Piše: Safet Kadić
Atak na bosansko uho počeo je kada i atak na bosansko grlo, Karađorđijevom bunom početkom devetnaestog stoljeća. Od tada sve do danas traje normativno književnojezičko glušenje bosanskog uha izgonom glasa/foneme h iz bosanskog jezika i nametanjem srbskog gluvizma. H nam blagoglasie ezika naivećma vređa, “filosofski” poručuje učeni srbski pravoslavni kaluđer Lukijan Mušicki u februaru 1817. godine reformatoru srpskog jezika i pravopisa, priučenom hajduku i guslaru, Vuku Karadžiću, na njegov panični upit “šta ćemo raditi sa h”. Dobivši ovakav odgovor Vuk trijumfalno, s dubokim olakšanjem, kliče: „Sad ćemo slobodno pisati ristos, duovnik, oću, ora, kožu, itd. kao što naša braća i govore.” (Izvorno je: Hristos, duhovnik, hoću, orah, kožuh, op.a.) Bez obzira kako bi otorinolaringolozi okvalifikovali ovo stanje uha, za lingviste ostaje činjenica da je na ovaj način uveden princip ‘gluvizma’ u srbsku normativistiku, koji je ostao, u principu, sve do danas mada se u trećoj tački ‘bečkog književnog dogovora’ između Srba i Hrvata iz 1850. godine “preporučuje da se glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha)”. Bivši profesor Beogradskog univerziteta hercegovačkih korijena, Asim Peco, o tome ovako svjedoči: „Tako u (Vukovom) pismu Lukijanu Mušickom, od 12. juanuara 1817., čitamo: “Nego za Boga kažite mi šta ćemo raditi sa h? (…) Odgovorite mi i na ovo štogod, ali ne kaluđerski, nego filosofski.” Početkom februara Mušicki mu odgovara, i to “filosofski”: „Ja ‘hjeru’ dobro ne mislim. Blagoglasie ezika est edno od suštestvenih svoistava. H nam to blagoglasie naivećma vređa.” Vuk u odgovoru Mušickom 1817. godine kaže: „Hjeru ste očitali dobar paraklis (pravoslavna posmrtna molitva, op.a.). Bog da mu dušu prosti. Sad ćemo slobodno pisati ristos, duovnik, oću, ora, kožu, itd. kao što naša braća i govore.”
Praslavenske riječi
Ne ulazeći u ovoj prilici detaljnije u anatomske i fizioložke osobine uha i laiku je jasno da je uho jedan od najznačajnijih, najsloženijih i najsofisticiranijih organa ljudskog organizma. Uho predstavlja čulo sluha koje njegovi poznavaoci svrstavaju u najvažnijije od svih ljudskih osjetila. Uho je složeni sistem absorbcije zvučnih podražaja iz prostora, koje te zvučne signale detektira, zatim selektira i pretvara u kodirane informacije u obliku elektoimpulsa za centralni nervni sistem i tako klasificira najprimjereniju reakciju cijelog organizma. U bosanskom jeziku postoje tri riječi koje definiraju i semantički, pojmovno i terminoložki pokrivaju ovaj fenomen: uho (organ), sluh (proces) i gluh (patoložki poremećaj) Sve ostale su iz njih izvedene, kao što su: uši/uheta/ušesa (množ.), naušnice/naušnjaci; uholaža, ušara (sova), doušnik;ogluhnuti/oglušiti, pogluh, nagluh, gluhak:gluhaci (vrsta kukuruza), zaglušiti; slušati, po-, od-, na-, prisluškivati, osluhnuti: osluškivati, (ovo š nastalo je od h poznatim fonetskim promjenama još u dalekoj prošlosti, u praslavenskom jeziku, a vodi porijeklo od još starijeg indoevropskog s , čije tragove vidimo u oblicima duala (ušesa). Sluh je nerazdvojan od govora i zato je svaki gluh čovjek i nijem. Uho, gluh i sluh su praslavenske riječi i u tom obliku ih, osim bosanskog, poznaju i drugi slavenski jezici, izuzev srbskog, u kojem ove riječi nemaju glas h, nego fonetski supstitut v. Glas h, pored k i g, pripada izuzetno značajnoj grupi glasova u ljudskom govoru, grupi stražnjih velara, odnosno grlenih glasova koji su, kako se predpostavlja, prvi izrazili ljudski govor, odnosno supstancijalizirali zvuk u značenje i omogućili prvo ljudsko smisleno oglašavanje. Odkud ova razlika između bosanskog i srbskog jezika? Odakle potiče i kakvo značenje ima ta naglašena averzija, gotovo animozitet, Srba i gotovo emotivna vezanosti Bošnjaka za glas h, odnosno kako i iz kojih razloga su Bošnjaci razvili princip ‘haka’ u bosanskom jeziku, a drugi princip ‘gluvizma’? Bosanski jezik naslijedio je i očuvao izvorne oblike ovih riječi iz praslavenskog sa etimoložkim glasom h u njima, a srpski nije zbog svoje etničke kompozicije.
Bošnjaci ne samo da su zadržali taj glas u svim riječima naslijeđenim iz praslavenskog (gdje mu je po etimologiji mjesto), nego su ga zadržali u svim riječima koje su tokom svoje povijesti i doticaja sa drugim jezicima prihvatili iz drugih jezika, posvojili i podomaćili, te razvili taj princip do savršenstva i fonološke ekskluzivnosti u bezbrojnim onomatopejskim riječima koje su u samostalnom razvoju stvorili leksikalizacijom onomatopeja. Zato se zakon ‘haka’ smatra jezičkim amblemom Bošnjaka. Zakon haka u Bošnjaka zasniva se na hiperproduktivnosti glasa i foneme h, drugim riječima Bošnjaci su razvili hiperjezikotvornost glasa/foneme h. Treba podsjetiti da je pitanje upotrebe glasa/foneme h u bosanskom jeziku veoma važno pitanje za bosanistiku. Ono ima sociolingvistički, strukturnojezički, komunikološki, standardnojezički i, napose, simbolički značaj za Bošnjake. Naglašeno prisustvo glasa/foneme h u glasovnom sistemu i vokabularu kod Bošnjaka je unikatan biljeg njihova identiteta i znak razpoznavanja među govornicima slavenskog jezika u okruženju. Fenomen ‘haka’ prisutan je u Bošnjaka od iskona i mnogi etnolozi i lingvisti su ga identificirali i pokušali objasniti na različite načine.
Razlozi emotivne vezanosti Bošnjaka za ovaj glas sežu do daleko u prošlost. Kao što nedvosmisleno navodi hrvatska historičarka i borac za povijestnu istinu dr. Nada Klaić, Slaveni, koji su kasnije (samo)identifikovani kao Bošnjani, naselili su Bosnu u 6. stoljeću i počeli „u bosanskim zemljama svoj samostalni politički razvitak mnogo prije nego su Hrvati i Srbi doselili i dospjeli do Dinarskih planina potkraj 8. i početkom 9. stoljeća”. Zajedno s njima iz Panonske nizije, koja im je bila vatan nekoliko stoljeća, nadirući Madžari iz Baškirije, potisnuli su i zantan broj već slaveniziranih Vlaha, koji su se rasuli po Balkanu, pretežno na nenaseljenim visoravnima i neposjednutim kraškim poljima. Oni su kao stočari i nomadi dolazili u doticaj, razumije se, i sa već ranije naseljenim Slavenima, odnosno slaveniziranim Ilirima, tj. Bošnjanima u bosanskim zemljama. Međusobno su se jasno jezički diferencirali i prepoznavali, između ostalog i po prisustvu glasa ‘h’ u riječima. Naime, Bošnjani kao (jezički) Slaveni imali su glas h u svim slavenskim riječima gdje mu je po etimologiji mjesto, a slavenizirani Vlasi kao Romani nisu imali taj glas u svome glasovnom inventaru i svome vokabularu pa su slavenske riječi primali i upotrebljavali bez toga h, stvarajući zijeh ili hijatus između vokala, u kojem su razvijali posebne glasove da bi taj zijeh popunili, primarno v (iza u) ili j (iza i). Primjerice, riječ uho primali su kao u'o, pa su u tom hijatusu razvili glas, preciznije sonant ‘v’ kao najbliži vokalu ‘u’ i dobili novu riječ ‘uvo’. Tako je bilo i sa riječima gluh, priko genitiva glu'a pa gluva, a odatle se ‘v’ analogijom prenijelo i u nominativ: gluv. Tako je stvoren jezički princip po kojem su i riječi koje su primane iz drugih jezika ili onomatopejske riječi dehakirane. Prema tim riječima, tzv. gluvizmima jasno su se identificirali Vlasi i Bošnjani u međusobnim kontaktima i međusobno diferencirali. A mnogo citirana srbska historičarka, Dušanka Bojanić, kaže: “Vlasi u Srbiji, među kojima je bilo dosta hercegovačkih, su praktički, vlahizirali Srbe, a u Bosni i Hercegovini su Srbi srbizirali Vlahe.” Zato se glas h reformatoru srbskog jezika Vuku Karadžiću činio kao nerješiv problem pa je potražio “filosofski” savjet od tada vodećeg učenog kaluđera Lukijana Mušickog.
Očito je, dakle, da su Bošnjaci tada imali oformljen jezički sistem stvoren na bazi svog osobenog izdiferenciranog jezičkog genetskog koda. U njemu su svi elementi funkcionirali saobrazno po jasnim principima na kojima je počivala ukupna jezička struktura. Imali su već stvorenu jezičku matricu i modele prema kojima su pozajmljene riječi iz drugih jezika, u kontaktima s njima, saobražavali prema načelima zadatog ustrojstva.
Upotreba foneme h u javnoj komunikaciji
Takva situacija zadržala se do danas, o čemu svjedoči onomastika, ali i savremena norma. Tako imamo paralelne nazive planina (oronim Mahnjača i Manjača) ili mjesta (toponimi) Hrenovica i Renovica, Hreljevo (izvorno po vlastnicima, familiji Hrelja) i Reljevo (nakon uzpostave velikosrbske vlasti 1918.godine); Vrhpolje (kod Sanskog Mosta, nastanjeno Bošnjacima) i Vrpolje u Srijemu; Hrasno (<Hrastno) i Rasno (< Hrastno), južna bosanska pokrajina Hercegovina i Ercegovina; zatim prezimena, patronimi: Hodović i Odović, Hrenovica i Renovica, Helez i Elez, Halilović i Alilović, Hasanović i Asanović, Horozović i Orozović, Herceg i Erceg, pehlivan i Pelivan i sl. Dvostruko je ilustrativan izvorni bosanski toponim Hodidid, koji su brđansko-istočnohercegovački doseljenici, nakon pomora kuge domicilnog bosanskog stanovništva u 18. stoljeću, saglasno svom jezičkom kodu, vremenom priobrazili u Odiđed.
Neobhodno je navesti nekoliko karakterističnih primjera upotrebe foneme h u javnoj komunikaciji kao ilustraciju savremene jezičke situacije u BiH. Nekadašnji direktor Direkcije za promociju stranih investicija (2005), Mirza Hajrić, ne trepnuvši jasno poruči da “nije lako prodati BiH”. Još jedan poznati bosanski glumac, Enis Bešlagić, stalno “guta” h u jednoj zagrebačkoj humorističkoj seriji. Npr. “Te ruže će vam tako brzo uvenuti” (pravilno: uvehnuti). Istaknuti bosanski intelektualac, akademik Muhamed Filipović, na televiziji kaže: “Nije se lahko živilo u komunističkom sistemu, ali je svake godine bilo nešto malo bolje.” Ali, govoreći o parazitskoj vlasti, kod uglednog profesora iznebuha je odnekud izmigoljila pihtijasta pihavica i počela se izvijati i svijati u jedan gluvizam: “Imate jednu pijavicu…” kaza akademik, umjesto pihavicu, koristeći taj oblik vjerovatno kao stilski valer da bi bio što ekspresivniji i da bi samim jezičkim izrazom primjereno etiketirao poslijeratnu vlast u BiH. Navedeni primjeri sami po sebi ne bi predstavljali ništa posebno strašno, jer danas i pametni ljudi govore svašta, da oni ne predstavljaju paradigmu stanja duha u Bosni, posebno među Bošnjacima. Mirza Hajrić je u ovoj priči značajan jer mu je babo bio dugogodišnji predratni lektor “Oslobođenja” i morao bi znati da je oblik lahko preferentan za Bošnjake. Za razliku od sarajevskog “Bosnalijeka”, koji je imao uspjeha sa svojim bosanskim mehlemom dok ga nije iztisnuo melem, “Sarajevoosiguranje” se mora zapitati koliko će imati uspjeha sa svojim reklamnim sloganom: Naše klijente je lako prepoznati. I graditelji novog mosta priko Miljacke u Sarajevu, koji povezuje Radićevu ulicu i Likovnu akademiju na keju Maka Dizdara, na nogostupu su upisali prijevod stare latinske poslovice festina lente kao požuri pola ko. Za jednog vatrogasca iz Jablanice nekontrolisano duva vjetar, umjesto pravilnog duha ili puše. Cijela izjava je problematična, jer kada i kako je neko mogao kontrolirati vjetar. Sve je u jednoj uličnoj TV-anketi začinila jedna gluvistička prolaznica u Sarajevu izjavom o aktuelnim vrućinama proteklog ljeta: Ovo je stra oba. Sve su to posljedice nametnute srpskohrvatske standardnojezičke norme koja se striktno provodi u školskom sistemu, medijima i administraciji, nasuprot prirodnog narodnog jezika većinskih Bošnjaka u svim dijelovima BiH. Jednako će reći i šestdesetpetogodišnja Ismeta Manjušak iz sela Varvare kod Prozora (“Meni je bilo lahko. “) i njena sarajevska vrstnica, tetka Zilha, čuvena domaćica narodne kuhinje za socijalno ugrožene na Baščaršiji (“Tek je lahnulo”).
Mediji su posebna priča. Dovoljno je navesti nekoliko “bisera” da bi se ilustrirala nesaglasnost narodnog govora i jezičke prakse u medijima. Voditelj popularne emisije na RSG Emir Cocalić 2006. godine pita novoizabranu misicu, Tuzlanku Azru Gracić: Znaš li kuvati? Misica Azra prvo začuđeno pita: Kuhati?, a onda odgovara: Znam kuhati! Bosanska misica vjerovatno zna skuhati i nezaobilazni bosanski grah, odnosno grahovu čorbu, zvanu grahovača ili grahovica. Da ju je to pitao, Cocalić bi upotrijebio sinonim pasulj, riječ porijeklom iz grčkog (fasulas) koju paralelno sa slavenskom riječju grah upotrebljavaju bosanski pravoslavci, kao i Srbijanci. Tu sinonimičnost u bosanskom jeziku uočio je i scenarista jedne humorističke serije, pa njegov glavni lik u jednoj prilici kaže: “Ponedjeljak grah, utorak pasulj, a u srijedu onaj dalmatinski fažol.”
“Najtiražniji bh. politički dnevnik” u ovom pogledu preferira srpsku varijantu bosanskog jezika, odnosno primjenjuje srpsku normu bez h u riječima koje po etimologiji imaju taj glas. Tako na naslovnoj stranici najavljuje udarni tekst povodom ukopa Srebreničana, žrtava srbskog genocida: Svatovske marame na dženazi, bez izvornog ‘h’ u riječi ‘mahrama’, gdje mu je po etimologiji mjesto. Čak i ovi primjeri djeluju beznačajno u poređenju sa jezičkom srbizacijom Bošnjaka koju provodi sa radio-talasa dosta slušan BM-radio iz Zenice. Dovoljno je uzeti samo jednu emisiju, posvećenu poljoprivrednicima, u kojoj se, pored ostalog, govorilo o “prerani pilića”. Tu se izričito primijenjuje srbski standardnojezički izraz bez glasa ‘h’, gdje mu je po etimologiji mjesto, koji Bošnjaci dosljedno čuvaju i time markiraju svoj izraz u odnosu na srbski (rana, mjesto hrana, prerana mjesto prehrana, naraniti mjesto nahraniti, suvi mjesto suhi, trunuti mjesto truhnuti; korištenje umjesto korišćenje itd.). Očito je gost u emisiji bio Srbin. Kuriozitet je u tome što ovaj radio ima atribuciju “bošnjačko-muslimanski” u samom nazivu (BM).
U predratnoj tv-drami ‘Ugursuz’ prema istoimenom romanu velikog bosanskog književnika Nedžada Ibrišimovića, glumac Vlado Jokanović u književnom liku Džafera Abazovića kaže: Hoću da danem dušom, izostavljajući glas ‘h’ u riječi ‘dahnem’, kojem je po etimologiji tu mjesto. Niti je tako napisao Ibrišimović, niti je tako ikada govorio ijedan Bošnjak. Odsustvo etimologijskog glasa ‘h’ u korijenskoj mofemi: ‘dah’, iz koje je izveden glagol dahnuti (dah-nu-ti) posljedica je književnojezičke prakse koja ne priznaje bošnjačku jezičku tradiciju. Od ovoga korijena izvedene su brojne riječi kao što su spomenuti glagol dahnuti, zatim iterativ dahtati, složeni izdahnuti, složene imenice, postverbali, predah, uzdah, zadah, dašak, i sl. Ovaj glas ‘h’ vodi porijeklo od praindoevropskog ‘s’. Kad bi korijen bio ‘da’ bez ‘h’ (dah) riječi ‘dašak’ i njoj slične ne bi ni mogle biti izvedene, jer upravo glas ‘š’ ukazuje da je tu bilo ‘h’, od kojeg je nastalo ‘š’ u procesu ‘prve palatalizacije’ još u praslavenskom jeziku. Osim toga, glasovi ‘d’ i ‘h’ tvore korijensku morfemu ‘dh’ i čine značenjsko jezgro spomenutih riječi, ali i drugih riječi u kojima po zakonu ‘prijevoja vokala’ dolazi do variranja korijenskog vokala, pa se, pored ‘dah’, javljaju i osnove:'dih’ i ‘duh’. Od osnove ‘dih’ izvedene su riječi: dihati – dišem (š<h), prodihati, zadihati, dodihati; dihanje, zadihan i sl. U bošnjačkoj tradiciji, u skladu sa principom haka, u obticaju je izvorni oblik složenog glagola dodihati, u značenju dojaditi, dosaditi, dok je u srbskoj tradiciji i normi prisutan oblik dodijati u skladu sa srbskim jezičkim principom gluvizma. Baš taj oblik upotrebljava predsjednik SDA, Sulejman Tihić: Rekao sam da mi je dodijalo, potvrđuje Tihić. Od osnove ‘duh’ izvedene su riječi: duh, duhati, duhaći (instrumenat), izduhni (plinovi/gasovi), izduhati (npr. autoguma), duhnuti, odušak (<od-duh-jak), zaduha (narodni izraz za astmu), Duhovi (pravoslavni vjerski praznik, kao i Zadušnice), i sl. Još u Njegoševom Gorskom vijencu nema toga korijenskog h u duhnuti: /…iz mrtvijeh S¥ba dozva, dunu život srpskoj duši/. Orijentalizam ‘duhan’ u Bosni Bošnjaci i Hrvati izgovaraju sa etimologijskim ‘h’ pa je tako nazvana i Fabrika duhana u Sarajevu. Iako joj je to službeni naziv, nerijetko se krivotvori u Fabriku duvana u skladu sa jezičkim osjećajem govornika, pa čak i neki Bošnjaci, kao što je početkom 2010. godine na BHT1, u emisiji ‘Crta’ učinio Eldar Dizdarević, predstavljen kao urednik jednog web-portala. Za voditeljicu BHT dnevnika Adelu Topalović nema dvojbe, ona redovno upotrebljava srbsku varijantu: duvan. U više tekstova, različitim povodima, izticao sam da autori humorističke serije “Lud, zbunjen, normalan” protežiraju srbsko-hrvatsku standardnojezičku normu, nasuprot bosanskoj normi i, pogotovo, bošnjačkom organskom idiomu. Tako će svi akteri sve izvedenice iz arabske posvojenice mahmur upotrebljavati bez etimoložkog h, mamuran, mamurluk, mamurati, nasuprot bosanskoj normi, kojom su propisani oblici: mahmuran, mahmuluk, mahmurati, i nasuprot govoru Bošnjaka iako su i scenarista i reditelj Bošnjaci. Ako bi neko tražio opravdanje za takav postupak zato što se radi o stranoj riječi, odmah ih demantuje slijedeći primjer, gdje je izostavljen glas h u domaćoj bosanskoj riječi porijeklom iz praslavenskog: hotiti – htjeti: “Neka upada ko ‘oće”, kaže lik Atif u istoj seriji. Kao primjer krajnjih dometa samonegacije i lingvosuicidnosti može poslužiti verbalni incident jedne profesorice na Stomatoložkom fakultetu u Sarajevu, kada je jednom studentu izpravila pravilnu riječ propuh u nepravilan sinonim promaja, umjesto: promaha) Beogradski profesor hercegovačkih korijena, Asim Peco, gotovo pokajnički se pravda: „Nikad nisam prestao da govorim i pišem uho (…) promaha (…), mada je norma sredine u kojoj radim i u kojoj sam stasao propisivala nešto drugo ili i nešto drugo.”
Za svaku boljku ima mehlem
Za svaku boljku ima mehlem, kaže stara bosanska izreka, dosta česta kod Bošnjaka. Toga izkustva držala se doktorica Fatima Dautbašić, tada mladi ljekar, koja je u nedostaku lijekova koristila domaće mehleme za zbrinjavanje ranjenika u obkoljenoj i blokiranoj enklavi Srebrenica i Žepa, koju je srbska vojska danonoćno granatirala iako je bila zaštićena zona UN. Morala sam koristiti mehleme, kaže dr. Dautbašić u jednoj emisiji povodom Dana Srebrenice. Za jednog pravoslavnog popa iz Sarajeva “Božić dolazi kao melem na ranu.” Kao što se na prvi pogled primjećuje, kod popa je nestalo ono ‘h’ iz mehlema. Mehlema nema ni na bosanskohrvatskom tv-kanalu OBN, čak ni u situacijama kada melem djeluje zaista neprirodno, više povređujuće, nego ljekovito. Zar ne djeluje groteskno njihov postupak prilikom titlovanja popularne turske serije “Sulejman Veličanstveni” kada se zna da je ova riječ došla preko turskog jezika u obliku melhem, kao u primjeru: Dopustite da jedno drugom budemo me lem na duši, obraća se nježno veliki vezir svjetskog Osmanskog carstva, Ibrahim-paša, svojoj supruzi, sultaniji Hatidži, u nastojanju da se zaliječe stare rane koje su jedno drugom nanijeli. A ugledni akademik iz Sarajeva rahm. Faruk Konjhodžić je izričit: „Kad u riječi mehlem nestane glasa h, nestaju i njegova blagotvorna svojstva i zato nema iladža u melemu.” Zato su gotovo blasfemično zazvučale riječi jednog drugog uglednog Bošnjaka, poznatog glumca i nekadašnjeg, kako su govorili, agilnog ministra kulture u bosanskoj metropoli Emira Hadžihafizbegovića kada je u vrijeme SFF 2007. godine izjavio na državnoj televiziji da mu “nagrada dođe kao melem”. Bez obzira na to je li se riječ melem omakla slavnom glumcu i “agilnom ministru” pod utiskom one napadne reklame melema, ostao je gorak okus u ustima Bošnjaka, jer Hadžihafizbegović je dvostruko javna ličnost, javna ličnost na kvadrat, i u njega su kao Bošnjaka uprte dvostruke oči svih pa i onih manje obrazovanih i manje “kulturnih” Bošnjaka. Bošnjački oblik koristi i bosanski farmaceutski lider iz Sarajeva, koji je pustio na tržišće svoj bosanski mehlem kao iladž za mnoge postratne boljke i krenuo u oštru reklamnu kampanju. Ali nedugo zatim, što se moglo i očekivati, neka konkurentska firma iz okruženja počela je na istoj tv-stanici reklamirati svoj melem. Ništa čudno ni neobično, reklo bi se. Regularno reklamno nadmetanje u tržišnoj utakmici i borbi za kupce. No, kupci su se počeli opredjeljivati već i na osnovu samog naziva lijeka. Za iste boljke jedni su tražili mehlem, a drugi melem, a dobijali su obično, i jedni i drugi, neki surogat. Šta su Bošnjaci dobili pojavom “Dnevnog avaza” u bosanskom medijskom prostoru, zorno svjedoči i njihov melem: “Od ovakve pobjede nije bilo boljeg načina da se još jednom melemom namaže rana s proteklog Svjetskog prvenstva”, kaže jedan sportski novinar tog lista.
Muzikalni Sarajlija, zdravog uha i iztančanog sluha, povratnik u rodni grad, frontmen i kompozitor slavne rock-grupe “Bijelo dugme”, Goran Bregović, lahko će čuti i kad “zvoni telefon u gluho doba”, ali gluvo uvo neće. Jer, ako je za muzikalno uho i komarac muzika, kako je smatrao jedan čuveni evropski mislilac 19. stoljeća, za uvo gluva sluva ni stihovana harmonija Horacijevih heksametara, ni čarobni zvuci otmjene harfe, ni razpjevani prhut Skenderove ševe, ni himničnost ‘Ode radosti’, ni uzdah sevdahlije, ne može proizvesti duhovno uzhićenje rahatluka. No, stara je mudrost da za svaku boljku postoji mehlem.
Šta reći na kraju? I laiku je jasno da nema nikakve razlike između rasizma L. Mušickog i V. Karadžića, s jedne strane, i njihovih slidbenika G. Mutabdžije i S. Novića nakon dvista godina, s druge strane, kao što je i svakom normalnom čovjeku jasno da su ubijeni Bošnjaci Pridora, koji su nađeni nakon dvadeset godina u najvećoj masovnoj grobnici Tomašica, i obezpravljeni bošnjački učenici Konjević-Polja, koji se već mjesec dana mrznu u šatorima pod zidinama i kapijama OHR-a, žrtve iste te ideologije rasizma.
Anterfile
“Jedan, ali ne jedinstven jezik”
Velikosrbska floskula o “jednom, ali ne jedinstvenom jeziku” kao jednom od postulata i poluga velikosrbske unitarističke koncepcije južnoslavenske države , koja se formalno i neformalno p(r)ovlači od “bečkog književnog dogovora” 1850. godine sve do drastičnog razkola Titine Jugoslavije devedesetih godina i razlaza “nejedinstvenih” naroda, ostala je kao relikt, ali i operativno, još jedino u Bosni i Hercegovini, kao “jednoj, ali ne jedinstvenoj državi” u kojoj je, kao takvoj, moguća neka “multibosna”, ali bez Bošnjaka. Može biti muslimana koliko hoćeš, jer se oni kao građani svoje države ni o čemu ništa ne pitaju. (Samo da nisu Bošnjaci) Baš takvi su njima potrebni. Kada muslimani postave zahtjev za građanskim pravima, među koja spadaju i etnička i nacionalna, inovjerci, zapravo bezbožnici, odmah graknu: “vratite nam naše (predratne) muslimane”. Ili, što bi rekao stogodišnji Crnogorac Jovan Jovanović, koji kao štićenik sarajevskog Doma staraca još uvijek izučava Njegošev “Gorski vijenac” u dokumentarnom (ljubavnom) filmu Aldina Arnautovića pod simboličnim naslovom “Jovan i Fahira” (sjetite se predratnog filma “Jedinac” iz Trebinja i filma “Boško i Admira” naglašeno jednosmjerne “etničke” ljubavi): Vaspitan sam u sredini gdje smo svi bili isti. Radovali smo se kad nam muslimani dođu na (krstnu) slavu, kaže Jovan. (Eto kako su bili isti: muslimani na slavi. I po najliberalnijijim građanskim nazorima i uzusima muslimani nemaju šta tražiti na krstnoj slavi. Međutim, rečeni “multi” muslimani, sa titulama doktora islamskih nauka u Sarajevu to ne bi smatrali prozelitizmom, nego čak ekumenizmom, kao što su prvi prevod Qur'ana koji je preveo pop Mićo Ljubibratić,i to sa ruskog, i to srbski agent i zavjerenik protiv Bosne, vođa antibosanskog ustanka, proglasio ekumenskim događajem, a zapravo je čisti prozelitizam sračunat na potiranje vjerskog i jezičkog identiteta i asimilaciju razbijenih i dezorijentiranih Bošnjaka krajem 19. stoljeća. Šta znači fonema h u bosanskom jeziku kao jedina dinstinktivna jedinica vidljivo je u riječima: pohvaliti i povaliti. Tako je, naime, pop Ljubibratić preveo jedan ajet iz sure El Bekare: “Ako dajete milostinju, to je povalno;…”
Pored one stare ubačene krilatice među muslimane: “zovi me i bardakom (iz kojeg abdestim) samo me nemoj razbit”, sada je aktuelan i među njiha lansiran životni credo: “pos'o, kuća, džamija”, samo da se Bošnjaci ne bi petljali u svoj vlastiti život. Tako je moguće da džamije budu pune, a da prid OHR-om budu sama bošnjačka djeca tih istih muslimana Bošnjaka skoro mjesec dana i mole za svoja elementarna ljudska i građanska prava, kao da oni nisu građani ove zemlje. Muslimanima nisu dovoljna samo (reducirana) vjerska prava, nego sva pripadajuća građanska prava u demokratskoj državi.
