Danas se obilježava 14. godišnjica ubistva bivšeg premijera Srbije Zorana Đinđića. S obzirom da je kao osvjedočeni protivnik Slobodana Miloševića i prvi premijer nakon njegovog rušenja s vlasti u historiju ušao kao tolerantni i razumni prozapadni reformator, mnoge bi možda mogli i iznenaditi stavovi koje je tokom devedesetih zauzimao po pitanju ratova u Hrvatskoj i BiH. Donosimo vam dio intervjua koji je u ljeto 1995. Đinđić dao za “Kozarski vjesnik”, u kojem tadašnji predsjednik Demokratske stranke govori o ratovima u BiH i Hrvatskoj, odnosu prema Miloševićevoj politici i političkim ciljevima Srba s obje strane Drine.
“Očigledno je da srpski narod i sa ove i sa one strane Drine i sa bilo koje strane bilo koje rijeke gdje god da ih ima, čekaju još mnoga iskušenja i borbe. Čeka srpski narod još mnogo pitanja bez odgovora ili pogrešnih i zlonamjernih odgovora, novo ili staro preispitivanje istorije i međusrpskih sukoba, plaćanje i ispaštanje nečijih grijeha i vječnog usuda vječite balkanske vjetrometine. U svemu tome čovjeku se ponekad učini da je istina potpuno vanzemaljska kategorija i da na nju pravo imaju samo odabrani, koji je potom ili ne mogu ili ne žele ili ne umiju, ili ne smiju saopštiti. U svemu tome posebna priča su političari – svih vrsta, boja, nivoa i znanja, ali to je već tema za neko drugo pisanje. U ovom broju „Kozarski vjesnik“, u vječitoj novinarskoj potrazi za isitnom, ili bolje reći, u potrazi za mnoštvom i suočavanjem mišljenja, donosi intervju s doktorom Zoranom Đinđićem, predsjednikom Demokratske stranke.
Gdje je granica između ratnog huškanja i neizvjesnosti borbe za opstanak?
– Ne može da bude ratnog huškanja ako poslije tri godine imate jasno definisanu situaciju u kojoj nema mnogo prostora za nadmudrivanja.Srbi u bivšoj BiH su rekli da žele da zadrže svoju državnu političku samostalnost i da neće da žive u muslimanskoj državi. Kada Srbima bude zagarantovano to i da sami odlučuju o svojoj sudbini, oni će prestati da ratuju. Ako mi sada kažemo da prestanu da ratuju prije nego što su to dobili, onda to znači da su sve žrtve i sve što je u ove tri godine uloženo bilo uzaludno. Ako treba to da ima se kaže, neka to uradi Slobodan Milošević. Ovako, govoriti ljudima da su dobili ono za šta su se borili i da treba da odlože oružje, čista je laž. Mi u toj laži ne možemo da učestvujemo i mi njima kažemo – podržavamo vašu borbu iz principijelnih razloga, jer mislimo da i vi kao i drugi u bivšoj Jugoslaviji imate pravo da steknete svoju samostalnost i kada je dobijete nećete imati razloga da se borite. Ako smo mi ratni huškači, onda su najveći ratni huškači ljudi na frontu. Zar je moguće da milion ljudi koji ginu na frontu budu ratni huškači?
Mogu li Srbi konačno ostvariti svoj cilj, odnosno svoju državu?
Đindić: Ja se nadam da ovi problemi ipak nisu tako duboki ida bi mogli da spriječe ono što je istorijska opravdanost i namjera da se na srpskim etničkim prostorima stvori država. Ja sam siguran da postoje i spoljni i unutrašnji uslovi da se RS definitivno konstituiše kao država. Moj je utisak da tu treba malo više diplomatske vještine, incijative i hrabrosti rukovodstva RS. Oni u posljednje vrijeme pomalo liče na režim u Beogradu, a to znači da čekaju da im neko nešto ponudi, izoluju se i ponašaju kao da su najjači na svijetu. S obzirom na dva cilja – da dobiju državnu samostalnost i da tu samostalnost provode na polovini teritorije bivše BiH koja im pripada, rukovodstvo RS mora što prije da završi rat i da nametnu to rješenje, tu samostalnost na svojoj teritoriji, a ne da kalkulišu time da trenutno imaju više teritorije nego što će da zadrže. Ako, recimo, za godinu-dvije dana, uz pomoć Amerike, krene hrvatsko-muslimanska ofanziva i oni počnu da dobivaju, njihov cilj neće biti plan kontakt-grupe, već kapitulacija Srba u Beogradu i to treba da bude svima jasno”.
(Slobodna Bosna/Saff)
