj, pa mu se kruna može zašarafljivati na štošta. Ali Ferid Muhić nije kralj, ni bosanski, ni bošnjački, mada u nastavcima piše da su Bošnjaci kraljevskog porijekla, pa im bezbeli treba i prestolonasljednik. Paradoks je baš u tome što je BANU dosad trebala uraditi desetine projekata, i na sebi ponijeti teret istraživanja i tumačenja prevare oko Popisa, a što se BANU bavi čestitanjem nečega što se ne može ticati jedne, akademske ustanove. Mustafa Cerić i Ferid Muhić mogu gledati i navijati, kao što i reisu-l-ulema Kavazović gleda i navija, mogu i privatno čestitati, ali, bošnjačke institucije na čijem su čelu trebale bi da imaju preča posla od čestitanja nogometašima. Patriotska su to osjećanja, naravno, ali, takvih osjećanja ima u mnogim fabrikama, ministarstvima, univerzitetima, institutima, itd., pa ni jedan čelnik ovih ustanova ne šalje javne čestitke, jer zna da mu to nisu nadležnosti. A patriotizam nije nadležnost. Naime, nije tolika smetnja što je Ferid Muhić poslao tu čestitku nogometašima, kolika je smetnja što Ferid Muhić, na čelu BANU, pa i sama BANU, ne rade ništa, osim što formalno-pravno postoje. Važi ovo i za druge bošnjačke adrese. Ova historijska situacija umnogome podsjeća na 11. juli 1995., kada je u vrijeme ulaska četničkih jedinica u Srebrenicu u Zenici zasijedala SDA i raspravljala o podobnosti u Armiji. Trenutno pada bošnjački narod, kao što je padala Srebrenica, Popisom se okončava najgenocidnija etapa bošnjačke tragedije, a čelni ljudi iz BANU-a šalju čestitke nogometašima. BANU je trebala sazvati jedan golemi skup na kome će se sa različitih aspekata osporiti validnost genocidnog Popisa. U pauzi sa kahvu moglo se malo razgovarati i o nogometašima, da se i na taj način iskažu patriotska osjećanja.
Bosanski pisac Branko Ćopić imao je jedno satirično djelo pod naslovom „Odumiranje međeda”, a ovo što se kod nas događa najprije bi se moglo nasloviti kao „Odumiranje naroda”. A narod počne odumirati kad mu se blokiraju centralni duhovni serveri, kao što i insan počne odumirati kad se mozak otrombesi, pa se potom otrombese i fizičke funkcije. Zato kažu da zdravlje i dugovječnost izviru iz zdravog duha. Ti centri kolektivne duhovnosti u Bošnjaka umnogome su raslojeni dugogodišnjim dejtonskim nastojanjem da se Bošnjaci odbošnjače, odmuslimane, kako bi lakše isparili u masi lažne multikulturalnosti. Jer ona istinska, bosanska multilateralnost, podrazumijevala bi stamene i samosvjesne Bošnjake. Samo takvi Bošnjaci, učvršćeni u svome identitetu, mogu smisleno participirati u „jedinstvu razlika”. Dejtonski sistem, putem svojih medijskih glasnogovornika, svako nastojanje da Bošnjaci jačaju, proglašava fašizmom, nacizmom, ekstremizmom i drugim budalaštinama kakvih baš kod Bošnjaka nema ni za dlaku. Zato je ta lažna dejtonska multikulturalnost, u suštini, preodjeveni velikosrpski fašizam, koji teži ocrnjavanju svega bošnjačkog. Po velikosrpskoj optici Bošnjaci su podnošljivi samo ako su mutavi ili ako su smiješni. Nema treće. Dejtonski režim zato protežira bošnjačke mutavce u politici i društvenim disciplinama, odnosno one što usta imaju a jezika nemaju, pa će u najbolju ruku sebi u njedra mrmljati kad treba neku istinu reći. Druga je mogućnost da taj odabrani Bošnjak bude nakakva karikatura, da ti se učini da je to neki glumac što je pobjegao iz crne komedije. Kad pogledaš Rešida Hafizovića i Besima Spahića, recimo, namah vidiš da tu nešto ne štima. A oni su zvijezde bošnjačke (ne)pameti. Zbunjujuće je djelovala i izjava reisu-l-uleme Kavazovića kako mi još uvijek nismo zreli da razumijemo Rešida Hafizovića, ali da će doći vrijeme kada ćemo ugledati tu pamet. A ta pametna vremena dolaze brže nego što se i u snu moglo vidjeti. Ko bi rekao da će Marko Vešović i Enver Kazaz postati zvijezde na „Biru”, radiju Islamske zajednice? Marko je Vešović apsolutni šampion u brutalnom vrijeđanju bošnjačkih intelektualaca. Gadosti koje je napisao za akademika Muhameda Filipovća trebale bi mu zatvoriti vrata svake čestite bošnjačke kuće, a kamo li glasila Islamske zajednice. Ovaj drugi, čuveni islamofob, već je rehabilitiran kao promotor knjiga Enesa Karića. Ako jedan ugledni profesor Fakulteta islamskih nauka kao svog promotora angažira osvjedočenog islamomrsca, onda je neko od njih dvojice apokrifan: ili ovaj što tumači islam, ili ovaj što mrzi islam. Ovi događaji nam navješćuju da će čuvari islama postati osvjedočeni islamofobi i njihovi smjerni ađutanti, baš onako kako su čuvari bošnjaštva postali glavni preprodavači bošnjačkih interesa. To je savršena operacija velikosrpskih obavještajaca – da najvažnije bošnjačke pozicije preuzmu kadrovi koji će u znanju ili neznanju blehnuti u tlačenje Bošnjaka i neće ništa poduzimati. Ko je mogao pretpostaviti da će šef svih medijskih poslova u Islamskoj zajednici postati osoba koja je bila kolumnista „Oslobođenja” u vrijeme kada je u ovom listu Kur'an pisan kao „kujan”? A taj „oslobođenjac”, kao funkcioner SDA, danas šefuje BIR-radijom, portalom rijaset.ba i svim drugim. Njegovi pajdaši su bili, a možda i ostali, svi oni koji su pobrojani i dokumentovani u Prvom i Drugom izvještaju Rijaseta Islamske zajednice o islamofobiji. I šta se onda događa? Islamska zajednica je pravila izvještaje o islamofobiji, a sada ih više ne pravi, jer je medijski ambijent oko Islamske zajednice preuzelo društvo koje je stanovalo u tim izvještajima o islamofobiji. Ovi koji su pisali izvještaje o islamofobiji, i koji su se javno suprotstavljali toj javnoj mržnji prema vjeri u Bošnjaka, danas su rastjerani iz medija Islamske zajedice, a na njihovo mjesto su došli u najmanju ruku oni koji se nikad nikome nisu zamjerili. A zar je moguće živjeti bez glasa u ovoj genocidnoj realnosti, i u ime ličnog profita zanemarivati patnje svog naroda? Takav ugursuzluk danas je preporuka. Dakako, ovo nije generalna slika, ali jeste dominantnan p(re)okret unutar generalne slike.
Srbizacija Bošnjaka
Dejtonski režim, zasnovan na ideji genocida nad Bošnjacima, nakon 18 godina djelovanja, ubire prve plodove. Evo, razjedinjenih, preplašenih, potkupljenih, zapravo nepostojećih bošnjačkih institucija i intelektualaca! Upravo od njih, koji su dužni da štite Bošnjake, da dižu buku, da vode akcije za spas naroda – dolaze impulsi letargije i bespomoćnosti. Odatle se programira onaj jad od pameti – da nešto treba pričekati, smiriti, odsaburiti. Bošnjacima su zavladali velikosrpski instrumenti, u vidu mišljenja da je onaj koji upozorava na nepravdu nekakav ekstremista, jer remeti laž da je sve kako treba. A ništa nije kako treba! Stanje je takvo da gore ne može biti. Vrhunac te nacionalne katastrofe, tog odumiranja naroda, jesu mnogobrojni Bošnjaci koji mrze bošnjački identitet, islamsku vjeroispovijest i bosanski jezik, pa čak i pri svijesti da tako jačaju velikosrpsku ideju genocida u Srebrenici. Ove jadnike uopće ne zanima što tako doprinose uništenju Bosne i bosanskog duha, jer su preplavljeni mržnom prema svome. Ta patriotska izopačenost ne biva uočena kao razvrat, samim tim što dejtonski režim veliča i protežira one Bošnjake koji su protiv svog naroda, aktivno ili pasivno, svejedno je. U istoj interesnoj ravni tetoše se sve bošnjačke institucije i intelektualci koji neće ili ne smiju da vide šta se događa sa Bošnjacima. Zato nam se u bošnjačkom društvenom prostoru nameću kojekakvi lideri tolerancije, dijaloga i ostalih fraza koje u doticaju sa genocidnom realnošću imaju značenje kolaboracije, odnosno, saučesništva u uništavanju bošnjačkog naroda.
U posljednje vrijeme gotovo da ne postoji događaj od nacionalne bitnosti za Bošnjake a da se u njemu ne može ogledati „odumiranje naroda”. Dogodi se 20. godišnjica Bošnjačkog sabora, povratka bošnjačkog nacionalnog imena, i to baš uoči početka Popisa, i umjesto da ovaj događaj bude obilježen masovnim skupom na koševskom stadionu – on ne bude obilježen nikako. Gdje su u ovom povodu tolike bošnjačke institucije? Slijedi potom Popis, i šutnja, o čemu smo već pisali. Jedine svijetle institucionalne tačka u ovom moru letargije jesu djelovanje Koalicije „Prvi mart” i Odbora za ljudska prava Svjetskog bošnjačkog kongresa odakle se posljedniih mjesec-dva reagira na većinu kršenja ljudskih prava Bošnjaka. Ali sve to je nedovoljno, jer bi sav narod morao biti uključen proživljavanje svake drame na svakom pedlju bošnjačkog bića. Svi smo navijali za nogometnu reprezentaciju, i to je normalno, ali tek desetak Bošnjaka je bilo uključeno u čišćenje kuće u Pionirskoj ulici u Višegradu, u kojoj su živi spaljeni Bošnjaci. Ne treba taj spomenik porodicama žrtava, već treba svima nama! Šta je falilo Bakiru Izetbegoviću da se pridruži akciji čišćenja? A i drugim političarima? Šta je falilo nekoj navijačkoj skupini, koja toliko voli ovu zemlju, da se pridruži Bakiri Hasečić i odvažnim Višegrađanima. Eno, u Stupnom Dolu je 20. godišnjica zločina fašista iz HVO-a, ali, i ovo je samo priča žrtava, ali ne i cijelog bošnjačkog naroda. Ne može to tako. I ne valja to tako. Lažni je to patriotizam ako se iz njega izuzima kultura pamćenja. Na kraju, zar životi svih naših žrtava nisu uzidani u pobjedu reprezentacije Bosne i Hercegovine? Ova zemlja postoji zbog žrtava koje su za njen opstanak podnesene.
A da bi se ikakav zaokret dogodio, potrebno je ovladati tehnologijom mišljenja i djelovanja. Dugmad na toj tehnologiji trenutno pritišću u Beogradu. Odatle vladaju institucijama, medijima, kadrovskom politikom, vrijednosnim sistemom, dakle, iz Beograda vladaju vladajućim bošnjačkim glavama. Prvo je potrebno osloboditi glave, ili, slobodne glave uglaviti na mjesta koja su nam pootimana u ovoj operaciji srbizacije Bošnjaka. Vrlina je: vidjeti, kazati i boriti se. …Ne da bismo imali više od drugih, ne da bismo ikoga ugrožavali, već da bismo imali ono što nam po Ustavu pripada: slobodu i jednakost.
