Piše: Safet Kadić/ Saff, br. 246. (2009.)
Postdejtonsko mrcvarenje Bosne i Bošnjaka poprima sve jasnija obilježja pravog orgijanja katila nad bezpomoćnom žrtvom, umjesto da se žrtvi omogući zadovoljenje pravde, a počiniocima genocida pravedna kazna. Sedamnaest godina nakon dejtonskog mira Bošnjaci su u gorem položaju nego u ratu. Tome je, možda presudno, doprinijela nedoraslost bošnjačke politike povijesnom trenutku, poslovična nesloga među Bošnjacima radi sebičnih interesa, te općerašireni kriminal i korupcija. Bošnjacima su u miru oduzeti svi oni instrumenti za samoodrživ obstanak i razvoj kao što im je u ratu uveden embargo na oružje da se ne mogu braniti.
Negirajte odgovornost i ostvarit ćete cilj
Odsustvo bošnjačke državotvorne strategije i državničkog ponašanja bošnjačkih predstavnika u vlasti Bošnjaci, namjesto subjekta međunarodnih odnosa, postaju objekat, predmet svakovrsne manipulacije. Bošnjaci su i prije ulaska u EU, ako do toga ikada dođe, u svojoj rođenoj zemlji, postali i radno i potrošačko roblje. Jedino će Bošnjaci ostati bez viza za EU. Kakav cinizam: žrtve genocida ne mogu dobiti vize da posjete svoje najmilije koje su zločinci protjerali u evropske zemlje, a zločinci mogu dobiti vize da idu da im prijete kako ih ne bi otkrili i prijavili za zločine. Srpske vlasti ne samo da ne prihvaćaju odgovornost za genocid, što je uslov za vraćanje povjerenja i otvaranje procesa pomirenja, nego dodatno omalovažavaju, provociraju i iživljavaju se na žrtvi. Ambasador Srbije u Bosni i Hercegovini Grujica Spasović nedavno na tribini nezavisnih intelektualaca kaže da su glavni problemi između Srbije i Bosne i Hercegovine “slučaj Jurišić” i “Dobrovoljačka ulica”. Ni riječi o odgovornosti za genocid, ni riječi o obeštećenju žrtava, ni riječi o agresiji i pljački bosanske imovine, ni riječi o ratnoj odšteti i obeštećenju žrtava. Kada se, još u punom zamahu rata, nakon potpunog ustrojavanja Armije Republike Bosne i Hercegovine, sve više Karadžićevih Srba sa ratišća počelo vraćati u mrtvačkim sanducima, jedan stari saveznik im je mudro savjetovao: Ne ginite uzalud, vojnički ih nikad nećete pobijediti, ali ih možete pokoriti tako što ćete ih (pod)kupiti! Ili posvaditi! Njima je u Daytonu sugerisano da budu realni i traže nemoguće!? To su i dobili?! Nakon Daytona, rečeno im je, vodite igru, držite tempo i preduhitrite svaki njihov korak, kontrirajte u svemu i neumorno negirajte odgovornost za bilo šta i ostvarit ćete svoj cilj. Vlasti RS-a, od svoje inauguracije u Daytonu, na sve načine uporno opstruiraju provođenje dejtonskog sporazuma dok se javno zaklinju u njega. I ne pomišljaju da hapse i osuđuju poznate ratne zločince i počinioce genocida. Na najperfidnije načine sprječavaju povratak prognanih Bošnjaka. Montiraju im se optužnice za navodne zločine i dok oni dokažu svoju nevinost prođoše godine, kao što već godinama mrcvare hrabru staricu Fatu Orlović, beskrajno obnavljajući sudski postupak protiv nje zbog navodnog napada na sveštenika, a pritom ne poštujući sudsku odluku o uklanjanju ilegalno izgrađene crkve na njenom imanju. Nedavno se u izdanju Turističke zajednice pojavila brošura u kojoj se navode tačne činjenice o promijenjenoj demografskoj strukturi u Banjaluci, rušenju džamija, progonu i odvođenju Bošnjaka u logore na Mahnjači, ali je odmah nakon objavljivanja u staljinističkom maniru zabranjena i po postupku srednjevjekovne inkvizicije čitav tiraž spaljen.
Veliki Majstor Woland
Proljetni mjeseci u Bosni ispunjeni su obilježavanjem nezapamćenog stradanja Bošnjaka u zločinima koje su počinili Srbi, sjećanjem i odavanjem počasti stotinama i hiljadama ubijenih. Nije nikakvo čudo, jer u tom periodu 1992. godine počela je srpska agresija na Republiku BiH i tada su tajno naoružani bosanski Srbi, uz podržku srbizirane JNA i zločinačkih legija smrti iz Srbije, zarobljavali svoje komšije Bošnjake i Hrvate i na prevaru ih ubijali. Tada je napravljena većina masovnih grobnica Bošnjaka, izuzevši tri velika monstruozna masakra, koje su srpski zlikovci “odradili” 1995. godine, kao neki završni udarac žrtvi kako ne bi preživila: sarajevska pijaca Markale, tuzlanska Kapija i srebrenički genocid. Po cijeloj Bosni svakodnevno se otkrivaju masovne grobnice, klanjaju dženaze ekshumiranim samo djelimično nađenim posmrtnim ostacima izmasakriranih Bošnjaka, a u Sarajevu posjećuju jezovita mjesta, gdje su se u ratu rascvjetale crne ruže smrti i tu polože cvijeće i odaju počast ubijenim sugrađanima. (Tako su Sarajlije prozvale onaj karakteristični trag srbočetničke granate kada se razprsne udarom u asfalt na ulici i raznese slučajne prolaznike koji su tu našli svoju kob u potrazi za korom hljeba, kantom vode ili sukom drveta, nakon što civilna zaštita i preživili građani pokupe ostatke izmasakriranih tijela sugrađana i saperu njihovu krv.). U glavnom gradu BiH ti datumi su zgusnututi, jer doslovno svaki dan su Sarajlije ubijane kao glineni golubovi na vježbama. Kao što je općepoznato, paravojska samoproglašene “srpske republike” napravila je čelični obruč od teškog oruđa oko Sarajeva i pretvorila ga u ogromni logor i tako ga mrcvarila pune četiri godine. Izprohabali su svaki poznati način ubijanja nezaštićenih civila iz svih vrsta oružja iz najmračnijeg arsenala za mučenje i mrcvarenje bezpomoćne žrtve: ubijali su granatama bebe u porodilišću, ubijali su granatama djecu na trešnji, ubijali su granatama djecu u razredu zajedno sa učiteljicom, gađali su granatama i ubijali ljude prilikom klanjanja dženaze na grebljima, masakrirali su iznurene građane u redu za hljeb, u redu za vodu, masakrirali su granatama ljude na pijaci, ubijali su snajperima sve što se kreće. Suada Dilberović je bila prva žrtva povampirenog srbočetničkog fašizma u njegovom rušilačkom pohodu na bosanski glavni grad Sarajevo. Dvadeset četverogodišnja Dubrovčanka, studentica četvrte godine na sarajevskom Medicinskom fakultetu, tako je postala, igrom sudbine i vlastitim izborom, prvi smrtni akter krvave bosanske drame, čiji je reditelj niko drugi do Veliki Majstor Wolland. Sedamnaest godina nakon okončanja te drame, koja je doživila svoj epilog u Daytonu, neki slučajni posjetilac Bosne i Sarajeva, prateći bosanske medije i istupe bosanskih političara, osjećao bi se i lud i zbunjen, jer prema njihovom ponašanju ne bi znao ni šta se to desilo, ni kako su nastradali toliki civili, ni ko ih je pobio. Sve neke nepotpune impersonalne rečenice i to u pasivnom obliku koje su neprihvatljive i sa novinarskog i sa gramatičkog stajališća. Reditelj Wolland vješto skriva glavnog aktera, mada je njegova uloga sveprisusutna. Do kraja rata i obsade grada vojska Karadžićevog i Dodikovog dejtonskog entiteta RS sistematično, nemilosrdno i bezdušno ubila je sa okolnih brda oko 12 hiljada nezaštićenih građana Sarajeva ili vojničkom računicom kazano – cijelu jednu diviziju. Od toga je bilo 1.600 djece. Bio je to dobro planirani i strogo kontrolisani zločin. Sve je očitije da je postojao nadzor nad zločinima. Bosna nikada neće zaboraviti sramnu ulogu Butrosa Galija, Jasušija Akašija, Sadako Ogata, Fransoa Miterana, lorda Ovena, generala Mekenzija i Morijona i mnogih drugih sve do R. Holbruka.
Medijsko reduciranje zločina
Bosanske i sarajevske vlasti, umjesto da se bave progonom i procesuiranjem tih masovnih ubica nezaštićenih civila, dozvolile su da im srpske vlasti podmetnu kukavičije jaje u vidu “Dobrovoljačke ulice” i “Tuzlanske kolone” i tako odvrate pažnju sa obilježavanja tih datuma i prozivanja inspiratora i privođenje pravdi počinilaca tih zločina. Godišjica pogibije ove hrabre Dubrovčanke na barikadama Sarajeva, kada je reski rafal krvoloka pokosio nevine i tople djevojačke snove, skoro je potpuno zaboravljena. Sjećanje na nju donekle održava samo udruženje građana istoga naziva. I ostali događaji i masakri svode se u medijima na potpuno reducirane agencijske vijesti. Tako je povodom nečuvenog zločina granatiranja pedijatrijske klinike i porodilišća, nezabilježenom u analima i najdivljačkijih sukoba, koju je izvela srpska vojska kao oružana sila RS-a, u svim medijima ponavljana vijest, pa i u dnevniku BHT1 : Sedamnaest godina nakon granatiranja danas je otvorena obnovljena pedijatrijska klinika na Jezeru. Za učesnike i očevidce ovoga događaja ovakvo friziranje, bolje reći skrivanje istine, je nepodnošljivo. Isti dan mediji su obširno izvješćivali da je u toj istoj RS, njena narodna skupština donijela rezoluciju o polaznim osnovama za ustavnu nadogradnju Daytona, u kojoj je podvlači da svaki razgovor o ustavnim promjenama mora polaziti da je ustavni položaj, naziv i teritorija RS neupitna i nepromjenjljiva, a da je BiH upitna, a dva mjeseca kasnije još aktuelne sporne zaključke o vraćanju prenesenih nadležnosti sa entiteta na državu. Naravno da će tako biti isključivi kada Bošnjaci nigdje ne spominju da je ta paradržava stvorena na krvi te djece, između ostalog. Kada su mediji povodom obilježavanja 17. godišnjice masakra civila u redu za hljeb u centralnoj sarajevskoj ulici Ferhadiji 27. maja 1992. godine počeli koristiti sintagmu “poginuli od granate” reagovao je u dnevniku TVSa novoimenovani premijer Sarajevskog kantona Besim Mehmedić riječima: – Ne smije se govoriti da su ovdje ljudi poginuli. Ovdje su ljudi pobijeni – rekao je Mehmedić i tako pokušao spasiti čast bosanske politike. Konačno da neki dužnosnik javno kaže ono što svi znaju, a plaćenićki mediji i školski sistem za izpiranje mozga Bošnjacima sramno skrivaju. Besim to može reći svijetla obraza, jer je cijeli rat proveo u opasanom Sarajevu i bio svjedok kako je zločinačka vojska RS masakrirala i mrcvarila sarajevske civile, za razliku od drugih koji su bili pobjegulje, a sada glume mirotvorce i velikodušno prašćaju tuđe rane. Tek u kasnovečernjim vijestima katastrofalnu medijsku sliku ovoga stravičnog događaja, kojemu sam i sam svjedočio, donekle je popravio urednik i voditelj dnevnika BHT1 Saša Delić, dopunivši informaciju da su ubijeni granatom koja je ispaljena sa položaja vojske RS na Trebeviću. Ali i on je to iznio u pasivnoj konstrukciji. Ili primjer kako se u gotovo svim medijima vrtila informacija da je … u Gornjoj Kalesiji obavljen ukop i klanjana dženaza za 43 identifikovane žrtve Bošnjaka ubijenih tokom 1992. godine. Samo rijetki mediji naveli su da je taj broj identifikovanih od ukupno 617 pronađenih skeletnih ostataka koji se odnose na 1573 ubijena Bošnjaka trokom 1992. godine. Samo rijetki mediji će dopuniti tu suhoparnu informaciju strašnom činjenicom da su najčešće ubijene cjelokupne obitelji i da su u svim obiteljima pobijeni svi muškarci ako je neko preživio. Nedavno je u Višegradu oskrnavljeno dostojanstvo ukopa jedne četveročlane porodice koju su ubili tamošnji zlikovci tako što su pored kabura ostavili lešinu psa u stilu sicilijanske mafije, vjerovatno isti oni koji su ih i ubili a još su na slobodi.
Fotelja važnija od sjećanja na žrtve
Baš to vrijeme izabrala je najjača politička partija u Bošnjaka, kako voli sama sebi laskati, da održi svoj kongres i zasjeni te događaje, a mediji su neočekivano dali veliki publicitet tom kongresu kao da on rješava sudbinska pitanja Bosne, a u suštini on je odlučivao o cijeni koju će ta stranka platiti da bi njen lider ostao u svojoj fotelji, pogotovo nakon što ga je američki podpredsjednik Biden javno favorizovao. Više su posvetili pažnje spekulacijama ko će biti njen predsjednik, nego šta će ta stranka učiniti da promijeni nepodnošljivo stanje beznađa i bezperspektivnosti u koje je dovela narod koji ona, navodno, politički reprezentira. Ako je suditi po rezultatima i dometima tog mazohističkog političkog hepeninga, Bošnjacima je izvjesnija mišija perspektiva, nego neka dostojnija, poput evropske, recimo. Tihić nije pobijedio na stranačkom kongresu što je dobar, nego što su ostali još gori. Stranka je idejno jasno podijeljena na Tihićeve boljševike i Izetbegovićeve menjševike. Već sutradan u jednom magazinu osvanuo je naslov: Slijedi velika čistka. Terminologija od koje se ledi krv u žilama svakome ko išta zna o staljinističkim čistkama ili o velikosrpskom etničkom čišćenju Bošnjaka u Bosni. (Brenin koncert na istom mjestu gdje je održan kongres došao je samo kao biber po pilavu, jer ova Ekavka poznata je i kao ljuta ratnikinja iz ratnog reklamnog spota “crvenih beretki” poznatih pod kodnim imenom škorpioni.) Nije mi poznato da li sa najavljenim čistkama imaju neke veze otkazi nekim novinarima i urednicima na FTV, među kojima je i Šukrija Omeragić, koji je više dao Bosni i za Bosnu nego svi oni koji su glasali za Tihića zajedno. Naravno, čistke nije moguće provesti u BHT, jer tamo suvereno vlada Dodikov čovjek od povjerenja N. Deretić, tako dobro da kad Dodika dokači makar i jedan virus, ne mora čak biti ni od krmeće gripe, cijela BHT počinje kihati. A kad se Dodik makar “počeše iza uva”, to će zabilježiti kamere ove medijske kuće i proslijediti u eter. Ta medijska kuća je predhodnih sedmica iz dana u dan vršila takav medijski presing na javnost i bosansko tužilaštvo izforsiranim slučajem “Dobrovoljačka ulica” i “Tuzlanska kolona” samo zato da se bosanski političari i mediji o sebi zabave kako ne bi govorili o stravičnim razmjerama srpskog zločina genocida u Bosni. Kao da ju je uređivao lično R. Vasić, i to iz Beograda. Kao i svaki narod, i Bošnjaci imaju sudbinu i vođe kakve zaslužuju. Oni su daleko od toga da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke, jer su je davno pripustili drugima.
Suada sa Vrbanje
Kap moje krvi
poteče.
I Bosna
ne presuši.
Ovi stihovi uklesani su na nevelikoj bijeloj mermernoj spomen-ploči, postavljenoj na gvozdenoj ogradi Vrbanja-mosta u Sarajevu, koji spaja Kovačiće i Grbavicu na lijevoj te Vilsonovo šetališće i Marindvor s Hisetima na desnoj obali Miljacke. Nepoznati prolaznici pročitat će ispod ovih stihova i dva imena: Suada Dilberović (1968-1992) i Olga Sučić (1955-1992). Bosna nije prisušila, ali nakon Daytona od njenog izvora dva rukavca vode na tri strane, u tri sliva, što je prema načelima zdrave logike nemoguće, ali takva drama apsurda se upravo prid našim očima odigrava na retuširanoj bosanskoj pozornici. Ubistvo bezazlene djevojke u cvijetu mladosti šestog aprila na Vrbanja-mostu u antiratnim demonstracijama, kada je nevina goloruka mladost krenula na barikade i na cijevi hladnokrvnih ubica skrivenih na Jevrejskom greblju iznad mosta, označilo je početak blokade grada i nesmetanog i svirepog ubijanja Sarajlija. Kao novinar sarajevskih “Večernjih novina”, tada najtiražnijeg lista u državi, sticajem profesionalnih okolnosti, u atmosferi kada je rat visio u zraku, uspio sam prikupiti potrebne činjenice i napisati reportažu o njenoj pogibiji. Igrom slučaja bila je to jedina reportaža o njenoj pogibiji u svim medijima i prva ratna reportaža o prvoj civilnoj žrtvi rata u Sarajevu. Reportaža je objavljena osmog aprila u “Večernjim novinama” pod naslovom “Suada sa Vrbanje”. Samo stotinjak metara niz Wilsonovo šetališće, u neposrednoj bizini Historijskog muzeja i prostora na kojem treba niknuti prvi paviljon budućeg Muzeja savremene umjetnosti “Ars aevi” (koji projektuje svjetski poznati italijanski ahitekta Renzo Piano) prije nekoliko godina postavljen je izklesani spomenik u obliku ogromnog četverostranog kamenog monolita, na kojem piše: Ispod ovog kamena nalazi se spomenik žrtvama rata i hladnog rata. Tekst je napisan na četiri svjetska jezika: engleskom, francuskom, njemačkom i bosanskom, na svakoj strani kamena po jedan.
