Piše: Sudbin Musić
U Prijedoru su tokom noći 12. augusta pretučena četverica mladih Bošnjaka. Jedan od napadnutih mladića Almir Okić je u međuvremenu hitno prebačen na daljnji tretman i liječenje u banjalučkom kliničkom centru. Posljednji u nizu sve učestalijih incidenata izazvao je strah i zebnju unutar bošnjačkih povratnika i poslao tešku poruku desecima hiljada onih od kojih ovaj grad uglavnom i živi.
U Prijedoru je, prema riječima načelnika CJB Prijedor Dalibora Ivanića, samo u julu evidentirano više od 20.000 prijava boravka. To je više nego dovoljan podatak koji govori o situaciji u gradu i njegovoj okolini u vrijeme redovnog godišnjeg hodočašća desetaka hiljada prognanika. Gradić Kozarac, koji je u sastavu teritorije grada Prijedora, uspoređuju s Makarskom. Važi za najposjećeniju turističku destinaciju u BiH. Dobri poznavaoci tih prilika znaju da se ipak ne radi o turistima. Sudeći po stanju na terenu, gustini saobraćaja i broju ponovo napuštenih ognjišta, ovogodišnje hodočašće je pri kraju. Nikad tužnije i nikad s više razočarenja.
Povratnici protiv “povratnika” u vršenju krivičnih dijela
Posljednjem incidentu prethodilo je nekoliko drugih. Jedan od njih je gađanje kamenicama vjernika ispred Čaršijske džamije u vrijeme iftara. Zatim se desio incident u svatovskoj koloni nakon kojeg je lokalna vlast našla prikladnim da se sastane s predstavnicima vjerskog života. Prijedorski mladići su, prema njihovim tvrdnjama, napadnuti jer su od napadača prepoznati kao “balije”. Čak CJB Prijedor u saopćenju napominje da su njihovi napadači višestruki povratnici u činjenju prekršaja s elementima nasilja, te u vršenju krivičnih djela (nasilničko ponašanje, razbojništvo, izazivanje opće opasnosti, nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga, ubistvo u pokušaju, nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija, napad na ovlašteno službeno lice u vršenju službene dužnosti, nanošenje tjelesnih povreda). Unatoč tome, događaj je okarakteriziran “narušavanjem javnog reda i mira od više lica” te je naglašeno da su istrage u toku. Na konferenciji za medije Ivanić je izjavio da su evidentirani svi počinioci incidenata koji su zabilježeni u proteklom periodu na području nadležnosti ovog centra i da će prema njima biti preduzete energične represivne mjere prekršajnog i krivičnog procesuiranja, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Po Ivaniću, sve je počelo kad je, usljed nesuglasica u saobraćaju, jedno lice zadobilo teške povrede (Siniša Timarac); potom je uslijedio incident na fudbalskoj utakmici na stadionu “Rudar”, isticanjem određenih transparenata (navijači bihaćkog Jedinstva, zastave s ljiljanima i transparent “Nećemo vam zaboraviti genocid”, “Prijedor ‘92, Srebrenica ‘95”), a zatim su zabilježeni incidenti i u svadbenim kolonama (opet zbog zastave Republike BiH).
Međutim…
Prijedor je, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, imao 112.543 stanovnika, od čega su 57,73 posto bili prijedorski nesrbi, od toga 49.351 (43,85 posto) Bošnjaci. Rat je Prijedor učinio paradigmom patnji i stradanja nesrpskog stanovništva 1992. godine. Unatoč slikama i snimcima logora iz augusta 1992. godine i velikom broju procesuiranih ratnih zločinaca, tek će s otkrivanjem i ekshumacijom masovne grobnice Tomašica javnost biti upoznata s pravom dimenzijom zločina i tragedije prijedorskih nesrba, u najvećem broju Bošnjaka.
Usprkos svemu, velik broj njih se među prvima uspio i vratiti. Pod velikim političkim pritiskom, posebno administracije SAD-a, Prijedor će ostati upamćen kao prva općina u Bosni i Hercegovini koja je uspjela vratiti svu oduzetu nepokretnu imovinu prijeratnim stanovnicima. Osim ponekih nezavršenih pojedinačnih sudskih sporova, najveći broj sačuvanih stambenih jedinica i zemljišnih posjeda biva vraćen prijeratnim vlasnicima ili njihovim nasljednicima.
Povratnička djeca počinju pohađati nastavu na bosanskom jeziku već 1998. godine. Te godine, i za života predsjednika Izetbegovića, bit će donijeta odluka o novoj zastavi Bosne i Hercegovine. Zastava s ljiljanima se prešutno ukida, a nje će se tek 16 godina kasnije sjetiti neki novi meanstream bošnjački lideri opsjednuti Facebook-ratištima. Već 2000. godine je otvorena prva obnovljena džamija u Republici Srpskoj u povratničkom naselju Kozaruša.
Najveći broj prognanih ipak ostaje u inozemstvu. Prema pokazateljima kojima raspolažu povratničke mjesne zajednice, u Prijedor se u prosjeku vratilo tek 20 posto prijeratnih Bošnjaka, dok je zajednica prijedorskih Hrvata gotovo nestala. Posljednjih nekoliko godina broj povratnika rapidno pada. Osim smrtnosti, ovome doprinose i sve učestaliji odlasci mladih.
Demografska struktura je u međuvremenu, naseljavanjem velikog broja izbjeglih Srba iz Hrvatske i Federacije BiH, dodatno promijenjena. I ovo je jedna od činjenica koja govori u prilog kompleksnosti sredine s takvom ratnom prošlošću.
Godinama se Prijedor hvalio kako može poslužiti kao primjer ostalim lokalnim zajednicama glede dobro izgrađenih međunacionalnih odnosa. Gradska administracija je na ovim tvrdnjama profitirala, a grad se našao u zapećku dešavanja u drugim dijelovima države.
Prijedor – primjer suživota?
Nameće se pitanje je li sve zaista tako? Budžet grada je javna informacija. Među taksativno pobrojanim korisnicima budžetskih sredstava, veoma je malo onih koji direktno ili indirektno imaju vezu s povratnicima. Tek tu i tamo, forme radi i zahvaljujući bliskosti s lokalnim liderima, neki od njih svake godine uspiju dobiti simbolična sredstva, čime se stepen etničke čistoće, barem kad je o budžetu riječ, ipak malo smanji. Kad se radi o zapošljavanju, cijeli javni sektor, počevši od gradske administracije, gotovo je etnički homogen. Gotovo sve javne ustanove, banke, pošta, telekom ili elektrodistribucija nemaju nijednog uposlenog Bošnjaka.
Tek finansijska podrška sugrađana iz inozemstva je ublažila nezadovoljstvo među povratnicima. Radilo se i gradilo, i posla je bilo za sve. Priča o izostanku u zapošljavanju u javnim ustanovama i preduzećima u Prijedoru se branila nedostatkom kadra, te usporedbom s drugim gradovima – “jer se ni Srbi ne zapošljavaju u Sanskom Mostu!”
Međuvjerski dijalog se svodio na redovne novogodišnje sastanke gradonačelnika s liderima vjerskog života i tek jedna jedina zajednička osuda napada na Čaršijsku džamiju stigla je od Međureligijskog vijeća BiH.
Većeg pritiska na lokalnu vlast ni od političkih predstavnika povratnika nije bilo. Izbornim zakonom, politička organizacija povratnika je ionako tu forme i simbolike radi, a izbori više podsjećaju na konkurs za upražnjena radna mjesta odbornika i poslanika. I osim tu i tamo nekog podignutog glasa, taj gradski budžet, koji se uglavnom i popuni u vrijeme posjeta njegovih prognanih građana, kao i njegov rebalans, bivaju usvajani uglavnom s podrškom bošnjačkih delegata. Za 2015. godinu predviđen je budžet s više od 34 miliona maraka. Odluka o izostanku finansiranja bošnjačkih udruženja koja je stupila na snagu 2012. godine, kad je situacija u Prijedoru kulminirala i poslije čega u ovom gradu više ništa nije isto, i dalje je na snazi.
Prijedor se može pohvaliti i time da je jedina lokalna zajednica u RS-u u kojoj nigdje i nikad u centru grada niste mogli pronaći obilježje države Bosne i Hercegovine, njenu zastavu. Ovu Carlosa Westendorpa. I sve po zakonu, kako to voli kazati lokalni gradonačelnik Marko Pavić. Da ironija bude veća, zaista je tako. Ne postoji zakonska obaveza, no, u prijedorskom slučaju, ni dobra volja.
Danas je tu zastavu moguće vidjeti tek pred Čaršijskom džamijom u Prijedoru. Bosanci i Bošnjaci Prijedora su time i simbolički svedeni na nivo jedne konfesionalne skupine.
To su shvatili i napadnuti mladići pa su utočište nakon napada našli ni manje ni više nego kod imama Čaršijske džamije Omera ef. Redžića, koji trenutno mijenja glavnog imama. Imamova emotivna reakcija je bila inicijalna kapisla za skretanje veće medijske pažnje na ovaj događaj, nakon čega su uslijedile posjete bošnjačkih lidera u RS-u, Paviću, mladićima i Čaršijskoj džamiji. Osim razočarenja i straha, dugogodišnji osjećaj usamljenosti i prepuštenosti sebi dodatno je ojačan.
O sve otvorenijoj antidržavnoj kampanji i neodgovornoj retorici lidera manjeg bh. entiteta suvišno je govoriti. Diskriminacija na osnovu jezika je povratnička svakodnevnica. A sve učestaliji incidenti u drugim dijelovima Republike Srpske dodatno pojačavaju napetost. Svjedoci smo sve intezivnijeg govora mržnje političara, negiranja ili relativizacije masovnih zločina nad Bošnjacima te negiranja genocida.
Razloga za zabrinutost je bilo dovoljno i prije posljednjih incidenata. O povjerenju u policiju manjeg bh. entiteta teško je govoriti. Ovome, prije svega, doprinosi mali broj Bošnjaka u uniformama MUP-a RS-a. Na području CJB Doboj i je, naprimjer, svega 1,5 posto. Od 38 osuđenih ratnih zločinaca iz Prijedora, njih 26 su prijedorski policajci.
Odnos lokalne vlasti spram povratnika ipak godinama nije bio recipročan odnosu običnih građana međusobno. Ostaje nada da će nastavak istrage o ovom incidentu biti nepristrasan te će konačno neko biti gonjen zbog krivičnog djela počinjenog iz mržnje. Prijedorski CJB nam je obećao ravnopravnost. Barem kad je o presijama riječ.
Osuđeni na mir
Dejtonskim mirovnim sporazumom građani Bosne i Hercegovine su osuđeni na mir. Tako bi otprilike mogao glasiti zaključak neutralnog posmatrača nakon svih ovih godina. Srpskoj mladeži se serviraju iluzije o životu u nekom odvojenom prostoru koji je, po patrijarhu Irineju, “nova srpska država”, po Miloradu Dodiku u neodrživoj zemlji u kojoj Bošnjaci pričaju bosanskim jezikom koji ne postoji, a sve to sistemski i posredstvom javnog emitera RTRS-a. Teško bi bilo pojasniti novim generacijama, odraslim u obrazovnom sistemu manjeg bh. entiteta, šta je sve uneseno u novu “dejtonsku” Bosnu i Hercegovinu i čega smo se sve trebali odreći kako bi nastupio mir. Usto se nameće pitanje svijesti Bošnjaka o državi, njenoj uređenosti i svega onog čega su se u naše ime odrekli tadašnji lideri da bi rat bio zaustavljen. Na šta smo sve mislili i šta očekivali povratkom u manji bh. entitet u kojem se povratnik danas osjeća nikako drukčije do kao posljednji pijun te nakaradne, poslijeratne, bošnjačke politike! Umjesto ključnog faktora reintegracije društva pa države, povratnici su odavno ničiji ljudi. I ne samo Bošnjaci! Budimo ljudi pa recimo i povratnici Srbi, ali i Hrvati. No, ni u onim homogenim dijelovima jedine nam domovine ni etničke se većine odavno ne osjećaju komotnim.
Povratnike svakako zabrinjava i činjenica da je javnost bila uskraćena za reakciju međunarodne zajednice koja već duže šuti. Odavno nismo čuli uzdahe zabrinutosti visokog predstavnika Valentina Inzka. Pretpostavit ćemo da su razlog godišnji odmori ili šareni kulturni događaji po sarajevskim sokacima.
Mir, međutim, nema alternativu. Od ovakvog je očito umorna i međunarodna zajednica. Iako bi mnogi ratovali, on je neminovan kao i država čiji su neki novi klinci, svih nacionalnosti, donijeli zlatnu medalju s Evropskog prvenstva u košarci, slaveći svoje prve pobjede ogrnuti njenom državnom zastavom. Pa makar i ovom Westendorpovom koja se, izgleda, mnogima ne sviđa. Pred nama je nova jesen, hladna zima i nova, izborna godina.
